Međunarodni odnosi
Evropska turneja predsednika Sija: Rizik je ne sarađivati sa Kinom
Pre ugodne posete Srbiji, kineski predsednik Si Đinping imao je teške razgovore u Francuskoj. Na talonu su ogromna tržišta, novci, a možda i svetski mir
Sa zakašnjenjem i određenim nedorečenostima, doduše, konačno su se pojavili prednacrti novih zakona o unutrašnjim poslovima, službi bezbednosti i dosijeima političke policije. Sa dužnom opreznošću ostavljene su alternative za određena rešenja, ali su i neke delikatne teme izbegnute – iz opreznosti ili radi mira u kući
Ako je radikalna reforma već preko potrebna – a u slučaju MUP-a Srbije jeste – onda je najbolje početi od početka, od vizije. Septembra 2001. Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije formiralo je Savetodavno telo (u saradnji s Danskim centrom za ljudska prava i Ligom eksperata) sa zadatkom da pripremi i formuliše viziju, idealni mandat i vrednosti MUP-a. Nacrt tih rešenja pojavio se ovih dana, kao i prednacrti novih zakona o unutrašnjim poslovima; o agenciji ili direkciji za bezbednost; i o dosijeima političke policije od 1945. do danas. Sve je to sada tema rada deset radnih grupa sastavljenih od stručnjaka iz MUP-a, ali i drugih eksperata koji će sačiniti konačnu verziju dokumenta i predložiti strategiju za prve tri godine, ali i dugoročnu strategiju unutrašnjih poslova i bezbednosti. Sve je to, naravno, trebalo započeti mnogo ranije; pitanje je da li se i moglo, ali to je druga priča.
JAVNA BEZBEDNOST: Opisivati stanje zatečeno u MUP-u nije potrebno: to stanje je poznato. Recimo samo to da se kao glavni problemi ističu: sprega s organizovanim kriminalom pojedinaca iz državnog vrha i vrha policije; uključivanje državnih organa u ilegalni promet; politizacija vrha MUP-a; nepostojanje efikasne kontrole; zastarelo zakonodavstvo; centralizacija, militarizacija i izolovanost MUP-a; tim redom. Kao budući idealni mandat navode se: bezbednost pojedinca, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava garantovanih Ustavom; profesionalizam; borba protiv organizovanog kriminala u saradnji s inostranstvom. Poslovi državne bezbednosti i obaveštajnog rada treba da budu izmešteni iz MUP-a u poseban organ Vlade Srbije (o tome kasnije). Ono što je opisano kao „idealni mandat“ MUP-a obuhvatalo bi: policijske poslove, bezbednost granica i migracije; vanredne situacije; upravne poslove; kontrolu i nadzor rada MUP-a; i obezbeđivanje ličnosti i objekata „od vitalnog interesa za očuvanje ustavnog poretka“. Ono što je opisano kao „vrednosti“ znači: poštovanje i zaštitu ljudskih prava i ljudskog dostojanstva; poštovanje Ustava, zakona i međunarodnih ugovora itd.; profesionalizam, nepristrasnost, poštovanje običajnih, verskih i kulturnih osobenosti pojedinih etničkih i drugih grupa, kao i specifičnosti lokalnih zajednica; predstavljenost etničke i polne strukture; minimalnu i zakonitu upotrebu prinude; saradnju s građanima, njihovim udruženjima itd.; javnost rada; odgovornost; „puno uvažavanje stavova organa demokratskog civilnog nadzora“ (e, sad: uvažavanje je jedno, a izvršavanje naloga je drugo…); efikasna unutrašnja kontrola; međunarodna saradnja; primena modernih etičkih kodeksa policije. Kao osnova sistema bezbednosti u svakodnevnom smislu reči obnavlja se institucija pozornika tj. sektorskog radnika policije.
Prednacrt novog zakona o unutrašnjim poslovima odražava prilično uspešno ove osnovne vrednosti i ciljeve i najvećim delom je nesporan – kao i oni. Ono što bi moglo biti sporno i zbog čega se očekuju određene razlike u mišljenjima, trenja, ali i sukobi, odnosi se na dve grupe pitanja: jedna se tiče unutrašnje organizacije državne uprave i uloge MUP-a u njoj i na očekivane sporove oko dubine nadzora i kontrole nad Ministarstvom i njegovim radom i buõetom; druga se tiče najbolnijeg segmenta – državne bezbednosti, njenih nadležnosti i ovlašćenja, njene uloge i kontrole nad njom i njenim arhivama.
Tokom rada savetodavne grupe ostalo je nekoliko neusaglašenih pitanja (glavna pitanja su usaglašena). Neusaglašena pitanja tiču se jednim svojim delom ovih najnovijih promena statusa zajedničke države: uloge saveznog MUP-a, koji prestaje da postoji, i preuzimanja njegovih poslova; čuvanja državne granice što je iz nadležnosti Vojske prešlo u nadležnost SMUP-a. Drugi deo neusaglašenih pitanja odnosi se, pre svega, na inicijativu da u nadležnost MUP-a pređu i izvesni poslovi Republike u oblasti državne uprave i lokalne samouprave, koji bi onda bili decentralizovani u okviru planirane decentralizacije MUP-a; rešenje se čini kao racionalno, mada se mogu očekivati i primedbe zasnovane na zdravoj rezervi koju sam pomen policije izaziva u nas. Za decentralizaciju samog MUP-a razmatraju se četiri varijante; sada bi bilo suvišno izlagati ih sve, ali se svode na ideju – koju favorizuje MUP – da resor policije ostane centralizovan (uz obavezu da se poštuje stav lokalne vlasti pri imenovanju starešina organa, što je novost u odnosu na dosadašnji zakon), a da lokalne vlasti (pokrajine, regioni, gradovi, opštine) preuzmu određene nadležnosti iz oblasti unutrašnjih poslova, kao i sredstva namenjena za finansiranje tih nadležnosti. U tom slučaju bi lokalne vlasti sklapale ugovor s MUP-om o obavljanju tih poslova u njihovo ime i za njihov račun. Jedna slična varijanta predviđa prebacivanje upravnih i vatrogasnih poslova na organe lokalne samouprave. No, to je manji problem. Sastavljači ovih dokumenata smatraju da je pitanje kontrole MUP-a od strane izvršne vlasti već rešeno stvaranjem Saveta za državnu bezbednost Vlade Srbije, što bi se moglo pokazati kao donekle brzoplet zaključak; taj je savet osnovan nadvoje-natroje iz razloga dnevno-političkih i na njegov sastav već ima primedaba iz koalicije DOS-a. Sudska kontrola zadiranja u tajnost komunikacija i privatnost građana precizirana je u prednacrtima Zakona o unutrašnjim poslovima, o državnoj bezbednosti itd. Sastavljači dokumenta smatraju da bi parlamentarna kontrola policije i tajne službe bila bolja ako bi se postojeći Odbor za odbranu i bezbednost Narodne skupštine razdvojio na dva odbora: jedan za odbranu i unutrašnje poslove, a drugi za službe bezbednosti. I dalje, međutim, ostaje otvoreno pitanje ovlašćenja takvih odbora, njihovog sastava i pre svega – dubine njihovog zadiranja u detalje rada tajnih službi, vojske i policije, a naročito u analizu svrsishodnosti trošenja novca poreskih obveznika u te svrhe, što je i najosetljiviji deo priče. Sastavljači dokumenta na kraju posebno ističu potrebu za jasnim zakonskim rešenjima i pravilima službe, čime bi se policija oslobodila ideoloških, političkih i korupcionaških uticaja. Insistira se na punoj samostalnosti ovlašćenog radnika policije da sam po svojoj stručnosti i savesti donosi odluke i za njih odgovara po zakonu i pravilima službe, bez ičijeg mešanja. „Zato je bitno da se doslovno poštuje osećanje i obaveza da nijedan član Vlade neće iskoristiti svoj položaj i uticaj za intervencije u medijima, pravosuđu i policiji“, kaže se na kraju. Nedostaje, nažalost, rešenje važnog problema sindikalnog organizovanja policajaca: ne pominje se uopšte, što je propust, jer će se u budućnosti ta stvar svakako rešavati putem kolektivnih ugovora različitih sindikata svih radnika državne uprave s Vladom; to je jednostavno neizbežno, spada u međunarodne obaveze i bolje je o tome misliti odmah.
DRŽAVNA BEZBEDNOST: E, sad dolazimo na najosetljiviji deo: na pitanje reforme Državne bezbednosti. Pitanje je teško iz dva razloga: kao prvo, prvi put posle 13. maja 1944. neko ko nije Josip Broz Tito ili Slobodan Milošević usudio se da preispituje ulogu, položaj i ovlašćenja Državne bezbednosti koja na tako nešto nikako nije bila navikla (režimi su prolazili, a Služba je ostajala); kao drugo, ovaj pokušaj reforme nalazi Službu debelo iskompromitovanu bezakonjem, kriminalom i zločinima, u meri koja dovodi u osnovanu sumnju legitimnost njenog pukog postojanja. Drugim rečima, ostaje dilema: da li se više isplati popravljati staro ili ga rasterati, pa praviti novo iz početka. Sastavljači ovih dokumenata i prednacrta novog zakonodavstva iz oblasti državne bezbednosti očigledno su se odlučili da prepakuju staro i za to sigurno imaju svoje razloge. Važno je da su ti razlozi zasnovani na uverenju da se barem deo postojećeg osoblja može smatrati čistim, sposobnim i voljnim da ubuduće svoj posao radi kako treba, a ne na strahu od Udbe, na fascinaciji Udbom ili – daleko bilo – na nekim postignutim pogodbama s bivšim (i sadašnjim) čelnim ljudima Službe. Bilo kako bilo, pojavila su se dva alternativna prednacrta novog zakona: o „bezbednosno-informativnoj“ Direkciji (predlagač: sadašnji DB MUP-a Srbije) i o istoj takvoj Agenciji Republike Srbije (predlagač: Republički sekretarijat za zakonodavstvo). Termin „informativna“ ovde je sasvim pogrešan: reč je, kako se vidi iz teksta prednacrta, o obaveštajnom, a ne informativnom poslu, dakle o sakupljanju, a ne širenju informacija – što nikako nije isto. Suštinska razlika – sa unutrašnje tačke gledišta – jeste u tome što po duhu prednacrta jedan predlagač (DB MUP Srbije) teži da svojoj Direkciji dâ i operativna ovlašćenja policije (hapšenje itd.), dok drugi, Vlada Srbije kroz Republički sekretarijat za zakonodavstvo, više drži do britanskog principa: Agencija radi svoje, a kad dođe do hapšenja, oslanja se na policiju, kao MI-5 na Posebni ogranak Skotland jarda.
Tu je odmah, na samom početku, došlo do jedne veoma važne nedorečenosti – o teritorijalnoj nadležnosti. Predlog Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo (Agencija) ne pominje teritorijalnu nadležnost uopšte, pa se iz duha celog prednacrta dade zaključiti kako bi Agencija bila ograničena na teritoriju Republike; štaviše, na jednom mestu se pominje „ugrožavanje bezbednosti u zemlji„. Predlog DB-a (Direkcija) kao jedan od poslova buduće službe izričito pominje i „prikupljanje informacija o namerama, planovima, događanjima i o drugim aktivnostima u inostranstvu koji imaju značaj za bezbednost i razvoj Republike Srbije“ (oba kurziva su naša). Očito je došlo do zabune u shvatanju samog pojma obaveštajnog rada: naime, on može biti usmeren prema inostranstvu (uobičajeno shvatanje), ali i prema zemlji, ka unutra, što nije nikakav izuzetak u svetu, pa ni kod nas. Ali, izuzetak je to da se te dve vrste obaveštajnog rada objedine u okviru jedne te iste službe; poslednji slučajevi su KGB, Štazi i Sekuritate… Po pravilu, a iz čitavog niza razloga razumske i profesionalne prirode, ta se dva posla strogo odvajaju u svim demokratskim zemljama. Uostalom, ova država, a i buduća država Srbija, po prirodi stvari, već ima jednu spoljnu obaveštajnu službu u sastavu Ministarstva inostranih poslova (SID, zvani i „Četvrti sprat“). Kod nas su i savezni SUP i Uprava bezbednosti JNA svojevremeno držali obaveštajne mreže u inostranstvu, ali samo po liniji JNE („jugoslovenske neprijateljske emigracije“); ta se opasnost više ne javlja, slava Bogu, ako ne računamo srpsku dijasporu koja bi se mešala u ovdašnju politiku, ali to ne bi trebalo da zaslužuje pažnju buduće Agencije ili Direkcije.
Osim navedene nedorečenosti – čiji je značaj veći nego što bi se nekome to moglo učiniti! – oba predloga su jasna, uglavnom precizna i dobro opisuju buduće poslove nove službe. Jasno se odvajaju ovlašćenja njenih radnika od ovlašćenja radnika MUP-a; osim u vanrednim i zakonom uređenim slučajevima, ovlašćenja radnika MUP-a ne pripadaju budućoj službi; pravi se jasna razlika između „operativnih“ i „operativno-tehničkih“ radnji: ove prve su uobičajeni policijski metodi bez zadiranja u Ustavom zagarantovana prava tajnosti i privatnosti, ali uključuju i tajno praćenje i osmatranje (njih odobrava direktor službe); ove druge odobrava Vrhovni sud na rok od šest plus (izuzetno) šest meseci i one se odnose na tajnost komunikacija, video, foto i audio snimanje. Nema bitnih razlika u oba alternativna predloga, ali nijedan od njih ne precizira šta će se desiti sa informacijama prikupljenim operativnim i operativno-tehničkim radom ako operacija ne završi krivičnom prijavom i pravosudnim ishodom. Naime, mnoge države izričito propisuju uništavanje takvog materijala, tzv. škarta, kao i materijala koji se odnosi na lica bezbednosno neinteresantna, a slučajno obuhvaćena operacijama, što je neizbežno kod presretanja telekomunikacija (telefon, e-mail, faks, pošta itd.).
Kad je o spoljašnjoj kontroli reč, predlog DB-a (Direkcija) donekle je precizniji – iz razloga razumljivih: iskusni ljudi – pa pominje i finansijsku kontrolu, čime se predlog Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo (Agencija) uopšte ne bavi. Tu postoji jedan važan detalj: kontrola utrošenih sredstava obuhvatila bi zakonitost, ali ne i celishodnost utroška novca poreskih obveznika. Tu bi zamku trebalo svakako izbeći što, uostalom, nije teško: organ nadležan za finansijsku kontrolu lako može da radi u koordinaciji s parlamentarnim organom nadležnim za kontrolu službe, sve čuvajući službenu tajnu; lako je zamislivo da se troše ogromne narodne pare na način sasvim zakonit, ali nimalo celishodan. Bez kontrole efikasnosti, tj. celishodnosti, nema stvarne kontrole nad takvim službama. U takvom slučaju one su prepuštene same sebi i sopstvenoj proceni svojih performansi, što je nedopustivo.
Pre ugodne posete Srbiji, kineski predsednik Si Đinping imao je teške razgovore u Francuskoj. Na talonu su ogromna tržišta, novci, a možda i svetski mir
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve