
Preporuka
Markes: Priča o mom životu
Napisani u trenucima kada je Markes bolovao od raka, memoarski zapisi "Priča o mom životu" predstavljali su potrebu da ispriča svoju životnu priču pre nego što ode
U profilisanju Veličkovićevog stvaralačkog karaktera dogodila se srećna simbioza germanske metodičnosti u koju je inteligentno inkorporirana balkanska duhovnost, južnjačke ekspresivnosti i mediteranske kontemplativnosti
Postoje ličnosti koje su toliko prisutne u našem životu svojim delom, ogromnom energijom i lakim korakom, mladićkom dobrom voljom i spremnošću da saslušaju, razumeju, podrže, da učestvuju, svojim angažmanom i realnom prisutnošću u umetničkim i društvenim događajima. Zato i ne pomišljamo da se može telo takvog bića i zaustaviti, a to se upravo desilo sa Vladimirom Veličkovićem. Zatečenost i neverica. Brzo prisećanje kad smo se sreli, šta smo razgovarali, kako je to izgledalo, šta smo se dogovorili… Da, sreli smo se letos, u Galeriji SANU, na izložbi Grafičkog kolektiva, donela sam mali deo lamperije i dogovorila se sa Vladom da spremi rad za izložbu Telo galerije-Identitet mesta, koja referiše na naš aktuelni problem. Da, negovao je prijateljstva, a jedno od postojanih je bilo vezano i za Grafički kolektiv. U svojoj akademskoj recenziji povodom 70 godina rada Grafičkog kolektiva, ovog aprila piše:.. „Ja koji sam rastao uz Grafički kolektiv i prvi put u njemu izlagao 1951. godine, taj dugi put od sedamdeset godina pratio sam i u njemu više puta učestvovao… Programsko bogatstvo, smelost i radoznalost za ono što se radilo i kod nas a i u svetu, Grafički kolektiv, ta mikro institucija od par kvadrata, realizovala je sa velikim uspehom…“
Tinejdžerski uzrast (prvi put izlagao 1951. na izložbi Mladi umetnici Srbije), rana mladost i studentski dani (na arhitekturi) protekli su mu u znaku začaranosti magijom likovne umetnosti. Tako je u procesu samo/edukacije i slikarskom formiranju Veličković prošao put od posvećenog i prilježnog zanesenjaka koji studira radove starih majstora, preko kratkog kontakta sa Medijalom, do školovanja u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića u Zagrebu, putu ka svojevrsnoj kreativnoj inicijaciji kada je utemeljio svoju slikarsku recepciju i samopouzdanje. U građenju umetničke tematike ovaj slikar je prolazio različite faze obeležene vidljivim afinitetom za tradiciju, stare majstore i uzore iz istorije umetnosti – od Direra i El Greka, Karavađa i Goje, preko Mejbridža do Šongauera, Grinevalda i drugih. Očito, u profilisanju Veličkovićevog stvaralačkog karaktera dogodila se srećna simbioza germanske metodičnosti u koju je inteligentno inkorporirana balkanska duhovnost, južnjačke ekspresivnosti i mediteranske kontemplativnosti. Isto tako, učvrstio je ikonični korpus narativne vizuelizacije dramskih replika i kreativne fikcije straha, nade i sumnje. U svom umetničkom radu oslanjao se i na dokument, predložak u crtežu, kolažu, slici, grafici, pitajući se da li autentična dokumenta umetnosti i kontinuiteta u vremenu imaju snagu argumenata? Mišljenje da crtež predstavlja najintimniji deo stvaralačke ličnosti potvrđen je i u slučaju Vladimira Veličkovića. Svakako, crteži i kolaži predstavljaju idejni i vizuelni rečnik umetnikovog slikarskog bića. Jezičko kodiranje upadljivih, snažnih i ekspresivnih kadrova u kojima se razvija shema oštrog crtačkog rukopisa, uz elemente dokumentarnog karaktera kao što je fotografija, znak, slovo, produbljuju kompleksnu ikonografiju njegovog dela, njegovo značenje i smisao. Kritičar je za njega rekao da je „slikar sopstvenog istorijskog vremena i slikar sopstvenog pogleda na to istorijsko vreme“.
Mada je od 1966. godine stalno nastanjen u Parizu gde je na međunarodnoj umetničkoj sceni rasla Veličkovićeva intenzivna umetnička karijera, on sve vreme ostvaruje žive veze sa rodnim Beogradom i jugoslovenskim kulturnim prostorom. Dve žene su imale značajne uloge u tim procesima i tamo i ovde – čuvena Vladina mama Lenka i supruga Maristela. Vlada je razumeo prirodu umetnosti ali i prirodu ljudskih odnosa. Građanske norme i vernost idealima i idejama zalog su njegovog porodičnog vaspitanja. Mada je po vokaciji od rane mladosti slikar, ipak je diplomirao arhitekturu da bi ovim malim ustupkom poštovao i autoritet svog oca, univerzitetskog profesora. Sreća, kvalitet njegove ličnosti je i sposobnost da nalazi pozitivan stav, pa je i iskustva sa studija arhitekture inkorporirao u vlastitu umetničku praksu, rečima, vreme nije izgubljeno.
Sredinom 60-ih godina Veličkovićev slikarski jezik približio se evropskoj novoj figuraciji i u tim estetskim okvirima utemeljena je poetika njegovog opusa. Neosporno, u pomenutom spletu okolnosti i ličnom izboru moguće je razumeti autorov postojani afinitet za figuraciju kao i angažovani stav koji je u kritici cenjen kao čin velike moralne hrabrosti. Sa velike liste priznanja izdvojimo članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Politikinu nagradu, članstvo u Francuskoj akademiji. Velike i retrospektivne izložbe kod nas i u svetu, monografije, filmovi, referentne studije i stotine bibliografskih jedinica deo su ovog ogromnog stvaralačkog opusa.
U kontekstu prilika u kojima se ovde živelo, posebno tokom 90-ih godina, Veličković je prihvatao i određeni društveni angažman; kao altruista pokazao je puno dobre volje da pomogne mlade umetnike, a imao je sluha i za druge akcije inicirane u domovini; pomagao je nesebično ne štedeći trud ni zavidnu profesionalnu poziciju. Novcem od jedne nagrade obnovio je bibliotečki fond umetničkog fakulteta, a od drugog priznanja ustanovio je nagradu za crtež mladim autorima.
Kao kultno mesto beogradske grafike, poligon razmene umetničkih ideja i susreta stvaralaca, Grafički kolektiv je održavao kontakte sa našima u svetu. Veličković je uvek bio otvoren, agilan i imao je zavidnu produkciju pa je saradnja sa njim bila jednostavna. Laureat je nagrade „Veliki pečat“ 1972. što je samo učvrstilo uverenje da je Veličković respektabilno autorsko ime i u mediju grafike. Fascinantan je njegov profesionalni fokus i elan da brine o svakom detalju prilikom pripreme izložbe, često je sam dizajnirao svoj katalog (ili aktivno učestvovao u stvaranju), ne ostavljajući prostora za eventualni propust. Povodom proslave 60. rođendana Grafičkog kolektiva 2009. priredio je izložbu grafika i kolaža iz ciklusa „Bestijarij“, a potom je celu izložbu poklonio Kolekciji Grafičkog kolektiva; ova velika donacija predstavlja gest profesionalnog i altruističkog vrha. Deo Veličkovićevog karaktera su i izbalansirana socijalna i emocionalna inteligencija i sluh za pravdu. Kada je proteklih godina nastao problem oko prostora u kome Grafički kolektiv stanuje od 1949, razgovarao je sa ministrom kulture zalažući se da galerija zadrži svoj prostor, kao deo moralnog prava.
Sudbinske, velike teme o čovekovim afektivnim stanjima i krhkim životnim tačkama o rađanju, o seksualnosti, o animalnosti ili o smrti – Veličković je referirao i komunikativnim nazivima radova – Gonjenje, Trkači, Panika, Mučenje, Agresija, Orator-velika glava, Gubilište, Rađanje, Erekcija, Prepreka, Noć, Atentat, Ambis, Pad, Eksperiment – u kojima se zapravo potencira ekspresija društvene realnosti i ideologije.
Pre svega svedok ali i učesnik u isto vreme, slikar jakim vizuelnim metaforama proverava patologiju agresije, zločina i mučenja u kojima, bez obzira na vremenski kod, nema razlike između mita o Sizifu, Tezeju, Prometeju, Hristu ili savremenom ratniku, teroristi i/ili građaninu.
Vlada Veličković, stvaralačka ličnost snažne imaginacije i razuđenog idejnog i vizuelnog koncepta, inteligencijom i umetničkom transpozicijom danas u večnost načinio je i sopstvenu Nojevu arku.
Napisani u trenucima kada je Markes bolovao od raka, memoarski zapisi "Priča o mom životu" predstavljali su potrebu da ispriča svoju životnu priču pre nego što ode
Deluje da je Nacionalni festival filma i televizije za Ministarstvo kulture ono što je za državu EKSPO. Ministar Selaković je najavio digitalizaciju bioskopske sale u Novoj Varoši, domaćinu NAFIT-a
„Car je go, ali Cara je baš briga što je go, on i tako go ostaje Car i hvali se svojom golotinjom u stilu ne možete mi ništa“, kaže rediteljka predstave „Razbijeni krčag“ Banjalučkog pozorišta koja u nedelju gostuje u Beogradu
U DKC-u više nije Kultura u blokadi koja je u februaru zauzela ovu bioskopsku salu, već grupa koju predvodi Ratibor Trivunac, aktivista i anarhista. Skupština grada ćuti, deluje da je Kulturni centar pušten niz vodu
Nisu nezadovoljni svi, već samo deo baletskih igrača, piše u saopštenju Uprave SNP-a, i nude dijalog povodom navedenih argumenata zbog kojih traže smenu Aje Jung. Večeras, umesto predstave, za publiku će biti izvedena samo generalna proba "Labudovog jezera"
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve