

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


1939-2002


Zbog posledica srčanog udara, u ponedeljak 4. marta, u 63. godini umro je Velibor Vasović Vaske, poznati fudbalski reprezentativac, trener i jedan od najvećih boraca u istoriji jugoslovenskog fudbala – na terenu i van njega.
Vaske je karijeru počeo još pedesetih godina i bio je, kako piše u jednoj knjizi, „jedan od najboljih igrača najtrofejnijeg Partizanovog podmlatka, jedan od najboljih igrača omladinske reprezentacije Jugoslavije, jedan od najboljih prvotimaca Partizana svih vremena, jedan od najboljih igrača Ajaksa svih vremena“. Ovome bi se moglo dodati još i to da je prvi Srbin (tada i Jugosloven) koji je primio pehar Kupa evropskih šampiona 1971. godine kao kapiten amsterdamskog Ajaksa; da je jedini Srbin koji je igrao za Zvezdu i za Partizan i koji je trenirao oba rivala; da je igrao u tri finala Kupa šampiona (pre pomenutog trijumfa, još i 1966. godine s Partizanom kada je dao gol i 1969. s Ajaksom kada je takođe bio strelac) i da je 1971. godine na najvećem amsterdamskom trgu podigao pehar pred stotinak hiljada navijača, okrenuo se i napustio fudbal kako bi se posvetio advokaturi. Prethodno je ipak morao da trkne do holandske kraljice koja je htela da proveri da li njeno unuče može celo da stane u pehar, prvi u nizu Ajaksovih i prvi u istoriji holandskog fudbala. Pokušaj je uspeo.
Vaske je po mnogo čemu bio izuzetan čovek. Na nezvanično pitanje da li je Partizan prodao finale Realu 1966, odgovorio je odrečno: „Ne, nego je igrao Vladica Kovačević s upalom pluća i temperaturom 38,5 i igrao je Milan Galić tek doveden iz vojske, posle osam meseci bez treninga! Igrali su jer su generali tako hteli. Mislili su: ‘Nema problema, Vaske će udenuti gol, onda će dvojici polomiti noge i sve će biti u red’. E, neće Vaske da lomi noge kad se nekom ćefne!“
Ova polurečenica: „E, neće Vaske…“ gotovo da bi mogla da obeleži životni i profesionalni put Velibora Vasovića, koji ovakve priče nije pričao samo novinarima uz kaficu, već i u brk onima koji su žarili i palili domaćim fudbalom. Ni kao fudbaler, ni kao trener, niti kao „sportski radnik“ nije umeo da oćuti i to mu se obijalo o glavu. Kao trener Zvezde, na primer, došao je u sukob s igračima koji su se pobunili jer ih je, jadne, terao da uče engleski. Fudbaleri nisu popuštali, nije ni Vaske, pa je morao da ode. Posle su mu se neki zahvaljivali, jer bez one dve-tri reči engleskog koje ih je naterao da nauče ništa ne bi napravili u inostranstvu. Sam je, osim engleskog, govorio francuski, ruski i holandski.
Velibor Vasović sigurno neće ostati upamćen samo kao fudbaler i trener. Početkom devedesetih je zajedno s nekolicinom bivših asova osnovao Udruženje za zaštitu i prosperitet jugoslovenskog fudbala. Uprkos medijskoj blokadi i stalnim podmetanjima, uspevao je da objasni šta hoće: promene u vrhu Fudbalskog saveza Jugoslavije (FSJ), smanjenje preglomazne Prve lige, poboljšanje kvaliteta fudbala i povratak publike na stadione, bolji rad s mlađim selekcijama. Dočekao je da Miljan Miljanić konačno ode iz domaćeg fudbala kao počasni predsednik FSJ (?!), ali i da ga zameni „mali Miljan“: Dragan Stojković Piksi, u kome stari gensek FSJ Branko Bulatović ima novog saveznika.
Ovih dana, nekakva Zajednica prvoligaša puškom tera OFK Zvezdaru da nastavi takmičenje iako je klub hteo da digne ruke od Prve lige. Mada u Vasketovom udruženju ima pametnih i uglednih ljudi, niko se nije javno zapitao šta Zvezdara (Mladost iz Apatina, Zeta iz Golubovaca, dodati po želji) uopšte traži u Prvoj ligi. Nema više onoga koji je uvek nalazio način da komentariše ovakve skandale.
Jedan je bio Vaske.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve