U petak, u 18 časova, u galeriji Artget Beogradskog kulturnog centra biće otvorena izložba "Fotograf Zoran Đinđić" autorke Goranke Matić, urednice fotografije u nedeljniku "Vreme". Na izložbi će biti predstavljeno 14 fotografija nastalih u periodu od 1989. do 2002. koje je snimio ubijeni srpski premijer
Da je Goranka Matić ponudila Zoranu Đinđiću da mu za života napravi izložbu fotografija, on bi zasigurno to odbio. Pre svega verovatno ne bi imao ni vremena za tako nešto, a smatrao bi i da njegove privatne fotografije nemaju nikakve veze s njim kao javnom ličnošću, a posebno da njegove amaterske fotografije ne zavredjuju da se stave u neki galerijski kontekst i uvažavaju kao da se radi o „umetničkim delima“ prema čemu svaki misleći čovek mora imati rezervu. Verovatno bi sve to doživeo i kao neku vrstu udvorištva, zbog čega danas, posle svega što se dogodilo, i što će nam se izleda dogoditi, ne moramo da strahujemo. Možemo samo da strahujemo da ovo neće biti dokument političkog udvorištva već političkog gubitništva kada gledamo kako je završila još jedna ideja, još jedan pokušaj, i to najozbiljniji do sada, da se čitavo srpsko društvo učini sudeonikom moderne epohe. Danas kada pokušavamo da formulišemo uspomene na prvog istinski modernog srpskog političara koji je uspeo da vodi ovu zemlju makar i u jednom kratkom periodu, više nisu dovoljne samo novinske fotografije, video i audio zapisi njegovih legendarnih javnih nastupa: potrebno je ne samo videti njega kako je izgledao i kako je govorio već i videti kako je on video. U izvesnoj meri to i jeste zavirivanje u nečiji privatni život, u „zonu prostora, i vremena, u kojoj nismo slika, objekt“, kako kaže Bart. Ali fotografija je trag koji služi sećanju, i to ne samo sećanju na ono ili onoga što je na njoj prikazano već i na „pristrasnost“ fotografa, uspomenu na prirodu njegovog pogleda.
Kosovo Polje, na Vidovdan 1989.
Kada danas gledamo bilo koju fotografiju ili video zapis na kom se nalazi Zoran Đinđić, vidimo uvek i njegovu smrt. Vidimo uvek onaj snimak kada ga unose u automobil nakon što je pogođen hicima ubica i njihovih ideologa koji Srbiju nisu videli Đinđićevim očima, onih koji i danas od akvarijuma prave riblju čorbu, da parafraziramo jednu od čuvenih Đinđićevih metafora o srpskom društvu. Ali smrt je prejaka metafora. Đinđić, poput najvećeg umetnika XX veka Marsela Dišana, nije imao vremena da razmišlja o smrti, ili je o njoj razmišljao „što je manje moguće“, na šta nas duhovito upućuje i rečenica „Uostalom, uvek su drugi ti koji umiru“ upisana na Dišanovoj nadgrobnoj ploči u Ruanu.
Među Đinđićevim porodičnim fotografijama, na kojima se on nikad ne nalazi, čak ni u vidu slučajne refleksije fotografa u ogledalu ili uglačanoj površini stola, u vidu uobičajene „greške“ svakog fotografa-amatera, nalaze se specifični kurioziteti. Skoro misteriozne fotografije neke peščane pustinje, prizori praznine, anticipacije smrti nalik vizijama u nekim Hercogovim filmovima. Tu je i fotografija mnoštva ljudi na plaži, kadrirana u formi izduženog „sinemaskopa“, nalik nekom renoarovskom prizoru moderne dokolice i kod Ogista, slikara, i kod Žana, reditelja. Tu je i nevešti „snapshot“ njegovog premijerskog kabineta u kom na stolicu odložena tašna svedoči o njegovom prisustvu koliko ponajviše i o njegovoj smrti. Ovo je i jedina fotografija koja aludira na njegov „javni položaj“ ili na bilo kakvu potrebu da predstavi sopstveni status van uobičajene fotografske orijentacije na porodični život. Ali konačno, među sačuvanim Đinđićevim „fotografskim radovima“, Goranka Matić je pronašla i pet crno-belih fotografija iz jednog očigledno obimnijeg fotografskog poduhvata u kom se Đinđić pojavljuje i kao fotoreporter, i kao „umetnički fotograf“ i kao budući političar. Fotografisani motivi i situacije nisu ništa drugo do scene miloševićevskog hadžiluka na Kosovo Polje 1989. godine. Ogoljeni pejsaž, a u njemu kolone, mase sveta, sva ona popularna energija upotrebljena ne da bi se ovo društvo modernizovalo već da bi se još jednom prikucalo za osušeno stablo nacionalne mitologije. Strašni su to prizori. Ali iza njih, s one strane fotoaparata, jeste pre svega radoznao čovek, čovek koji je tu boravio privatno, sa suprugom Ružicom, koju fotografiše usred gomile kao da je hteo da potvrdi pravu želju svog vlastitog pogleda u situaciji nekontrolisanog izliva masovnih frustracija u javnom spektaklu.
Iz porodičnog albuma
Pridodati Zorana Đinđića fotografa uz Đinđića filozofa, Đinđića političara i Đinđića porodičnog čoveka, ne znači samo još jednom potvrditi njegovu svestranu ličnost. Ovo je više pokušaj da se bar malo približimo jednoj neviđenoj energiji koju svako ko pravi slike, u kakvom god mediju, nužno ima kako bi bio spreman da se suoči sa svetom oko sebe. Ova izložba je i omaž jednog fotografa, Goranke Matić, svom potencijalnom kolegi, čoveku koji je mogao da bude fotograf, ali je izabrao put zahvaljujući kom smo svi mi makar za jedno kratko vreme poverovali da se jedna ideja i u ovom društvu može ostvariti. Fotografija može biti mnogo više od traga sećanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ceremonija otvaranja 33. Letnjih olimpijskih igara u Parizu, prva koja se nije dogodila na stadionu, ostaće upamćena po eksploziji kreativnosti, kiši i nerazumevanju pop-kulturnih referenci od strane Marije Zaharove i Ilona Maska preko hrišćanskih i desničarskih krugova širom sveta do dela, teorijama zavere sklone, domaće javnosti
Koliko je Nikola Jokić bitan za igru reprezentacije Srbije? Sa njim na terenu Srbija je bila u potpunom rezultatskom egalu (81:81), dok je periode sa Jokićem na klupi protivnik iskoristio da napravi neverovatnu razliku (3:29)
Prvi put je na Olimpijadi učestvovao 1936. u Berlinu i tada je postigao državni rekord u skoku motkom. Prisustvovao je Olimpijskim igrama u Tokiju zato što je jedini znao da otpeva japansku himnu. Bio je takmičar, prvak, trener, pokretač, masovik, pisac, svirao je violinu. Bio je sportska legenda
Sport i život: Olimpizam, amaterizam i grčko poreklo Evrope
Kako je Spiridon Luis, nepismeni vodonoša iz Atike bez mnogo mogućnosti u životu, pobedio u prvom maratona na Olimpijskim igrama u Atini 1896; uticao na moderni olimpizam više od bilo koga, osim Pjera de Kubertena; odbio besplatno brijanje do kraja života; uručio Hitleru grančicu mira sa svete masline u Olimpiji; vratio se u svoje selo Marusi i umro u martu 1940, nekoliko nedelja pre nego što su u Grčku upali Italijani
Prošlog petka u zoru, onog jutra pred sad već mitsko otvaranje pariskih OI 2024, tri od četiri glavna kraka brzih pruga francuske železnice našla su se “izbačena iz koloseka”. Razlog: serija veoma koordinisanih aktova sabotaže. Istraga je u toku i ide u nekoliko pravaca. Da li je u pitanju delo ultralevičarskih militanata? Ili se iza svega možda krije “strani faktor”?
Umesto da je zaštiti, Ministarstvo informisanja se priključilo hajci režimskih tabloida na Tamaru Skrozzu. Ministar Dejan Ristić je nastavio tamo gde je Dragan J. Vučićević privremeno stao, sve u duhu režimskih tabloida
Pod plaštom obeležavanja godišnjice „Oluje“, Vučić u Loznici za 3. avgust na stadionu "Lagator" zapravo planira „kontramiting“ ne bi li građanima koji protestuju zbog rudarenja litijuma pokazao svoju nadmoć. Pripreme ovog kvazipatriotskog spektakla su uveliko u toku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!