Na kojoj tački se susreću vrhunski izdanak najambicioznije sorte evropskog viđenja arthaus filmskog izraza i samo naoko tipski primer vrhunske holivudske animacije
Neznano kako i neznano dokle, pa još i u zbilja čudnoj kombinaciji ograničenja, ovdašnji bioskopi i dalje rade, naravno, uz iznuđen i diskutabilan repertoar iz domena puko izvodljivog. Kad već kako-tako rade, uz kakvu-takvu promenu repertoara na sedmičnom nivou, nije zgoreg dati šansu onome što imaju da ponude, kao, na primer, pomalo neočekivanoj prilici za kontemplacije na egzistencijalističke, ali i ontološke teme i dileme, pa još na uzorku dva, naoko, veoma udaljena ostvarenja – nove ekranizacije književnog remek-dela Alfreda Deblina, Berlin Aleksanderplaca, i nove Piksarove avanture – ostvarenja Duša. Na koncu vaganja njihovih pojedinačnih dometa, kao i njihovih motivsko-tematskih kičmi, stižemo do mogućeg suda o suštinskoj, posve prirodnoj komplementarnosti ova dva filma koji barem nominalno stižu iz posve udaljenih sfera filmske industrije i svetske kinematografije današnjice, a sve to sa uvek pipavim pitanjima duše i njenih htenja i potreba kao tačkom spoja i povoda za barem ad-hok međusobne analogije.
Ova dva filma u narečene analogije dovodi i prominentan (i brižljivo tu „razigran“ i efektno u širu sliku ukorenjen) motiv egzila, kao nametnute nužnosti bivanja negde drugde, a u isti mah egzila kao verolomne identitetske kušnje koja navodi na silovite autorefleksije i korenite turbulencije na polju upravo duše; kao što je vrli V. G. Zebald ukazao govoreći o Nabokovu i njegovim lutanjima i samotraženjima u eseju naslovljenom Teksture snova i vrhunskoj zbirci tog tipa, delu Campo Santo (sa nemačkog prevela Sanja Karanović, združenim snagama objavili kuća Agora i Kulturni centar Novog Sada): „U petom poglavlju Pnina on nadugačko i kroz različite glasove govori o ceni koju čovek mora da plati kada se odluči na egzil – osim materijalnih dobara, to je naposletku i izvesnost vlastite stvarnosti. Već je na mlade emigrante ratnih romana, Ganina, Fjodora i Edelvajsa spoznaja gubitka ostavila mnogo dublji trag nego novo okruženje u tuđoj zemlji. Iznenada se našavši na pogrešnoj strani ta prozračna bića vode jedan kvazi-ekstra-teritorijalni, u izvesnom smislu nelegitimni život posle života, obitavajući u iznajmljeniom sobama i pansionima, baš kao i njihov autor nekada, izmešten iz berlinske stvarnosti dvadesetih godina…“
I upravo tako – scenarista i reditelja Burhan Kurbani (1980) u svom tek četvrtom dugometražnom ostvarenju, zadivljujuće odvažnoj i nadahnutoj ekranizaciji Deblinovog remek-dela, svog glavnog junaka, Fransisa, ostavlja na razmeđi nametnute borbe i isforsiranih snova, sa izvorištem u, kanda, duboko nam nasleđenoj i imanentnoj veri u bolji život, i sa korenom u toj ekstrateritorijalnosti i iznuđenim batgranjem na tromeđi snevanog, svakodnevno mučnog i idejno privlačnog, ako ne i sasvim neodoljivog. Naravno, uz tešku koprenu svesti o gubitku kao orijentiru – kao prapočetku i gotovo pa izvesnom krajnjem ishodu te namenute egzistencijaliastičke igre i avanture. Suština ovog Kurbanijevog nepobitno osavremenjenog i neomodernističkog čitanja Deblinovog znakovitog dela je, pritom, suštinski gledano prilično jednostavna – on izdvaja, ponavlja i u smislenu celinu niže udarne epizode pokušaja i stradanja (uz tek povremeno nešto malo ionako vazda varljivog svetla na kraju tog tunela skitnje i lutanja put boljeg, lagodnijeg i smislenijeg) glavnog junaka, diskretno tome pridodajući aktuelni kontekst migrantske krize u nanovo kosmopolitskom Berlinu kao projektovanoj meki svih šansi za novi život. U tom pogledu, ovaj filmski Berlin Aleksanderplac upućenog čitaoca zaustavlja na dobro mu znanoj teritoriji, ali, što je iznimno važno, uz radost prepoznavanja i ushićenja koje sledi nakon što se pojmi kako je to što se već dugo, a sasvim pravično i zdravorazumski prepoznaje kao integralni deo književne i umetničke baštine čak i na planetarnom i međugeneracijskom planu transponovano u filmski medij i čisto, striktno shvaćenim filmskim jezikom vizuelnih rešenja i implicitnih značenja i valera, pa sve sa jakim i krajnje upečatljivim belegom ovovremenosti. A koja, naravno, kako to već biva kod velikih i značajnih dela filmske umetnosti (a taj sud se već sada mirne duše može i ima izreći u slučaju Kurbanijevog Berlin Aleksanderplaca!), ne počiva na pukom izmeštasnju u savremeni okvir isključivo na pojavnom (vizuelnom – scenografsko-kostimografskom) polju uz dodatna i prateća senčenja u smislu prikaza ovog trenutka u životu Berlina, a sa dragocenim pečatom univerzalnosti, koja je krasila i taj Deblinov maestralan tekst, što je onda patnje ubogog civila iz sivila i nadolazećeg mraka poznovajmarskog Berlina učinila tako lako shvatljivim i čitaocima (a sada i gledateljstvu) sa posve udaljenih geografskih i socioloških adresa.
Kurbani briljira već u tom aspektu stvaranja ubedljivo i gledalačkog vremena i šire investicije vrednog glavnog junaka, što svakako jeste jedan od ispravnih načina čitanja inih potencijala Deblinovog romana, a što istovremeno jeste validan zalog na putu ka narečenoj univezalnosti u dimenziji ideja, emocija i značenja, uz to, izbegavajući sve stupice mogućih poređenja sa velikim Fasbinderovim delom na tom polju. Kurbanijev film je samosvojno delo, krupnog zamaha i velikih postignuća, a jednako pleni i na važnom planu vizuelnog izraza, u kom je Fransisova borba za opstanak (ovde, kao i kod Deblina zapravo izmeštena iz inicijalne rigidne protestanske vere u izvesnost berićetnih plodova novih i novih pokušaja u univerzalistički postavljen i učinkovit prikaz lako razumljivog poriva za samoodržanjem, pojmljivog i berlinskim kriminacima višeg ranga i pridošlicama iz afričkog ili azijskog sveta) prikazana kroz spoj naglašeno estetizovanog verizma, maštovitih onirističkih pasaža i impresionističkog izraza karakterističnog za videospotovsku kulturu s konca prošlog veka. Stoga, u svom krajnjem ishodištu najnoviji Berlin Aleksanderplac iznalazi vlastitu srećnu adresu, baš kao što zlosrećni a nezaustavljivi i pogibeljni Fransis iznalazi vlastitu ružu lutanja pod čijom težinom svako malo posrće i srlja upravo put tih ponovnih pokušaja, doduše, na tragu manje-više istog, pa možda i sudbinski nepromenljivog.
za uvećanu sliku desni klik pa »view image«Duša
A Duša, najnoviji instant-klasik glasovitog studija Piksar, donosi novi pomak te kreativne radionice u pogledu proširivanja granica u okviru kojih se konačni proizvod i „proizvod“ nekako nužno podno te svoje pitkosti i navodne usresredređenosti na mlade i mlađe naraštaje ipak prevashodno obraća znatno starijoj i, poželjno, što zrelijoj publici kadroj da pojmi i isprati ovu priču o lutanju duše nakon kraja za telo u svoj toj njenoj složenosti i idejnoj polivalentnosti. U tom smislu, i za Piksarovu Dušu (izvorno – Soul) može se reći da baštini podosta očigledne odvažnosti ponajpre u tom veštom rastakanju tropa i stilema koje su na raspologanju onima koji stvaraju animirani film barem nominalno upućen na mladu bioskopsku i drugu publiku. Dakle, nije preterivanje reći da je ova izvrsna Duša, gle čuda, odlično dizajnirana, bespekorno vizuelno osmišljena, postavljena i u delo sprovedena, te nepogrešivo ispolirana i upakovana, vrhunska subverzija koja pod izgovorom komunikativnosti i šarma zapravo isporučuje osetno zaumniji sadržaj na tom misaonom planu, što onda omogućava da ovaj film lako prevaziđe i transcendira te polazne stege i namete. A da, na sve to, ni izgubi ništa od očekivane ubedljivosti kako u vidu savršenog „pakovanja“ tako složenog sadržaja u blistavi proizvod širokog konzumerističkog potencijala, tako i načina na koji se i ovaj film skladno nadovezuje na ono što studio Piksar, evo, već decenijama unazad i nudi i isporučuje.
za uvećanu sliku desni klik pa »view image«
I zaista, Duša se po toj osnovi zapravo samo nadovezuje na ono na šta su nas navikavali piksarovski briljantni raniji radovi (to se ponajpre odnosi na dela Up, Inside Out i Coco), koji tu, već pominjanu zreliju publiku mame svojim diskretnim intelektualizmom, te spremnošću autora da podno tih šarenih i maštovitih crteža gledaoca iznenadi evidentnom kontemplativnošću celine u idejnom smislu. Tako je sada kroz zaumnu i emotivno ubedljivu priču o pokušajima jedne zalutale duše da se vrati na Zemlju i nastavi da bude tek zaživeli zamajac promena u egzistenciji skrajnutog učitelja muzike u kome bije srce neshvaćenog i u sebe samog i vlastite rutine i nesigurnosti i nesnađenosti zarobljenog džez-virtuoza tako uzvišeno oslikano lutanje sluđene a borbene duše koja, uostalom, poput i nas samih – nekako uvek i iznova i iznova na istom tom bojištu htenja i okova jedino mogućeg i izvodljivog, traži spokoj na toj neizbežnoj stazi beskrajnog egzila, nekada jasno vidljivog i konkretizovanog, a nekada i implicitnog, ali i dalje osetnog i onespokojavajućeg. I negde na toj tački se susreću vrhunski izdanak ponajambicioznije sorte evropskog viđenja arthaus filmskog izraza i samo naoko tipski primer vrhunske holivudske animacije, pri čemu oba ova rada ekstrapoliraju vidno iznad i podalje od osnovnih im područja borbe.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!