Braća Ruska, kesa srpska

Nije mala stvar kada predsjednik jedne pozove ambasadora druge države zbog špijunaže protiv zemlje domaćina. No, Aleksandar Bocan Harčenko – bar ako je suditi po njegovom govoru tijela – nije djelovao uznemireno prilikom ulaska u Predsjedništvo Srbije. Aleksandar Vučić kaže da mu je tada postavio samo jedno pitanje: „Zašto“‘?

„Iskreno, gospodine predsjedniče, ne znam odakle bih počeo“, mogao je reći ruski ambasador u Beogradu. „Srbija je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, održava redovne vojne vježbe sa NATO om, često povlačite nepredvidljive poteze i, nipošto na posljednjem mjestu, Rusija je velika sila, pa iako smo braća, kese nam nisu sestre.“

Naravno, Bocan Harčenko ništa od ovoga nije rekao, ali tu bi negdje ležao odgovor na Vučićevo pitanje. Zato ima i neke simbolike u tome zbog čega je čitava afera započela jednom kesom.

ULOGA KONTRAPRATNJE U FILMSKOJ INDUSTRIJI

Čitalac sigurno zna da se krajem prošle nedjelje – baš kada je Vučić potražio pomoć na VMA zbog zdravstvenih problema – na Jutjubu pojavio krajnje zanimljiv snimak. Ukratko: zamjenik ruskog vojnog atašea potpukovnik Georgij Kleban daje kesu izvjesnom čovjeku čije je lice zatamnjeno, ovaj u svojim kolima vadi bocu i novac iz koverte, a vide se i obojica za stolom u pivnici „Crna ovca“. Da je sa druge strane stajala neka služba, jasno je kao dan. Ali javnost i dalje ne zna – čija služba.

„Naši nisu“, obnarodovao je Vučić poslije sjednice Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Šef države navodi da ništa od viđenog ne predstavlja tajnu za obavještajnu zajednicu Srbije. Naprotiv, i oni su one hladne decembarske večeri 2018. bili na terenu držeći rusko-srpski dvojac na mjerama, ali… Radi jasnoće, pustimo samog Vučića da objasni što se dogodilo:

„BIA je znala za snimak koji je načinjen 24. decembra 2018. i primenili smo operativne mere. Došli smo do podataka da će se u Zemunu penzionisani potpukovnik Z. K. sastati sa Klebanom. Opservacijom je uočen dolazak Klebana taksijem, ali nije bilo moguće dokumentovanje, jer je bilo dosta lica u kontrapratnji. U Zemunu su uočena tri lica koja su izašla iz automobila marke audi i krenula ka keju. Našli su se kod javnog parkinga Kapetanija, zatim otišli kod pivnice Crna ovca, a prilikom izlaska ušla u isto crno vozilo, napustila rejon i otišla u nepoznatom pravcu.“

Drugim riječima, ono što naše službe ne mogu, neke druge mogu.

„Da radim u VBA ili BIA, sada bih progutao i značku i službeni pištolj“, kaže za „Vreme“ sugovornik dobro upućen u čudesni svijet službi. „Predsednikovo objašnjenje, zapravo, potpuno odgovara izjavi ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića da se policajci nisu odazvali na pozive građana prilikom njihovog maltretiranja tokom rušenja u Savamali zato što su pale električne instalacije na ulicu pa ih je mogla udariti struja… A kako je, onda, neko drugi mogao? Kako njima nije smetala kontrapratnja? I da sve bude još gore, na našoj teritoriji…“

Ovaj sagovornik smatra da postoje četiri opcije onog što se desilo u Zemunu 24. decembra 2018:

„Prva – da naše službe pojma nisu imale o sastanku Kleban – Z.K., kontrapratnja je izmišljotina i izgovor; druga – da smo svedoci epske nesposobnosti operativaca iz VBA ili BIA koji su, eto, uspeli detektovati kontraobaveštajnu zaštitu ruskog potpukovnika, ali ne i strane agente na terenu; treća – da je naš tim namerno povučen kako bi se oslobodio prostor za delovanje nečije službe; i konačno – da je snimak napravljen u ovdašnjoj režiji. Ova poslednja opcija čini mi se kao najverovatnija. Uostalom, BIA je potvrdila autentičnost snimka. I sad, pitam ih ja, kako možete za nešto tvrditi da je autentično ako nije vaše?“

Ukoliko su naše službe zaista napravile snimke, zašto ih poričemo i čemu služi njihovo objavljivanje? Strpljenja, poštovani čitaoče, doći ćemo i do toga, ali još moramo ostati na parkingu u Zemunu i pozabaviti se jednim prethodnim pitanjem. A ono glasi: prihvatimo li da snimak ne pripada VBA ili BIA, tko je njegov vlasnik? Naš sagovornik se češka po glavi:

„Najlakše je da to uradi neko iz kontrapratnje ukoliko je zaista postojala. Možda neko iz nje radi za CIA ili neku sličnu firmu, a možda u samim ruskim službama traje kakav kabinetski rat pa jedni smeštaju drugima… Ako nije o reč o tome, ne mogu prosto verovati da je Klebanovo obezbeđenje toliko jadno pa da ne primeti kako ga neko opservira bez obzira koliko se GRU žestoko ugruvao u Holandiji, Velikoj Britaniji, Crnoj Gori i drugde poslednjih godina.“

Sagovornik „Vremena“ isključuje dvije sljedeće mogućnosti: da su snimke sačinili operativci sa Zapada ili da ih je na Jutjubu okačio neki od pripadnika naših službi.

„Za ovo vrstu operacije potrebni su vam ozbiljan tim od više ljudi i vreme. To, jednostavno, ne može proći neprimećeno od naših službi ako žele da nose to ime. A da je neko iznutra pustio snimak, ne verujem. Pao bi za pet minuta pošto se zna ko ima pristup takvom materijalu i pod kakvim procedurama. Osim toga, tu su i računarska forenzika i druge mere obezbeđenja.“

Koliko je siguran u to što nam govori? Kaže: „Pa, tako bi trebalo da bude, a je li i stvarno tako?“

Što još preostaje?

„Ukoliko apstrahujemo kontrapratnju – svejedno da li postoji ili je neopevano zakazala – možemo doći do eksjugoslovenskih službi ili naših ljudi koji rade za nekog iz inostranstva“, smatra ovaj sagovornik. „Svi oni dobro poznaju ovdašnje prilike, običaje, jezik i sve ostalo, imaju poznanstva, ni na kakav način ne bodu oči, lako im je smisliti legende… Ukoliko moram na nekog da tipujem, onda su to svakako Hrvati: em su u NATO-u i Evropskoj uniji i kao takvi su usmereni protiv ruskog delovanja u regionu, em imaju efikasnu službu. Takođe, zna se i kakvi su naši bilateralni odnosi.“

ČESTITAMO, BILI STE U SKRIVENOJ KAMERI

Ne znamo dakle tko, može se pretpostaviti kako, jasno je gdje i kada, a znali bismo i zašto da snimak potpukovnika susreta Kleban–Z.K. nije objavljen. Ovako, opet udri po pretpostavkama.

„Moguće je da iza ove špijunske afere ipak stoje naše službe“, kaže za „Vreme“ čovjek sa značajnim diplomatsko-obavještajnim iskustvom. „Ne bi trebalo isključiti varijantu da je predsednik Vučić shvatio da mnogo šta u Srbiji Rusi saznaju brže i bolje nego on, pa je reč o poruci kako su prevršili svaku meru. Možda je, baš da potkrepi svoje razočaranje, na sastanak sa ambasadorom Bocan Harčenkom pozvao i Aleksandra Vulina zbog njegovog nedavnog, vrlo srdačnog sastanka sa ruskim parnjakom Sergejem Šojguom; prisustvo ministra odbrane ovom razgovoru inače krajnje je neuobičajeno u diplomatskoj praksi.“

Naš sagovornik navodi i da je do objavljivanja snimka ruskog obavještajca moglo doći i zbog pritiska sa Zapada. Naime, otvoreno je pitanje šta je sve aktualna vlast obećavala u Vašingtonu, Parizu ili Briselu, a nije ispunila:

„Ovako imaju izgovor – pogledajte šta nam Rusi rade i s čim se mi nosimo. U tom smislu, naše su službe mogle ustupiti snimke nekoj stranoj službi ili joj omogućiti da ih sama napravi. Kako god bilo, siguran sam da istinu nikada nećemo saznati.“

Ovaj poznavalac problematike ipak ne vjeruje da domaće službe stoje iza afere, ali dopušta mogućnost da se operacija, zamišljena kao strogo povjerljiva i za odabranu klijentelu, otrgla kontroli. Jer suviše je blamaže i političke štete da bi netko sve to isplanirao. I ne samo zbog Kosova i drugih pitanja u kojima se Beograd oslanja na podršku Moskve, nego i zbog ukupnih srpsko-ruskih odnosa. Naglašava da ovakve situacije nisu nikakvi presedani i da ih, osim bez debelog razloga, obje strane rješavaju u tišini, daleko od očiju javnosti.

„Kome čitava afera odgovara?“, nastavlja on. „Jasno je, Americi i ključnim članicama Evropske unije. Ako su naše službe obavestile ruske u slučaju legalne prodaje minobacačkih granata Poljskoj, kao što je predsednik Vučić rekao, onda u Vašingtonu ili Berlinu postavljaju pitanje o čemu im još referišu; ne postoji, inače, nikakva zabrana za izvoz naoružanja iz Srbije direktno u Ukrajinu kao što je naglasila ukrajinska ambasada u Beogradu. Međutim, to je od sekundarnog značaja. Primarno je sejanje sumnje između Srbije i Rusije i kvarenje odnosa posebno pred sastanak Vučića sa Vladimirom Putinom u Sočiju; takođe i stvaranje povoljnije slike o NATO-u koji je ovde trenutno podjednako satanizovan kao i opozicija.“

PRELAZNA I ZAVRŠNA PITANJA

Ako je ovo zaista bio cilj objavljivanja snimaka, onda je promašen. Sudeći po Vučićevoj i ostalim zvaničnim reakcijama, Srbija ostaje neutralna, a srpsko-ruski odnosi nenarušeni: jeste, nije bilo korektno i u redu, ali ako se braća ponekad i posvađaju, odmah dođe do pomirenja. U to ime, vadite onu bocu iz Klebanove kese!

Samo, da li je tako?

Na sjednici Savjeta za nacionalu bezbjednost televizije su pokazale kompletan državni i vojni vrh. Time Vučić poručuje da mu je vlast u zemlji čvrsta, armija i službe lojalne. Ipak, sjednica je sazvana tek nakon sastanka Nebojše Stefanovića sa sekretarom Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije Nikolajem Patruševim. Ovaj razgovor koordinatora tajnih službi dviju zemalja davno prije je zakazan, nije odgođen i izdato je standardno saopćenje o odličnim odnosima i suradnji u borbi protiv terorizma i kriminala. Špijunska afera nije ni pomenuta.

„Mučeni Stefanović baš nema sreće“, kaže jedan od naših sugovornika. „Iz zemlje su ga ispratile afere sa diplomama i poslovima njegovog oca sa oružjem, a u Rusiji dočekala jedna od najneprijatnijih situacija vezanih za srpsko-ruske odnose poslednjih decenija. Za Patruševa reč je o rutinskoj stvari – hvatanje špijuna spada u nešto sasvim normalno u svijetu službi i to se lako sanira. Problem je kako su i zašto snimci Kleban–Z.K. izašli u javnost. Pisanja tabloida da su zapadne službe pedeset puta pokušale da ih objave a ruske službe sprečavale, ne piju vodu; ima kudikamo boljih načina da se ovakva šteta predupredi. Verujem zato da je sastanak sa Petruševim za Stefanovića bio ekvivalent vađenja zuba bez anestezije.“

U svakom slučaju, ako se gledaju izjave zvaničnika i pisanje režimskih medija, djeluje da je afera pokopana. Nakon početnog nesnalaženja, niko je više ne pominje, sve je sa Rusima kao i prije. Tabloide ne zanima čak ni misteriozni potpukovnik Z.K. A ta tišina odjekuje gromoglasno.

Naime, kada je 2002. uhapšen bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije i tadašnji potpredsjednik Vlade general Momčilo Perišić, najprije je saopćeno njegovo ime, pa tek onda američkog obavještajca Džona Nejbora. Sada javnost zna za potpukovnika Klebana koji je napustio zemlju u redovnom ciklusu, ali je njegov srpski kolega u penziji obavijen misterijom. Zbog čega li je dobio kesu sa pićem i parama? Za informacije iz druge ruke o odnosima u Vojsci Srbije i političke sklonosti pojedinih generala; za tračeve o ljudskim slabostima starješina koji ih čine podložnim ucjenama; za vrbovanje potencijalnih suradnika GRU? Nešto sasvim drugo?

Izvjesnim se čini samo da Z.K. nije uhapšen niti optužen, ali da je, kako kaže načelnik Uprave za analitiku BIA Relja Željski, dostupan našim organima. Što god to bilo.

Jedan od naših sugovornika ukazuje i na činjenicu da je Z.K. novac brojao tako da ga kamera snimi, što može značiti da je radio po nalogu neke službe, domaće ili strane:

„To što mu se ime i sudbina ne pominju znak je zaštite, ako je uopšte postojao kao špijun. Možda je ‘podmetnut’ ruskom obaveštajcu, što nije ništa neuobičajeno. Isto tako, Vućić kaže da ga vojna služba ‘radi’ od 2012, kada je stupio u kontakt sa hrvatskim obaveštajcima. Zato mi deluje kao priča za malu decu da bi

Z.K.-a iko angažovao kao saradnika osim naših službi.“

I poslije svega navedenog, nitko nije pametniji. Zato svjetaju špekulacije kako su snimci objavljeni da „pokriju“ „Krušik“ i slične afere. Ne djeluje tako. Aktualni režim u Srbiji očigledno ima neki problem u odnosima sa Rusijom – možda ih iniciraju Vašington i Brisel, a možda i sama Moskva. U ovom drugom slučaju – da li je riječ o budućem srpskom zaokretu vezanom za Kosovo u režiji Trampovog specijalnog izaslanika za dijalog Beograda i Prištine Ričarda Grenela? Radi li se i o „Programu reformi Bosne i Hercegovine“? Taj dokument, između ostalog, predviđa suradnju ove zemlje sa NATO-om, pa Mile Dodik, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, sada na sve strane mora objašnjavati da to nije potencijalno pristupanje Sjevernoatlantskoj alijansi. Rusija je, naime, na ovakve stvari vrlo osjetljiva.

Mada je Vučić rekao kako ne vjeruje da je Putin znao za aktivnosti potpukovnika Klebana, ova afera će uz već pomenuta pitanja baciti na njihov susret u Sočiju popriličnu sjenu. Pod njom će vjerojatno razgovori i proteći. Jer i Moskva na jednoj strani a Vašington i Brisel na drugoj sada očekuju sljedeće jasne poteze Beograda. Polovični više ne prolaze.