

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Govoreći o sopstvenom filmu „Oklopnjača Potemkin“, Sergej Ejzenštejn na jednom mestu veli (1924) kako Sčelkunčikovi naočari što se ljuljaju na katarci broda govore pars pro toto (detalj za celinu) o stradanju ovog čoveka. Isti će Ejzenštejn, pritisnut staljinističkom mašinerijom, nekoliko godina potom ustvrditi kako je taj pars pro toto „svesni rukovodilac koji nesvesne narodne mase privodi svesnom cilju“.
Od Plitvica do Splita, preko Krajine i Slavonije, taj pars pro toto, bez sumnje, je glava vojnika na oklopnom vozilu, glava koju nemilosrdno zavrću. Taj strašni prizor (jednom će postati metaforom), potvrda je toga da su svesni rukovodioci, vođe, priveli nesvesne narodne mase „svesnom cilju“. Rukovodioci narodni, čelnici i narodni pisci.
„Podstrekavanje na nasilje“, svakako.
Tuđman je odgovoran za podstrekavanje na nasilje, konstatovaće televizijska rasprava pod vodstvom Krste Bijelića. Ali će se zatim ta rasprava dva sata baviti istim takvim podstrekavanjem naroda (to traje već godinama), te maltretiranjem predstavnice Terazijskog foruma ukazivanjem na njenu navodnu neobaveštenost i političku nestručnost.
Stiče se utisak da su samo predstavnici SPS-a i „narodni“ pisci, naročito ustavopisci politički stručni.
Najstrašnija optužba za izdaju svog naroda sledi ukoliko promrmljate bilo šta o obostranoj odgovornosti za srpsko-hrvatski sukob, ko će odoleti tom strašnom istorijskom imperativu „jedinstvene volje naroda“, ko da se usudi da unese zrnce kritičnosti prema postupcima „vođa naroda?“ Krajnji učinak dugogodišnje operacije „pranja mozga“ vidi se u pitanju upućenom učesnicima televizijske debate o Srbima u Hrvatskoj 1991. Ukoliko odmah ne izjavite da vojska treba da zaštiti Srbe, a ako ona neće, onda ćete vi to učiniti, slede pitanja da li ste vi Srbin i, ne daj bože, imate li u familiji nekoga ko je drugog porekla. Zatim odmah treba opaliti Makedonce koji sada na Srbe kreću sa juga ukoliko plaču za poginulim vojnikom iz Makedonije Gešovskim (interesantno je kako je rečeni televizijski „šou“ olako prešao preko te informacije). Dajte da poradimo na tome da i oni što pre odu iz Jugoslavije, kao i oni sa severa, Slovenci, valjda. Dajte odmah da prebrojimo sve ne-Srbe u našim familijama jer u tome leži zec legitimnosti našeg ljudskog govora. U Splitu su prosvjedovali zvanični sindikati protiv novih, stvarnih sindikata, prosvjedovao je sindikat HDZ, partijski sindikat; rezultat je stravičan — Gešovski.
Nacionalne partije i nacionalne vođe su odgovorne. Svi oni.
U ime konstatacije da nemamo pravnu državu koju su razvalili, udrite po SIV-u, koji je jedini nije razvaljivao, „dajte da pritisnemo predsedništvo“, kažete. Pa, pritisnuli ste ga! Zato se i tučemo oko doturanja hrane u pojedine republike, pa u pojedine oblasti, sela i kuće.
Zato što ste razvalili Jugoslaviju. Zato su simboli vaše vladavine poginuli dečak na Terazijama i Saša Gešovski. To su konsekvence nacionalnih emancipacija i konsolidacije, politike HDZ i SPS. Tamo daleko, bio jednom jedan Martinović. Na početku, sada smo na kraju. Možda je Gešovski bio Jugosloven.
Šta mislite?! „Kakva je to armija koja se ne brani“, pitao je jedan gledalac. Šta biste pitali da se branila?! HDZ u Splitu (čelnik) — „Mi ćemo imati svoju vojsku“. SPS u Beogradu (ustavopisac) — „Mi ćemo imati svoju vojsku“. Bravo! A mi ćemo ginuti, dademo se daviti.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve