Tužilac tuži, skupštinska većina sudi

Ako netko pomisli da je o Miroslavu Miškoviću ovdje riječ, promašio je poantu: ovdje se radi o političkoj upotrebi sudstva, navodno samostalne grane vlasti i pod tu manipulaciju može potpasti svatko, od građana do novokomponiranih tzv. tajkuna. Naime, početkom novembra Skupština Srbije je donijela tzv. autentično tumačenje nekoliko odredbi poreznih zakona, koje je od narodnih poslanika zatražilo sudsko vijeće Višeg suda u Beogradu, tzv. Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala. Time se ovaj sud odrekao svoje nezavisne uloge i svoje funkcije kao takve, a izvršna i zakonodavna vlast pokazale da – pojma nemaju koja je njihova funkcija.

Više od tri godine traje postupak protiv Miroslava Miškovića i suoptuženih; svega je tu bilo, od disciplinskog postupka protiv prvog nadležnog prvostepenog sudije Vladimira Vučinića (beskičmenjaški završenog od vrhovnog sudskog tijela), do promjene sudskog vijeća, zamaskiranog spajanjem dva paralelna postupka – Miškovićevog i onog protiv „Nibens grupe“ Mila Đuraškovića koji je, uzgred, otpočetka tražio da im se sudi u istom postupku.

ZAMEŠATELJSTVO: Obojica su optuženi, uvjetno rečeno, za razna porezna krivična djela po zakonskim odredbama koje su važile 2008. godine. Nećemo u detalje ulaziti, ali dogodilo se ove godine da se sudsko vijeće – ovo novo – našlo u neznanju kako tumačiti odredbe nekoliko članova poreznih zakona, onoga o porezu na dobit, pa je zatražilo najprije mišljenje Ministarstva financija, koje je svoje mišljenje i dalo. Nije to, očito, bilo dovoljno, nego je – da bi stvar bila malo pravnija od totalnog neprava – valjalo zatražiti i „autentično tumačenje“ zakonskih odredbi od Skupštine Srbije.

S obzirom na to da nijedan sud nije ovlašten tražiti to autentično tumačenje – vidjet ćemo kasnije i zašto – u vrijeme kad već primjenjuje aktualni zakon, tu je bilo malo „zamešateljstva“, pa je cijelu stvar na sebe preuzela narodnjačka formacija u parlamentu: prijedlog je podnio poslanik Dragan Nikolić, a za sve je u ime parlamentarnog Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo bio zadužen mlađi naprednjak Aleksandar Martinović, dr i predsjednik tog Odbora.

Ukratko, ovaj prijedlog je dostavljen Skupštini 7. oktobra, usvojen 3. novembra, a u „Službenom glasniku“ objavljen 5. novembra. Po hitnom postupku, kako je i red u shvaćanju pravne države od zakonodavaca.

Da ne idemo u detalje, riječ je o mišljenju koje kaže da nešto što po poreznim zakonima prije 2010. nije podrazumijevalo porez na dobit, sada podrazumijeva. Po mišljenju vajne Skupštine Srbije – valjalo bi napraviti anketu znaju li poslanici, barem većina, o čemu su se uopće izjašnjavali – netko optužen po zakonima iz 2008. godine trebao bi odgovarati po zakonima dvije godine mlađima, donesenima 2010. godine, koje predsjedavajuća sudskog vijeća sudija Maja Ilić ne može samostalno protumačiti, pa joj treba mišljenje 250 poslanika parlamenta, od kojih većina nisu – ili barem nisu praktični – pravnici.

Uzgred, u skupštinskim papirima, u obrazloženju Prijedloga se cilja ne na zakonsku odredbu kao opću, nego na određeno „strano nerezidentno pravno lice registrovano kao pravno preduzeće sa ograničenom odgovornošću na Holandskim Antilima, sa kojima Republika Srbija nema zaključen ugovor o izbegavanju dvostrukog oporezivanja…“; odnosi li se to na neko poduzeće koje je registrirano na bilo kojem ostrvu poreznog raja, mimo Holandskih Atila, na primjer? Na to pitanje još nemamo odgovora u sudskoj praksi.

POLITIČKA RETROAKTIVNOST: Vratimo se na početak: autentično mišljenje nije ovlašten tražiti apsolutno nitko osim samog predlagača bilo kojeg zakona. Tu, dakle, otpadaju i sud, i poslanička grupa i bilo tko drugi. Ministarstvo financija je to eventualno moglo, ali je ono umjesto da samo inicira takav postupak – opet bismo tu imali retroaktivnost, s obzirom da je krivični postupak iniciran po zakonskim odredbama dvije godine starijima od odredbi čije se tumačenje traži – sudskom vijeću Maje Ilić poslalo svoje tumačenje. Dakle, izvršna vlast sudskoj, odnosno neki činovnik sudiji koja ne zna ili neće tumačiti zakone po kojima sudi?

„Ako je tačno da je predsednik veća ili veće koje postupa u predmetu koji se vodi po podignutoj optužnici pred sudom zahtevao i traži tumačenje zakonskih propisa od bilo kog državnog organa, a to su npr. za ovaj slučaj Ministarstvo finansija, Odbor za zakonodavstvo Skupštine Republike Srbije, ili od same Skupštine Republike Srbije, tada je sud postupio suprotno odredbama čl. 142 Ustava Republike Srbije koji kaže: ‘Sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kada je to predviđeno zakonom’“, kaže za „Vreme“ advokat Vladimir Horovic.

On, kao i advokati Biljana Desnica i Nenad Cvejić, naglašava za „Vreme“ da iz ustavnih odredbi „jasno proizilazi da sud nije bio ovlašćen, niti je smeo inicirati ili tražiti, ili zahtevati, ili nalagati bilo kom državnom organu tumačenje bilo koje zakonske odredbe koju je dužan sam primenjivati. Članom 149 Ustava Republike Srbije koji govori o nezavisnosti Srbije predviđeno je da je: ‘sudija u vršenju sudijske funkcije nezavisan i potčinjen samo Ustavu i zakonu’.“ Iz toga jasno proizlazi da sudija koji zahtijeva mišljenje ili tumačenje bilo kog propisa, a sam ne zna ili je u dilemi kako da odredbu zakona primijeni, više nije nezavisni sudija, potčinjen odredbama Ustava i zakona, nego mu je potrebna za odlučivanje pomoć državnih organa u odnosu na koje je on, kao sudija, nezavisan. Na taj način, kaže advokat Horovic, „svaki sudija koji tako postupi sebe je postavio u poziciju da mu drugi – državni organi suštinski nalažu kako da tumači i primenjuje zakone“.

Razgovarali smo ovih dana i s jednim brojem sudija: neki od apelacionih kažu da im nikad nije palo na pamet da traže od bilo koje vlasti, zakonodavne prvenstveno, bilo kakvo „autentično tumačenje“. Što je to, pita se jedan sudija, gdje piše da uopće imamo takav mehanizam? Sudija nekad Vrhovnog, a danas Vrhovnog kasacionog suda, kaže da je oduvijek najviši sud zauzimao stajališta o spornim ili nedostajaćim (pravnim prazninama, autinomijama) propisima i da je to jedini put.

PREKRŠAJI USTAVA I ZAKONA: Usput, svi su se čudili – recimo i to, smijali na upit o tzv. autentičnom tumačenju – dokle je stigao konkretni sudijski um u konkretnom procesu.

O svemu smo pitali i Branislavu Isailović, advokaticu u Parizu, čija praksa je vezana i uz Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Ona kaže: „Činjenica da neki sudija u Srbiji, posle potvrđivanja optužnice, traži autentično tumačenje propisa na kome je zasnovana ta potvrđena optužnica, zvuči dosta ekstravagantno, čak i kada su u pitanju sudovi u Srbiji.“

Ako se to zaista dešava u nekim krivičnim postupcima, kaže ona za „Vreme“, osnovni je tu problem narušavanje ustavnog načela vladavine prava, koje se ostvaruje, između ostalog, podjelom vlasti, nezavisnom sudskom vlašću i povinovanjem vlasti Ustavu i zakonu, jer u trojstvu podijeljenih vlasti u Srbiji, sudska vlast je nezavisna, kako od zakonodavne tako i od izvršne vlasti.

„Dakle, sudija bilo kog suda u Srbiji ne može da stupi u ustavnopravno dozvoljenu vezu sa Skupštinom Srbije, ni na svoju ni na inicijativu Skupštine, a naravno, to isto važi i za odnos sa izvršnom vlašću. Sudija koji bi se obratio Skupštini da bi od nje tražio autentično tumačenje bilo kog propisa, koji bi trebalo da primeni, prekršio bi i Ustav i Zakon o sudijama Republike Srbije. Ti zakonski članovi sadrže odredbe koje garantuju podelu vlasti i nezavisnost sudske vlasti, od zakonodavne i izvršne“, kaže Branislava Isailović. Prema njenim riječima, sudija koji bi suprotno postupio svakako je angažirao i svoju odgovornost kao nosioca sudijske funkcije – on je taj koji je dužan da u svakoj prilici održi povjerenje u svoju nezavisnost. Ivković naglašava da je problem i to što je i sam Zakon o sudijama u nekim svojim odredbama protivan Ustavom zajamčenim načelima podjele vlasti i nezavisnosti sudske vlasti od zakonodavne i izvršne, pa tako, na primjer, sudije polažu zakletvu pred zakonodavnom vlašću.

AUTENTIČNOST: Branislava Isailović postavlja i sljedeće pitanje: pravnu prirodu i doseg autentičnog tumačenja neke pravne norme koja ima vokaciju da bude primijenjena u oblasti krivičnog prava i koja se, samim time, smatra krivičnim zakonom, prema ustaljenoj sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, bez obzira što se ne nalazi u Krivičnom zakoniku.

Njena je konstatacija i ovo: „Činjenica da postoji potreba da se neka norma tumači od strane zakonodavca nakon njenog stupanja na snagu, da bi se uopšte mogla primeniti, ukazuje na to da je ta norma nejasna i, u svakom slučaju, nedostatna.“

Sve ovo nanovo otvara pitanja i propisa, i podjele vlasti, i nezavisnosti pravosuđa i znanja sudija koji nam svima dijele pravdu. Možda ćemo odgovor dočekati kad, u skladu s obećanjem, nadležno sudsko vijeće otvori raspravu o zahtjevu advokata Zdenka Tomanovića da se o „autentičnom tumačenju“ raspravlja jednom nekog dana na suđenju.