
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih
Jedanaest godina posle NATO intervencije Srpska drama Narodnog pozorišta iz Prištine vratila se svojoj publici.
Publike je svuda – u Đakovici, Prizrenu, Peći, Prištini, Orahovcu i drugde – bilo manje nego glumaca na sceni. A, uostalom, nigde nije bilo ni scene, osim razvalina i pustoši u kojima su igrane predstave Ne očajavajte nikada po Nušiću i Igra ljubavi i slučaja Pjera de Marivoa.
Prošle nedelje je u Press centru UNS-a u Knez Mihailovoj 6/III promovisana foto-monografija Pronađeno pozorište i otvorena izložba, fotografski dokument koji je na turneji s gotovo neopisivom neposrednošću načinio objektiv Anastasiosa Vamvakasa.
U Peći, pozorišnu trupu Bulevarom Veslija Klarka sprovodi policija; u centru, u dvorištu stare Mitropolije, čeka ih celokupno srpsko stanovništvo grada. Blato, razvaline, skele, dve starije gospođe u svečanoj odeći nekog prošlog vremena. Preko blata u dvorištu prebačena je PVC folija sa koje na kraju niko iz publike ne ustaje. „Ne žele da prihvate da je predstava završena. A onda na taj najlon, kao na kakvo ostrvo, među njih ulaze glumci i osoblje pozorišta. S prvim sumrakom svako mora da krene svom domu. Pomalo prazni i potrošeni, glumci odlaze iz grada ulicom Vilijema Vokera.“

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve