Neki su uvrijeđeni, neki iznenađeni ugodno ili, pak, neugodno, neki mogu reći da su protekle tri godine bili u pravu nakon što je Ustavni sud Srbije poništio više od 120 odluka Visokog savjeta sudstva o nereizboru sudaca i naložio da ih se u roku od dva mjeseca vrati u sudnice. To, međutim, još nije gotovo: ovo je tek prva odluka, jer – kako je to saopćilo Društvo sudija Srbije – pred Ustavnim sudom je još više od 200 sudijskih i 120 tužilačkih žalbi, oko 150 sudija upravo piše žalbe tom sudu, dok VSS do danas nije dostavio odluke za još oko 300 sudija!
Naime, VSS je, deset dana nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, dakle, 31. maja, objavio da je završio odlučivanje o prigovorima nereizabranih sudija. Njihov učinak je ovakav: od 752 prigovora, usvojeno je 98 i toliko je sudija, odlukom VSS-a, vraćeno u sudstvo. Odbijeno je 630 prigovora, šest je odbačeno, a 11 sudija je u međuvremenu steklo uvjete za penziju.
Odmah se postavilo pitanje: zašto baš sad Ustavni sud odlučuje o prigovorima sudija, pa se tu nalaze razni odgovori, od onoga da su se napokon oslobodili pritiska izvršne vlasti (Ministarstva pravde), u čemu ima ponešto istine, do onoga da su se odlučili bolje „pozicionirati“ prema budućim vlastodršcima, među kojima su i neki koji su (doduše, politikantski) kritizirali tzv. reformu pravosuđa.
POLITIKA I USTAVNI SUD: Sam Ustavni sud je u velikoj mjeri doprinio kaosu u cijeloj stvari. Kao prvo, stao je na stanovište da je Ustav iz 2006. godine prekinuo kontinuitet stalnosti sudske funkcije svih sudaca imenovanih u skladu s prethodnim Ustavom iz 1990. godine i zakonima koji su slijedili, odbijajući se izjasniti o zahtjevu preispitivanja ustavnosti pravosudnih zakona donesenih od 2008. godine, koji su reformu pripremali. Kad im je stigla sva sila žalbi nereizabranih sudija i tužilaca u decembru 2009. godine, suflirali su Ministarstvu pravde u donošenju novog zakona o sudijama, temeljem koga su ustavne žalbe postale prigovori koji su prepušteni na odlučivanje VSS-u i ponovo odgodili trenutak kad će se sami time pozabaviti. Potom su uslijedila dva slučaja („slučaj Saveljić i „slučaj Tasić“), koji – usprkos preporukama struke – nisu postali tzv. pilot-odluke, kojima bi se današnja zavrzlama puno ranije počela rješavati.
Da je bilo političkog utjecaja na Ustavni sud, jasno je već samim načinom njegovog izbora; malo parlament, malo predsjednik, malo Vrhovni kasacioni sud. Društvo sudija je jasno u jednom svom saopćenju definiralo: „Trećina sudija Ustavnog suda u sukobu je interesa i zato nema legitimitet da odlučuje o pitanjima vezanima za reizbor i njegovu reviziju, pošto su oni sami ili njihovi srodnici, izabrani ili napredovali u (re)izboru 2009. godine, ili su za njihov izbor za Ustavni sud presudili njihovi tesni interesni odnosi sa onima koji predlažu i biraju sudije Ustavnog suda“.
Usprkos takvom činjeničnom stanju, valja se nadati da su dvije trećine sudaca toga suda – pa makar i nakon što se promijenila vlast i što im dosadašnji čelnici Ministarstva pravde „ne dihaju za ovratnik“ – napokon odlijepljeni od političkog utjecaja i da su počeli raditi ono što im je u opisu posla.
UVREĐENI I PONIŽENI: Na njihovu odluku o vraćanju 126 sudija, reagiralo je Ministarstvo pravde. U saopćenju tog organa (bivša ministarka Snežana Malović ga nije potpisala, jer se uhljebila u parlamentu, u kojem je položila poslaničku zakletvu) tvrdi se da je to udarac pravosuđu i borbi protiv organiziranog kriminala, te da odsad nadalje sva odgovornost za probleme pripada Ustavnom sudu! Baš lijep način za bijeg od vlastite odgovornosti!
I VSS se oglasio saopćenjem, a njegova predsjednica Nata Mesarović i kratkim i vrlo fluidnim intervjuom u „Danasu“: „Ne znam da li je od Ustavnog suda neko tražio ovakvu odluku. Ne verujem. Ipak su oni ljudi od karijere. Ne mislim da je nova vlast to tražila od nekoga. Mislim da nije. Mogu samo da kažem da je iza mene veliki rad i da mi ne treba preporuka novim vlastima“…, kaže ona, te optužuje Ustavni sud da je „preuzeo ulogu da bira sudije“ kojih ćemo, kuku nama, sada imati najviše u Evropi po glavi stanovnika.
U saopćenju VSS-a, za koje članica tog tijela, sutkinja Mirjana Ivić pak tvrdi da nije moglo biti objavljeno, jer nije dobilo dovoljan broj glasova podrške na sjednici, navode se svi grijesi Ustavnog suda, pa i taj o preuzimanju nadležnosti, čime je narušio Ustavom utvrđenu samostalnost i nezavisnost VSS-a.
VSS potom opravdano iznosi da je postupak „opšteg izbora“ sudija proveden suglasno Ustavnom zakonu i Zakonu o sudijama, nakon što je Ustavni sud 9. jula 2009. godine odbacio inicijative za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti odredbi kojima je opći izbor bio propisan. „Bez ove odluke ne bi bio sproveden opšti izbor, što smo mnogo puta dosad objasnili“, kaže VSS, ponavljajući mantru o prekidanju stalnosti sudske funkcije propisane 1990. godine, čime je nereizbranima funkcija prestala po sili zakona, a ne deklarativne odluke VSS-a (protiv čega nije bilo pravnog lijeka, osim mogućnosti pobijanja odluke ustavnom žalbom). Potom se navodi stav Ustavnog suda da nereizabrani imaju pravo na žalbu, kao i da odluke moraju imati individualizirane razloge njihovog nereizbora (pa je potom uslijedilo ubrzano „štancanje“ odluka, koje su trebale zamijeniti onu uniformiranu okružnicu koja je bila poslana nereizabranima, bez ijednog argumenta). Slijede još silne zamjerke i optužbe Ustavnom sudu, tipa: vi ste od nas tražili, mi smo to napravili, onda ste vi opet nešto tražili, sve to nije imalo zakonskog osnova, ali smo mi ipak to nešto napravili, pa se Ustavni sud – usprkos dostavljene dvije odluke nepotpunog sastava VSS-a – nije o tom pitanju izjasnio, te na kraju slijedi zaključak da je VSS sve vrijeme postupao u skladu sa zakonima, odlukama i stavovima Ustavnog suda „bez obzira na pojedinačna izdvojena mišljenja pojedinih članova Saveta i sudija Ustavnog suda“.
SUŠTINA: Nigdje niti jedne riječi o suštini problema: o tome da je trogodišnja reforma propala na svim poljima, od nove i očito neracionalne mreže sudova (još nismo dobili ni naznaku koliko je eksperiment samo u tom smislu koštao), do personalne reforme u kojoj nije bilo jasnih i profesionalnih kriterija. Izborne „mutikaše“ iz 1996. godine tako su, na primjer, listom ostali na sudijskim funkcijama, mnogi su napredovali po stranačkim i rođačkim vezama, dok je cijeli niz profesionalnih i poštenih sudaca ostao „ispod crte“ koju je vuklo nekoliko moćnih ljudi, uz pomoć dojava BIA i podršku Demokratske stranke i LDP-a u parlamentu.
Uostalom, da su zaista kriteriji bili jasni, ne bismo čekali tolike godine da se pod lupu javnosti stavi i sama Nata Mesarović: uz svo dužno priznanje što je od Marka Kljajevića preuzela Sudsko vijeće koje je sudilo ubojicama premijera Zorana Đinđića i donijelo presudu, u njenoj biografiji je i potvrda političke presude suradnicima Slavka Ćuruvije, koji je prethodno ubijen, pa nije sramotnu presudu potvrdila i njemu, već samo njegovim novinarima. Usput, avanzirala je i njena tadašnja kolegica iz drugostepenog vijeća…
Kako god bilo, u odluci Ustavnog suda imamo sve ono na što su stručna, domaća i međunarodna javnost, te rijetki mediji dugo vremena upozoravali: da nije bilo pravičnog postupka u kojem je oborena pretpostavka ispunjenih uvjeta za izbor na sudsku funkciju kod 126 sudija koji su se žalili tom sudu, da članovi prvog sastava VSS-a nisu mogli odlučivati po prigovorima stalnom sazivu VSS-a (a jesu), da nije bilo kvoruma (sjetimo se: jedan član VSS-a uhapšen, drugi podnio ostavku, treći bio u prvom sazivu, predstavnik pravnih fakulteta u sukobu interesa…), nedostatak pravičnosti, dvostranosti postupka, ali i kriterija koji su nejasni i nedovoljni… Ukratko, tu je sve ono na što cijele tri godine od početka reforme upozoravaju i stručnjaci i Venecijanska komisija, Evropska komisija, Medel (Evropsko udruženje sudija i tužilaca za demokraciju i slobode), da ne govorimo o sudijskom i tužilačkom domaćem udruženju.
Taj isti Medel – generalni sekretar je prije pola godine postala nereizabrana Dragana Boljević, predsjednica Društva sudija Srbije, koja je „nepodobna“ bila najprije zbog činjenice da joj je muž advokat (a nebitne su veze mamica i sinčića, bračnih drugova, pa i nekih sudija i advokata), a potom očito zbog principijelne borbe tog Društva za ispravljanje katastrofalne reforme – u svom izvještaju s kraja juna konstatira: „Sprovođenjem reforme u Srbiji, pravosuđe je pretrpelo talas udara koji je duboko uzdrmao temelje pravne države i doveo sudije i tužioce u nestabilan položaj“, jednako kao i građane kojima je otežan pristup pravdi.
RASPLETI I ZAPLETI: I što sad?
Ustavni sud konstatira da se, usprkos donijetoj odluci, sucima vraćenima na posao ne može omogućiti nastavak obavljanja funkcije u sudovima u kojima su ranije sudili, jer je na snazi nova mreža sudova. Ipak, VSS ih prethodno mora izabrati na stalnu sudijsku dužnost ili utvrditi da im sudska funkcija prestaje po sili zakona (penzija, npr.). VSS treba utvrditi da li ima dovoljno upražnjenih sudijskih mjesta ili prethodno treba donijeti odluku o izmjeni odluke o broju sudija, jer je to u isključivoj nadležnosti VSS-a. Ujedno, kaže se u odluci Ustavnog suda, to je jedini pravni put kojim se i neizabrane i izabrane sudije mogu dovesti u isti pravni položaj u slučaju kada Ustavni sud poništi Odluku VSS-a kojom je istim utvrđen prestanak sudijske dužnosti.
Dirigirana kuknjava po nekim medijima da će se sad u sudove vratiti i oni koji su sramotili pravosuđe, bez obzira na sve, ne ide na „dušu“ Ustavnog suda i (samo) ove njegove odluke. Ona ide na dušu reformatora koji su, ne koristeći i ranije postojeće (disciplinske) mehanizme, godinama zatvarali oči i tolerirali takve sudije i tužioce, a potom bez jasnih kriterija neke reizabrali, a neke odbacili. Možda su u startu imali dobre namjere; imali su i podršku stručne i ostale javnosti, jer je svima bilo jasno da okoštali i neefikasni pravosudni sistem treba mijenjati. Onda su se osilili i kao grupa gnjevnih ljudi (VSS osobito, uz neizostavno Ministarstvo pravde, Snežanu Malović i Slobodana Homena, te skupštinskog Boška Ristića) sudije i tužioce birali ili ne, po samo njima znanim kriterijima. Radili su tajno (usprkos glasovima sudija u VSS-u, Ristić i Mesarović su odbili snimanje sjednica!), čak su i zapisnike naknadno proizvodili, pokušali su sve provesti bez suvislog obrazloženja ljudima koje su škartirali, lagali su da je sve po pravilima struke, a ne po njihovom vlastitom viđenju lustracije (vidjeti okvir). Uz sve su još skrivali pisma upozorenja iz Evrope, tvrdeći da su oni koji su se o tome usudili govoriti zavjerenici, neprijatelji i suradnici mafije, sve se nadajući da će im proći onaj princip iz vica o Fati i Muji: „Vjeruješ li ti meni ili svojim očima?“.
Sad bi valjalo da netko idući u pravosudnom vrhu posluša sugestije iz Evrope, Medela i ostalih i pokuša zaista popraviti što se popraviti može. Sami to teško možemo, jer su u svemu sudjelovale sve partije na političkoj sceni, bile one za ili protiv reforme; svi su vodili računa samo o sebi i svom rejtingu, a za sudstvo i ostalo im se blago fućkalo. Da nije tako, ne bi jedna jedina – slovima i brojkom – Vesna Pešić bila tako usamljena u statistici koja kaže da je u četiri godine prošlog saziva parlamenta samo ona suvislo i u interesu građana digla svoj glas protiv nakaradnog reizbora.
Nijedan od postavljenih ciljeva nije postignut
Ovaj postupak je predstavljen kao „lustracija“ sudija i tužilaca u periodu posle pada Miloševićevog režima i kao vid modernizacije nedovoljno efikasnog pravosudnog sistema. Zapravo, nijedan od tih ciljeva nije postignut. Treba napomenuti da je sprovođenje lustracije kao cilj istican samo međunarodnoj zajednici; naime, takvo objašnjenje nije nikad dato u Srbiji zato što je, u nedostatku političke volje, postupak „lustracije“ izglasan u maju 2003. godine, nije sproveden na nivou cele državne uprave (Zakon o odgovornosti za kršenja ljudskih prava“).
Neophodnost da se stanje potpuno revidira
Naše konstatacije potvrđuju ozbiljnost stanja u srpskom pravosuđu: pravosudni sistem koji je uspostavljen kao rezultat sprovedenih reformi od 2009. godine sa brutalnim razrešenjem značajnog broja sudija i tužilaca, ni u kom slučaju ne odgovara zahtevima nezavisnog, nepristrasnog sudstva koje je u službi građana. Stoga se nameće činjenica da se postupak reforme sudstva mora revidirati i iznova sprovesti prema drugačijim modalitetima, uz prioritetni zahtev da se reši pitanje sudija i tužilaca koji su „razrešeni“ bez poštovanja osnovnih principa. Takođe se nameće potreba za opsežnim programom kontinuiranog obrazovanja sudija i tužilaca koji su suočeni sa promenom u velikim razmerama celokupnog srpskog zakonodavstva.
