Istorija Srbije (i Jugoslavije) bogata je ulizicama, udvoricama, laskavcima i karijeristima – kao što se zna. Zna se takođe da su takvi bili prvi koji će zabiti nož u leđa predmetima svog dotadašnjeg obožavanja. Pošto nas istorija ne uči ničemu, da vidimo gde smo sada kad je o tome reč
Da ne idemo predaleko u istoriju; vratimo se samo u 1987, septembar mesec. Slobodan Milošević priprema čuvenu Osmu sednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (to je tada bila njihova Otadžbinska uprava). Kao iskusni aparatski pacov, Milošević ishod te sednice nije hteo da prepusti stihiji (demokratskom odlučivanju, u prevodu), pa je stvar „pripremio“, kako su govorili drugovi komunisti. Tema Kosova bila se nametnula – svima preko volje, ali se nije imalo kud. Milošević je rešio da uzjaše kosovskog paripa koji će ga kasnije nemilosrdno zbaciti, ali to je druga priča. Njegove brige bile su – kao i obično – tehničke prirode: organizovao je preko svojih obećanjima već angažovanih pristalica i saradničkih veza kampanju „masovne podrške“. Pošto tada nije bilo Tvitera i toga, kampanja se iskazala u stotinama „telegrama podrške“ koji su počeli da pljušte u taj CK SK Srbije odmah, 24. septembra 1987, i pljuštali su i narednih dana. Kampanju „masovne podrške naroda“ nastavio je talas pisama redakcijama novina (to se zvalo „odjeci i reagovanja“ u „Politici“ i dodaci Dnevnikovih dodataka na Televiziji Beograd, današnjem RTS „javnom servisu“). Bilo je tu svačega, čovek da ne poveruje, ali je bilo: svako ko je za sebe mislio da je Neko potrudio se da svoju poziciju Nekoga učvrsti javnim izjašnjavanjem odanosti Slobodanu Miloševiću. Bilo je tu i poezije („govornik sa suncem u kosi“) i folklora do mile volje („Druže Slobo, nek si komunista, volimo te ko Isusa Hrista“ itd.). To je pljuštalo i padalo s nebesa mesecima, iznenađujuće uporno i brojno, tako da je Milošević u jednom trenutku skromno-licemerno zamolio da malo prestanu ili barem ohlade. Dok je ta gungula od podguznih muva zujala, Milošević i njegov aparat napravili su kadrovski pogrom poštovanja dostojan i doveli svoje ljude na svako važnije mesto u državi, privredi, kulturi i medijima. Koliko je tu igralo ulogu isticanje u laskanju i udvorištvu, nije izmereno, ali mora biti da nije bez značaja. Neki zli ljudi kazaće da je igralo presudnu ulogu, ali – ponavljamo – nije izmereno i upoređeno.
foto: rade prelić / tanjug…i Aleksandar Vučić sa Darkom Glišićem pred slavskim kolačem
OBOŽAVANJE – MENTALNO I FIZIČKO: Lojalnost Miloševiću i njegovim političkim ciljevima – kakvim-takvim – postala je merilo svega. Tako se, uz vrisku i talambase, stiglo do „Oluje“ i Kumanova i konačno do Petog oktobra. Zanimljivo je da takvo ponašanje, kad se jednom upali „na gurku“, postaje samoodrživ proces: ne treba ih više gurkati i podsećati – sve rade sami od sebe. Čim su osetljivim njuhom grabljivaca osetili da je Miloševiću prošao rok trajanja, svi – dobro, velika većina – okrenuli su mu leđa i pustili ga niz vodu.
Ta tužna i stida dostojna epizoda trebalo je da ljude nečemu nauči, ali – očigledno – nije. Pre svega je Aleksandar Vučić morao da o tome razmisli, jer je – u krajnjoj liniji – o njemu reč. Ima tu jedna razlika: Milošević je svoju nesigurnost ili jako dobro skrivao, ili nije bio svestan koliko je zabrazdio, pa je ostajao hladan ko špricer, čemu su se pristalice divile. Miloševiću je bilo dovoljno da izvaćari koga treba i nije se bavio sitnicama. Neka opozicije, neka to malo slobodnih medija, lepše izgleda, a nije opasno.
Aleksandar Vučić pak mnogo je osetljiviji: njemu smeta sve što mu se ne divi i ne podržava ga otvoreno. U Narodnoj skupštini imali smo Zorana Babića koji ga „obožava mentalno i fizički“ i redovne potresne ispade Marka Atlagića, da ne idemo dalje. Nije mu padalo na pamet da ih ućutka, a mogao je jednom rečju. U medijima je još gore: nanjušivši gde je tanak, udvorički mediji stalno izmišljaju pretnje, atentate i državne udare. Na jadnog hrabrog Vučića diglo se kuso i repato i ala i vrana, ali on ne da se ne da, nego svako malo tvrdi da se ne boji nikoga, da je spreman život da položi za Srbiju, a ako ga narod neće – ne mora, ionako su sve neradnici i lajavci. Neko ko je hrabar, ne hvališe se time, nego ćuti do trenutka kada se to pokazuje. Vučić je očigledno nesiguran, jer je zabrazdio tamo odakle ne ume da se vrati. Odatle i potreba za ponavljanom podrškom sa svih strana. Folklora nešto nema, ako ne računamo onu izblajhanu gospođu Mariju Maksimu sa Jutjuba.
SUJETA SUJETSTVA: Ta nervoza raste, kao što se videlo iz iskrenog iskaza onog Darka Glišića (član Politbiroa te njihove Centralne otadžbinske uprave): g. Glišić gorko je zamerio na nedostatku oduševljene podrške Vučiću. Još zabrinutiji su kosovski predsednici opština sa Srpske liste koji otvoreno prete da će zaređati po kućama onih koji imaju neke primedbe na njih i na Vučića, što su predsedniku i napisali u otvorenom pismu bezgranične ljubavi i podrške.
Godinama se ljudi pitaju zašto se Vučić toliko sekira i brine kad već ima onoliku biračku podršku koju stalno pominje. Biće da tu – osim njegove nezasite sujete i nesigurnosti – ima još nešto. Njegov kosovski parip kojega je zajahao ne ističe se naročito: deluje kao sipljiva kljusina. Aleksandar Vučić se prevario pa obećava svako malo nešto drugo, a često nam nudi i ono ništa da ga dobro čuvamo. „Unutrašnji dijalog“ i „razgraničenje“ su dva primera tog ničeg. Ne znajući šta bi, on igra pipirevku na santi leda koja se topi. Dopustio je sebi da ispusti ispod kontrole Crkvu, što nije mali propust: pre njega se nijednom vlastodršcu to nije omaklo. To što DSS, Dveri i Vuk Jeremić pričaju, nije bitno; Crkva jeste. Njegovi su napali čak i oca Savu Janjića iz Dečana; to je ozbiljna greška. Da su napali patrijarha, bilo bi manje značajno.
Naravno da u takvoj neprijatnoj situaciji Vučić pokušava da nagrebe što veću javnu podršku. Običnoj biračkoj masi ionako je dosadio, pa ili glasaju za njega ne misleći – ili ne glasaju uopšte, jer im se na glavu popeo svojim lažima i prenemaganjima. Stari birači mu ostaju, nove dobiti neće, i zašto se sada rita i vrišti?
Valjda zato što je takav, kukala mu majka: mora da se kurči i da o svemu ima svoje mišljenje i pravosnažnu presudu. Zato mu je valjda i stalo da ga hvale, vole, podržavaju i cmizdre oko njega. Sujeta sujetstva, rekao bi Crnjanski. A Vučićevići i ostali iz tog žabljeg hora krekeću uglas, znajući šta on voli. A i isplati se.
Ostaje nam da vidimo čega će se još setiti pre novembra, ali on se uvek nečega seti, bez brige. Spavajte mirno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio
Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti
Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani
Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Blickrig smene direktora svih ANN medija u regionu pre desetak dana ne ulivaju poverenje. Tako se to ne radi ako nije u pitanju neprijateljsko preuzimanje. Na mesto direktora samog je sebe postavio jedan od vlasnika kompanije, Pedro Vargas David. Nije nevažno reći da je Davidov otac, za kojeg je Vučić slavodobitno rekao da je njegov blizak prijatelj, Mario David, bio dugogodišnji savetnik Viktora Orbana. Nije nevažno reći ni da je Alpak suvlasnik velike mađarske tehnološko-telekomunikacione grupe 4iG, koja je tokom vlasti Viktora Orbana zaradila brdo novca zahvaljujući državnim poslovima i akvizicijama strateške infrastrukture
Aleksandar Vučić dolazi u Novi Sad u petak (4. septembar). Hoće da pokaže da je pokorio grad, ali nije, samo ga je batinama izobličio do neprepoznatljivosti
Dobar deo režima rehabilitira Mladića zbog rehabilitacije vlastitog ratnog i političkog puta. Pogani mit o junačkom generalu potreban im je kako bi predstavili čitav srpski narod kao njegove i svoje saučesnike
Jednu „stranu“ sačinjavaju pripadnici režima, korumpirani policajci, kupljeni i ucenjeni kriminalci, te bogataši kojima je režim omogućio da se obogate, dok drugu stranu čine građani koji se okupljaju oko ideje slobode. Takva raspodela snaga ipak nije dovoljna da bi se srpsko društvo nazvalo podeljenim
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.