Nisu Dućini, Legijini i Kumovi "vojnici" baš sve radili samo radi sopstvene koristi. Tu i tamo činili su i usluge – ponekad i sami od sebe, bez da ih iko i zamoli, onako altruistički. Ima ih koji misle da su to, u stvari, bile malo dugoročnije političke investicije
ZAMRŠENA I NERAZMRŠENA POSLA: Minirani Difens roud i…
Jednog lepog dana budući ministar prosvete u vladi Vojislava Koštunice prisetio se da ima stari auto u koji nije seo šest meseci. Kupio čovek nov akumulator, kresnuo vozilo i otišao kod mame na ručak. Auto je ostavio otključan. Samo što su sipali supu, kad eto dole jednog izvesnog zemunskog umetnika sa kantom benzina: otvorio čovek vrata, ispolivao unutrašnjost auta tim benzinom, kresnuo šibicu i udaljio se mirno i dostojanstveno. Vlasnik auta je smesta dao razne intervjue raznim televizijama i iskoristio incident (koliko se moglo) u svrhu političke promocije. Posle je komšiluk prepoznao počinitelja. Na pitanje zašto, nadležna ovlašćena službena lica dobila su uobičajeni odgovor: „Naredio Duća.“ Taman posla da je neko pitao zašto.
Sad malo konkretnije: 20. oktobra 2002. Dušan Krsmanović i Aleksandar Simović dolaze sa molotovljevim (pokojni Vjačeslav Mihailovič nije kriv za tu recepturu) koktelima u Baba Višnjinu ulicu i pale izvesnu baraku koja većim delom sagoreva u požaru (osim jedne sobe). U baraci je predstavništvo firme Ju medija mont (štagod to značilo); vlasnik je tada još veoma živi Dušan Jovanović, izdavač i urednik podgoričkog dnevnika „Dan“; on će biti ubijen uskoro usred Podgorice, ispred sopstvene redakcije (suđenje je u toku). Duća Spasojević bio je, kaže Krsmanović, veoma nezadovoljan učinkom, pa su 8. novembra 2002. Krsmanović i Milan Jurišić Jure u baraku bacili još i dve ručne bombe, od kojih je jedna eksplodirala i izazvala novi požar. To je bilo dovoljno: baraka je do kraja izgorela, a ostatak pokretne imovine (kompjuteri i dokumentacija) uništili su vatrogasci u gašenju, kako to već neizbežno biva.
…Dušan Jovanović, vlasnik lista „Dan“
Treći slučaj: Dragoljub Milanović Siroče, bivši generalni direktor RTS-a, bio je 21. juna 2002. prvostepeno osuđen na deset godina zatvora, pa onda pušten da na slobodi čeka pravosnažnu presudu. Čekajući tako, promenio je u jednom trenutku mišljenje (valjda kad je načuo za odluku Vrhovnog suda) i – gospodo draga, on je nestao bez traga… A trebalo je da se 20. januara 2003. javi u Zabelu da odsluži tih potvrđenih deset godina. Nađen je tek 3. aprila 2003, usred i zbog akcije Sablja (neko ga je otkucao), u nekoj vikendici koju su Duća i Zemunci držali u blizina Bara.
Tri opisana slučaja spadaju na marginu, u minijature, inače obimnog zemunskog MagnumOpusa, opisanog natenane u barem tri optužnice po kojima se trenutno sudi. Imaju, međutim, jednu zajedničku crtu: ni u jednom od ta tri slučaja Zemunci nisu imali ni materijalnu, ni taktičku korist. Niti su klepili neku lovu, niti su osiguravali sopstvenu bezbednost; nisu čak ni skretali pažnju od sebe; naprotiv – to su ipak rizična posla, bez obzira na njihovu moć i veze u to vreme. Zašto bi neko palio stari auto nekom političaru? Zašto bi neko nekim Crnogorcima palio neku baraku (čak dvaput!)? Zašto bi neko skrivao begunca od pravde dok policija „prekopava nebo i zemlju“ da ga nađe?
Da to nije neka politika? Motivacioni mehanizam Dušana Spasojevića i Milorada Ulemeka Legije ume da bude ponekad zakučast i ne baš lako dokučiv. Jedno je, međutim, nesporno: reč je o ljudima racionalnim kad je o poslovima reč. Jesu obojica proklizali u panici početkom 2003, kad su rešili da ubiju Đinđića; ali u vreme kada se ovi incidenti događaju bili su sasvim hladne glave. Mora biti da su imali nekakav razlog koji Duća više nije u stanju da objasni, a Legija još neće.
Zaista: zašto bi neko zapalio stari auto Slobodana Vuksanovića? Skoro je sasvim neverovatno da je sadašnji ministar prosvete imao u tome neku drugu ulogu osim ojađene žrtve koja je opomenuta da je u opasnosti. Žrtvu je Duća Spasojević odabrao po nekoj svojoj političkoj – jer se drugačija ne vidi – logici. Analiza dinamične i klizave političke karijere ministra prosvete teško da bi nam mnogo pomogla bez objašnjenja naredbodavaca tog gnusnog atentata. Postoji, naravno, teorija da je tadašnji režim trebalo ilustrovati kao zločinački: ipak je g. Vuksanović pokušao da od Zorana Đinđića preuzme Demokratsku stranku i posle iz iste stranke otišao u ceo svet. Po toj teoriji, Demokratska stranka je, ni kriva ni dužna, oslikana kao revanšistička preko leđa g. Vuksanovića – takođe ni krivog ni dužnog. To bi bio onaj antički „kamen razdora“ koji se baci među antagoniste. A Slobodan Vuksanović sigurno nije bio dužan neke pare Dući Spasojeviću, inače bi se to drugačije završilo.
Ta baraka u Baba Višnjinoj ulici nešto je zanimljiviji slučaj. Naime, podgorički dnevni list „Dan“ bio je nastao svojevremeno kao organ Miloševićevog režima u Crnoj Gori. Pokojni Dušan Jovanović osnovao je firmu Ju mont medija (ili tako nekako; čak dve firme sličnih naziva) da bi izdavao novine. Ni taj posao – kao niti jedan drugi – u to vreme nije išao bez Državne bezbednosti, kao što je poznato. E, sad: po jednoj teoriji došlo je do sukoba interesa dve frakcije unutar Miloševićevih eksponenata u Državnoj bezbednosti, a u vezi sa podgoričkim „Danom“ (tamo kod njih često jedna ruka ne zna šta druga radi; konspiracija). „Dan“ jeste pominjao ulogu Zemunaca u budvanskom atentatu na Vuka Draškovića (15. jun 2000): Duća Spasojević i još neki prolaze kroz tu priču onoliko. Pitanje je da li su u „Danu“ tada znali u čijem timu Duća i Zemunci igraju? Jedni, dakle, kažu da se Duća naljutio na „Dan“ što ga pominju (a ta Budva ga je s pravom svrbela, jer policija u Beogradu tek uvidom u budvanski predmet dobija jasnu sliku o Zemuncima – i ostalima, sa sve gen. Pavkovićem), pa je naredio da se „Dan“ opomene spaljivanjem „dopisništva“. Ta baraka, međutim, nije bila nikakvo „dopisništvo“, nego obična poslovnica gde se skupljaju računi i remitenda. „Dan“ nikakvo dopisništvo nije niti imao; pisali su njih dvoje-troje (imena poznata), od kojih je jedan sedeo u Kragujevcu i puštao da ga potpisuju; posle se pojavljuje još jedan koga nije higijenski pominjati. Duća, dakle, pojma nije imao – po toj teoriji.
Postoji i druga teorija, slična onoj o Vuksanovićevom autu: da je Duća naredio paljevinu barake „Dana“ u Baba Višnjinoj ne bi li i time ilustrovao zlikovačku prirodu vlade Zorana Đinđića. Pa onda ispadne da se tu guši sloboda štampe i već sve ono što znamo, jer da „Dan“ tamo u Podgorici, a iz pera „slobodoumnih novinara“ iz Beograda, „raskrinkava“ zversko-fašistički dosmanlijski režim. Možda; birajte sami tumačenje. Da je „Dan“ bio Dući dužan neke pare – znalo bi se, a ta se posla drugačije završavaju.
Slučaj Dragoljuba Milanovića Siročeta već je sasvim političke prirode: spada u onaj nadasve zanimljivi kontekst odnosa Zemunaca sa desno-šovinističkim savezom na srpskoj političkoj sceni. Odakle Siroče u Šilerovoj, Dući u gostima? Doveli su ga Borislav Mikelić i njegov bivši prijatelj i vojno-paravojno-državna pojava Dragan Vujičić Bego, mirođija u mnogim čorbama. Tako svedoci saradnici tvrde u istrazi i na glavnim pretresima. Baš nekako u to vreme, pre nego što će ga Zemunci skloniti u štek kod Bara, Milanović se angažuje i kao medijski savetnik prof. dr Vojislava Šešelja u predsedničkoj kampanji. Kaže pokojni Zoran Vukojević Vuk o nekom sastanku u Banovcima: „Bili su tu Bego, Mikelić, Dragoljub Milanović i još neko iz SPS-a. Onda je Milanović rekao da kad bi oni mogli da se vrate na vlast, znali bi šta da rade sa ovima.“ Po izjavi istog svedoka, Zemunci su ga u barskom šteku čuvali sa namerom da ga „vrate na javnu scenu Srbije kad preuzmu vlast“. Jedno je jasno: nije Duća Siročeta čuvao dok mu za njega njegova gospođa Ljilja i Milanovićev najbolji drug Vučić ne plate otkup od nekoliko miliona evra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedelja iza nas deluje kao uvod u poslednju fazu kuvanja kosovske žabe. Šta se saznalo prethodnih dana? Ima li Srbija “crvene linije”? Gde je napravljena najveća greška? Koliko je kosovske Srbe, u kombinaciji sa proračunatom tišinom vlasti, koštalo busanje predsednika u grudi i hvalisanje da će ih Beograd zaštititi po svaku cenu? Koliko ih je koštala podrška Srpskoj listi i ćutanje na pogrešne poteze srpske države? Ponovo se čuje ono – a šta sad? Problem je što svaki put kada se to pitanje postavi, obično kao reakcija na još jednu akciju kosovskih vlasti usmerenu protiv srpske zajednice, istovremeno mogućih i konstruktivnih odgovora sve je manje. Korak po korak
Šta god da je bila suštinska svrha Vulinove posete Moskvi, ona se po Vučića nije završila onako kako je želeo. Vulinov zadatak je valjda bio da ovom posetom demonstrira daljnju bliskost Srbije i Rusije. Umesto toga, Vučić je kao rezultat sastanka Vulina i ruskog predsednika dobio šamarčinu od Putina, koji ga je pozvao da prisustvuje samitu BRIKS u Kazanju
Istraživanje NSPM
11.septembar 2024.Đorđe Vukadinović i istraživački tim NSPM
Za dva meseca intenzivne režimske kampanje procenat protivnika Rio Tinta je sa 55,5 porastao na skoro 60 odsto. A opao je – doduše, neznatno – i broj pristalica projekta “Jadar” (na ispod 25 procenata od ukupnog broja izjašnjenih). A na pitanje ko će imati najveću korist od eventualnog otvaranja rudnika litijuma, samo 21,7 odsto ispitanika reklo je da su to “građani Srbije”, dok ukupno skoro tri četvrtine smatra da će najveću korist imati Rio Tinto, Nemačka i “sadašnja vlast”
Ko se usudio da nezakonito prisluškuje inspektore za borbu protiv droga koji su otkrili Jovanjicu i uhapsili Koluviju, kao i da takve razgovore iz nezakonitog prisluškivanja poturi među dokaze u postupku protiv njih
Ako se zaista uvede obavezno služenje vojnog roka najviše će se radovati vlasnici kafana i šatora - eto njima posla oko ispraćaja. Što se svih drugih tiče – isuviše je nedorečenosti u predlogu koji je na stolu, kao da se grupa neukih malo poigrala sa Vojskom Srbije
Od tri koraka koja je ministar kulture Nikola Selaković najavio u cilju vraćanja upotrebe ćiriličkog pisma, jedan je besmislen, drugi štetan, a treći nije ništa novo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!