“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Za “Vreme” iz Banjaluke
Političko rukovodstvo Republike Srpske po ko zna koji put najavilo je osamostaljivanje od Bosne i Hercegovine. Predsjednik entiteta Milorad Dodik zagrmio je i zatražio od građana RS da sa novog mitinga u organizaciji vlasti (“Vreme” će tad biti na kioscima) poruče “muslimanima, odnosno Bošnjacima, da sa njima ne mogu živjeti”. Zašto? Zato što ih ovi “kleveću i nameću Srbima odgovornost tamo gdje ne postoji”.
Odnedavno su entitetske vlasti našle način da se obračunaju sa svima onima koji ih kritikuju kroz uvođenje klevete u Krivični zakonik RS-a i pretvaranja ovog djela u krivično. Srpski odgovor na bošnjačko “klevetanje” neće biti zatvorska kazna, biće organizovan u starom oprobanom formatu, još od vremena Slobodana Miloševića – mitingu. A kako kaže Dodik, nosiće poruku da su “Srbi posvećeni svojoj slobodi i odbrani svoje budućnosti”, te da je “hajka koja se vrši nad srpskim narodom prevršila svaku mjeru”.
ŽAL ZA RUSKIM NAPADOM NA NJEMAČKU
Inače, zvaničan stav Republike Srpske je da je “srpski narod, kao žrtva svih ovih godina 20. vijeka, najstradalniji narod jugoistočne Evrope, narod koji ima istorijsku dimenziju, koji je svim ostalim narodima donosio samo slobodu”. Očito postoji veliki raskorak u razumijevanju slobode između Srba i ostalih naroda u okruženju.
“Nije im dovoljno to što jurišaju na naše institucije koje su jedini garant naše slobode i opstanka na vjekovnim ognjištima”, poruka je organizatora mitinga u Banjaluci. “Sada su odlučili da potomke žrtava genocida iz Jasenovca, Prebilovaca, Garavica i Starog Broda na Drini u Ujedinjenim nacijama proglase genocidnim narodom. Da oni koji su sprovodili genocid nad našim i drugim narodima širom Evrope i svijeta, ostatku nedoklanog srpskog naroda zapadno od Drine zalijepe etiketu koja pripada njima, a ne Srbima. Time su pokazali da ne žele da oduzmu samo našu imovinu, nadležnosti, praznike i institucije, već i da ponize i kazne cijeli jedan mali, ali ponosni i slobodarski narod.”
Drugi znatno benigniji ali i “dostojanstveniji” način reakcije na svjetsku urotu “nacista koji bi da operu sopstvenu istoriju” je mahanje srpskim zastavama širom svijeta.
Za Srbe je neshvatljivo – nastavljaju organizatori – da su “rezoluciju o Srebrenici predložili Nijemci, koji su počinili genocid u Drugom svjetskom ratu nad srpskim narodom, Holokaust i krivi su za gotovo 80 miliona poginulih ljudi”. Darko Banjac, predsjednik Narodne partije Srpske i Dodikov koalicioni partner “žali što Rusija nije napala Njemačku i još neke druge zemlje u Evropskoj uniji, u kojima postoji nacizam”.
Ti isti Nijemci koji se i danas, za razliku od ponosnih Srba, kritički suočavaju sa zlom koje su počinili pripadnici njihovog naroda pod Hitlerovim vodstvom, dok politički predstavnici Srba uspješno sarađuju sa istinskim baštinicima neonacizma, oličenih u Alternativi za Njemačku. Predstavnici ove njemačke desničarske partije zalažu se za protjerivanje stranaca iz Njemačke.
Ljutnja zbog rezolucije adresirana je i na Ruandu jer je iz srpske perspektive neshvatljivo “stavljanje u isti kontekst sa Ruandom u kojoj je stradalo više od milion ljudi koji su se međusobno poklali mačetama, dok su mirovne snage UN mirno gledale sa strane kako se Huti i Tutsi međusobno ubijaju”.
Niz ljutnje, bijesa i uvreda nastavlja da se niže, uz upozorenje da će se “Srbija i Srbi svim političkim sredstvima suprotstaviti NATO zemljama od Turske do Njemačke”.
Sam put otcjepljenja iz Bosne i Hercegovine evoluirao je tokom decenija skoro gotovo na isti način na koji je Milorad Dodik mijenjao svoje političko i javno mišljenje o genocidu u Srebrenici: generalno zbog “međunarodnog mešetarenja po BiH”, a konkretno zbog Tužilaštva i Suda BiH, izmjena Zakona o Savjetu ministara BiH, Ustavnog suda, Visokog predstavnika Kristijana Šmita, Zakona o izbornom integritetu BiH, mogućnosti nametanja Zakona o državnoj imovini i, sada, zbog Rezolucije o Srebrenici koja bi trebalo da bude usvojena u Generalnoj skupštini UN-a.
TAKO JE GOVORIO DODIK
Krajem 2007. Milorad Dodik je u intervjuu sa sarajevskim novinarom Senadom Hadžifejzovićem za TV Face rekao da se ta “strana istorije ne može zatvoriti dok su počinioci ratnih zločina biološki živi. Ja savršeno dobro znam šta je bilo – u Srebrenici je bio genocid”. Istakao je i kako je presuda Suda u Hagu nesporna pravna činjenica, uputio izvinjenje svima koji su patili zbog Srba ili Republike Srpske.
Sada Dodik prijeti da će ukoliko dođe do usvajanja Rezolucije, “Republika Srpska napustiti odlučivanje u Bosni i Hercegovini: “Ne vidimo nikakav smisao da u BiH ostanemo kao sastavni dio Bosne i Hercegovine. Naš status ćemo tražiti i regulisati na način da samostalno pokušamo nastaviti dalje. Organizovaćemo veliki narodni miting protiv svega što se mimo procedura pokreće, a ako bude bilo potrebno, neminovno je da proglasimo nezavisnost. Rekao sam i javno govorim da se genocid nije desio. Mi smatramo da je ovo direktno rušenje mogućnosti da se živi u BiH. Da se lažno predstavljaju u BiH, te da su direktno upereni protiv Srpske i srpskog naroda u cjelini”.
Političkom vrhu iz RS-a ostaje da ubijedi predsjednika Srbije da ih podrži. A Aleksandar Vučić će upotrijebiti sve nadnaravne moći da rukovodstvo RS-a zamoli da “još jednom razmisle o svim svojim odlukama i potezima”.
Neki od političara, a i dio javnosti u Srbiji zaboravio je da je Skupština Srbije 2010. usvojila Rezoluciju o osudi zločina u Srebrenici. U preambuli te rezolucije spominje se presuda Međunarodnog suda u Hagu koja govori o genocidu i rezolucija poziva upravo na nju.
U slobodnim interpretacijama Rezolucije među rukovodstvima Srbije i Republike Srpske nema razlike: za njih, iako se to u tekstu nigdje ne spominje, cijeli srpski narod je označen genocidnim, a da se nad RS – iako rezolucija nije pravno obavezujuća, nadvila opasnost od ukidanja.
“Srbija i Rusija su uvijek bili uz Republiku Srpsku, jer naši interesi su bili gotovo identični i sve će se učiniti da rezolucija ne prođe. A ako prođe, ona nije obavezujuća, jer da jeste, ona bi išla pred Savjet bezbjednosti gdje bi Rusija uložila veto kao i u nekim ranijim slučajevima”, istakla je Nina Sajić, docentica na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci i Dodikova savjetnica.
Za ministra za naučno-tehnološki razvoj i visoko obrazovanje Željka Budimira rezolucija je “veoma opasna i za Republiku Srpsku, i za srpski narod ilegalna i protivustavna diverzija Bošnjaka: Građani Republike Srpske treba da budu svjesni opasnosti za RS i srpski narod uopšte jer će cilj najvjerovatnije biti da se ubrzano počne primjenjivati Inckov zakon o kažnjavanju negiranja genocida”.
Nekoliko godina nakon nametanja Zakona o negiranju genocida, niko u BiH zbog gotovo svakodnevnog javnog osporavanja nije procesuiran. Za dekana sarajevskog Fakulteta političkih nauka Seada Turčala “manipulacija sadržajem rezolucije i pokušaj nametanja vlastitog narativa prema vani, kao i kontrola postojećeg narativa o genocidu među vlastitim pristalicama, doveli su Srbiju i Republiku Srpsku do ‘predtotalitarnog stanja’, u kojem su svi javni diskursi ograničeni na parametre koje postavlja vlast”. Time se, smatra Sead Turčalo, osigurava primat praksama koje promiču jedinstvenu i nepromjenjivu interpretaciju prošlosti.
Predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović u razgovoru za “Vreme” Rezoluciju UN-a o Srebrenici vidi kao “posljedicu Dodikovog ruganja i nipodaštavanja žrtava Srebrenice. On to čini ne samo zbog toga što tako misli, nego je uvjeren da narodom u RS može manipulisati na taj način, tako što će nipodaštavati žrtve ratnih zločina. Da je bilo pameti, odnosili bi se spram svih ratnih zločina civilizacijski. Ne mogu politike ruganja, vrijeđanja i nipodaštavanja polučiti rješenja. Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje. Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”, naglašava Todorović.
KOSOVSKI MODEL
I dok se političari u Republici Srpskoj pitaju “zašto baš sada” Rezolucija o Srebrenici, ističući i kako nakon 30 godina, “još nije vrijeme”, ona savršeno zaokružuje sagu o osamostaljenju koje je počelo zbog donošenja Zakona o izbornom integritetu; njega je nakon višegodišnjeg jalovog dogovaranja bosanskohercegovačkih partija na vlasti, objelodanio Kristijan Šmit. Dodik je tada zaprijetio isturanjem poslanika Narodne skupštine RS-a, tražeći da donesu sopstveni izborni zakon i time se pravno otcijepe iz pravnog i političkog sistema BiH.
Inače, za sprovođenje izbora u BiH, prema dejtonskom Ustavu, zadužena je isključivo Centralna izborna komisija na nivou države. Dok istovremeno gaze putem samostalnosti, Milorad Dodik i saradnici se zaklinju u Dejtonski sporazum, koji je i omogućio postojanje Republike Srpske.
Po modelu viđenom u institucijama na Kosovu u srpskim opštinama, od članova Republičke izborne komisije Vlada RS je zatražila da je napuste. Profesor ustavnog prava i bivši sudija Milan Blagojević smatra da bi “članovi Vlade zbog nedavnog zaključka, kojim pozivaju sve predstavnike organa za sprovođenje izbora iz RS da podnesu ostavku na dužnost, mogla završiti na sudu i krivično odgovarati. To se može pravno posmatrati i kao svojevrsno podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela protiv izbornih prava, propisanog Krivičnim zakonikom Republike Srpske”, ističe Blagojević.
Vlada, Narodna skupština RS i Milorad Dodik odlučni su u namjeri da usvoje sopstveni izborni zakon. Jedan od razloga je “oslobađanje od kolonijalne sile” i nepriznavanje Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH; on se, unatoč stavu iz Republike Srpske, u nekoliko navrata sastao sa Aleksandrom Vučićem. Istina, posljednji put je oslovljen kao “gospodin Šmit”. Drugi razlog vide u tome što su stranci spremni manipulisati softverima i tako odrediti izbornog pobjednika, što je svih proteklih izbornih ciklusa bilo ekskluzivno pravo političkih poglavica.
Bezbroj je pitanja na koja se čeka odgovor u narednim danima: da li će prijetnja osamostaljivanjem biti još jedan pucanj u prazno; da li će se brojem pristalica na mitingu mjeriti podrška aktuelnoj vlasti; da li borba protiv nacizma znači glorifikovanje četništva, ponosno pjevanje “Od Topole pa do Ravne gore” dok se istovremeno poziva na porodičnu partizansku tradiciju; da li je mijenjanje naziva srebreničkih ulica po komandantima četničkih odreda odgovor na Rezoluciju o Srebrenici; da li će koalicioni partneri, prije svih, Dragan Čović spasavati vojnika Dodika i kako će teći sudski postupak protiv njega; da li će ga smijeniti Šmit i da li će mu u tom slučaju Dodik, kao što je i obećao, pokazati srednji prst; koga će još zaboljeti američke sankcije; koje odluke će donijeti politički vrh Republike Srpske i da li će uslišiti molbe i molitve predsjednika Srbije?
PODANICI ZAROBLJENOG UMA
Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Savanović siguran je da politička rukovodstva Srba “uporno ponavljaju iste greške koje je radio Milošević”. On u razgovoru za “Vreme” ističe kako su time doveli i Srbiju i Republiku Srpsku u vrlo nezavidan položaj.
“Pogledajmo samo najavljenu Rezoluciju o Srebrenici, katastrofalan razvoj događaja na Kosovu, sankcije rukovodstvu RS itd”, kaže Savanović. “To su objektivni problemi sa kojima se suočavamo i posljedica su katastrofalnih odluka naših političkih predstavnika u prethodnom periodu. Ono što je meni u svemu tome degutantno je jedna uistinu infantilna reakcija na te probleme – umjesto da se kao ozbiljni ljudi zapitaju šta je dovelo do toga, kakve su to greške pravljene u prethodnom periodu koje su rezultirale ovakvim porazima, naša rukovodstva hodaju naokolo kao nezrela djeca i kmeče na ‘svjetsku nepravdu’ ‘antisrpsku zavjeru’, masone, Soroša i koga sve ne. Svi su im krivi, samo oni ne. A jedini krivci za ovo su upravo te vlasti – u prethodnih desetak godina napravili su čitav niz suludih poteza koji su morali proizvesti konsekvence. Na primjer: mi u RS i u Srbiji uspostavili smo prave autokratske sisteme koji su potpuno nespojivi sa Evropom XXI vijeka. O podršci Putinovoj agresiji na Ukrajinu da i ne govorimo. Srbija je, uz Bjelorusiju, jedina evropska zemlja koja nije dio antiputinističke koalicije. Onda se u čudu pitamo ‘zašto je Evropa protiv nas’. I umjesto da isprave te greške i promijene te politike, oni rade šta? Prave nekakvo svesrpsko vašarište. Politika ‘copy paste Milošević’. Najgore u svemu tome je što su u međuvremenu uspjeli stvoriti i realni animozitet unutar našeg naroda. Neodgovornim populističkim uticanjem na izbore u Srbiji režim u Banjaluci je proizveo ozbiljan i opravdan revolt kod mnogih građana Srbije. Stvar je dodatno pogoršana iracionalnim sukobima koje Dodik neprekidno proizvodi, a koji i Srbiju stavlja u izložen položaj i dodatno joj otežava poziciju. Što, naravno, građani Srbije onda fakturišu nama svima u RS”.
Politički vrh Srba vratio se na fabričke postavke iz devedesetih godina prošlog vijeka. Najbolji Miloševićevi učenici oživjeli su njegove ideje i djela držeći podanike zarobljenog uma zatočenicima mitova, svjetskih urota, nekritičkog odnosa prema sopstvenim nedjelima, zločinima, siromaštvu i bijedi. Zato i bježe iz “blagostanja” koje vide samo njihove vođe i poneki od evropskih zvaničnika. Mada još uvijek postoji veliki broj onih koji su spremni stati u prve redove “odbrane” srpstva, sve je više drugih koji su svjesni da se iza patriotskog paravana krije velika pljačka i pustošenje javnih dobara u izvedbi političkih patriota.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
