
Komentar
Simptomi propadanja režima
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
To što za nešto postoji aplikacija ne znači automatski da je to progresivno i dobro. Prostitucija ili dilovanje droge neće biti prihvatljiviji ako za komunikaciju koriste aplikacije. S druge strane, internet komunikacija menja navike i logiku koju smo negovali vekovima i uredili zakonima. Jer, zakonom možete da uredite da se po plaži ne baca đubre, ali vreme je da podignete pogled ka horizontu gde se valjaju neki sivi oblaci. Samo što to nisu oblaci nego cunami.
To poređenje sa cunamijem nisam sam smislio, pročitao sam ga u odličnom tekstu odnosno govoru koji je nekadašnji generalni direktor BBC-ja, danas generalni direktor „Njujork tajmsa“ Mark Tomson održao u Londonu pre nekih mesec dana.
Tompson je u „Njujork tajms“ došao 2012. i to je bila poslednja uspešna analogna godina. Novine su se relativno dobro prodavale, broj pretplatnika je opadao, ali ne dramatično, još se moglo zaraditi od oglasa. Ali, on je na horizontu video digitalni cunami koji se približava i postavio je strategiju koju bi mogli da prepišu mnogi u Srbiji, ne samo mediji, nego i taksisti.
Tri saveta bi mogla da se izvuku iz Tompsonovog govora. Potrebno je da definišeš sopstvene prednosti, neprestano da inoviraš i da primeniš skaliranje.
U slučaju „Njujork tajmsa“ to je značilo da umesto da u krizi štede otpuštajući novinare, oni su čvrsto verovali da je kvalitetno novinarstvo njihov glavni adut, pa su zaposlili nove ljude prema potrebama novog vremena. Sada imaju više novinara nego ikada u istoriji lista.
Digitalnoj transformaciji pristupili su kao projektu od kojeg im život zavisi, ne kao nečemu što je fensi. Svi resursi korišćeni su za to, a to je uključilo stvaranje za medijsku kuću do tada nezamislivih zanimanja, stalne obuke i prekvalifikacije zaposlenih, menjanje svesti svih, od portira do direktora.
Umesto da se takmiče u klikovima, odnosno otimanju čitalaca od konkurencije, prioritet im je bio da povećaju bazu lojalnih čitalaca. Danas imaju četiri puta više digitalnih pretplatnika nego što su ih imali u štampi iako su im svi govorili da ljudi nikada neće plaćati za sadržaj na internetu. Neće ako je taj sadržaj bezvredan, odgovara Tomson.
Šta bi iz ovoga mogli da nauče beogradski taksisti, novinari i svi drugi koji misle da se digitalizacija može zaustaviti tako što se naljutiš na selo?
Najpre, da razmotre u čemu je njihova usluga zaista bolja od one koju nudi Kar go? To je servis od kog žive i ako ga ne unaprede, suđeno im je da nestanu, zakoni na koje se pozivaju to mogu samo malo da uspore.
Onda treba da naprave bolje aplikacije od Kar goa i shvate da u vreme smart telefona radio-stanice više nisu dobar način za nalaženje mušterija. To podrazumeva da zaposle IT kadar, momke i devojke koji nikada nisu imali veze sa taksiranjem.
Potom treba da skaliraju, pa da ih na ulicama bude onda kada su najpotrebniji. Ništa gore od niza taksi vozila na stanici u kombinaciji sa odbijenim pozivima u špicu kada ih nema dovoljno. To se zove loše planiranje, a digitalizacija to nemilosrdno kažnjava.
Konačno, treba da smisle kako da povrate ili steknu lojalne mušterije, one koji neće otići konkurenciji bez obzira na trenutno povoljniju cenu.
Imaju, dakle, mnogo posla koji neće da ih čeka, a blokiranjem ulica samo odlažu neminovnost. Digitalizacija ide nekim drugim putevima, a taksista tamo sada nema. Nema ni vas ako mislite da su ovi saveti namenjeni samo taksistima.

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno

Poraz ćaci-tužioca Nenada Stefanovića na izborima za članove Visokog saveta tužilaštva ima i veliko simbolično značenje: jedna institucija se odbranila i pokazala da je moć vučićevska tanja nego što se mislilo, da je njena najveća snaga – kao što to biva i sa tajnim službama – u fami o velikoj snazi

Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve