
Šumovi u vlasti
Ružić na protestu 15. marta u Beogradu: Idem, kako ne idem
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
"Ne bih se mogao setiti nijednog, ma i kratkog perioda u životu bez Njegoševog stiha, bez misli o Njegošu", zapisao je o svom odnosu prema Njegošu Ivo Andrić. Andrić se Njegošu čitavog života vraćao i o njemu u periodu 1925–1963. napisao desetak tekstova, više nego o bilo kom drugom piscu. "Vreme" je ove godine, u broju 1151. objavilo Andrićev esej iz 1935. godine Njegoš kao tragični junak kosovske misli, a u ovom broju objavljuje poslednji njegov tekst o Njegošu. Andrić ga je napisao 1963, povodom 150. godišnjice Njegoševog rođenja, i objavio ga u listu "Komunist" 28. novembra te godine. Andrićevo delo u tom trenutku je zaokruženo, on je tada već svetski poznat pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i on u kratkoj priči pod naslovom Trenutak u Toploj poslednji put vraća svoj dug Njegošu, opisujući ga kao dečaka u kome zrije sve ono što će kasnije pretočiti u stihove i pokušati da ostvari u delu i životu.
Taj izrasli i snažni dečak, mitropolitov sinovac sa Cetinja, koji uči školu kod Josifa Tropovića u Toploj, privlačio je poglede građana dok je prolazio kroz grad. Građani su gledali – kao što građani svuda i sve gledaju, bezobzirno i nemilosrdno jer žele da budu o svemu obavešteni, o ljudima kao i o stvarima, robi ili materijalu, i da znaju šta od njih mogu da imaju ili očekuju. A njihove žene i kćeri udešavale su svoje kretanje tako da vide mitropolitovog sinovca – ne gledajući ga; i sve su nalazile da je dečak lep i stasit i nekako prerano zreo, momak čitav. Samo hod mu je bio težak i spor. Kretao se tako kao da bi svakog trena mogao zastati. I zastao je ovog julskog dana na kamenim stepenicama pred učiteljevom kućom, neočekivano se spustio na vreo kamen i ostao tako, kao pokošen.
Krv je u njemu kružila i misli sa njom, damari bili naglo.
Šta je ova Topla? Naselje od nekoliko desetina kuća, sa grobljem i crkvom, a draga je kao neko neobično žensko ime, i u njoj se, ovako malenoj, krije sav život sveta, prošli, sadašnji i budući.
Slike su iskrsavale i gubile se pod njegovim sklopljenim očnim kapcima, pitanja su strujala bez prestanka, pomešana sa izlomljenim, polujasnim odgovorima.
Da, šta je ova Topla? A šta je ova pregršt slane vode što blešti razlivena ispod Igala? Malo mora za onoga ko mora nema, i u isti mah sva svetska mora i okeani, sve veze i plovidbe i susreti koji se u lukama i na pučinama mogu doživeti, sva otkrića i saznanja koja su čoveku pristupačna. I miris i ukus doživljaja. I brodolom bez svedoka, traga i glasa, i pobedonosni povratci, sa suzama i osmesima i neopisivom radošću trijumfa.
A šta je ova još nejasna a veličanstvena i teška – do nepodnošljivosti teška – misao o veličini i istovetnosti sveta? Sve je to sunčano pijanstvo od kog se posrće i pada, jer ovaj obasjani pretpodnevni čas sadrži u sebi celo sunce, sa svim sunčanim danima i godinama, menama i putevima. Tako je sve sadržano u svemu. Sunce je celina od koje svak u svakom trenutku može da ima sve, i koja se neprestano rasipa i rastače na sve strane, a ne gubi nikad ništa od svoje snage i sadržine, i zadržava uvek savršen oblik punog, neokrnjenog kruga. Isto kao što se i ova obrva zemlje ispod krša i planine stalno osipa i spušta i tone, a ipak stoji i rađa i hrani ljude koji su na njoj, kao što se i ovo morsko platno u burama i vetrovima savija i cepa, i posle svega ostaje čitavo i celovito, jer je bez izderka, večito.
Sve je to dečaku jasno i sve bi to trebalo i drugima jasno kazati. Oseća to kao dužnost i kao neodoljivu potrebu. Ali oseća isto tako da to u ovom času, sa ove kamene stepenice, posute opalim izgaženim cvetovima oleandra, nije mogućno. Osluškuje u sebi kako, zajedno sa ritmom krvi, stalno otkucava i bije ritam njegovog rodnog stiha, ali potpuno jasna i savršeno zaokrugljena saznanja kao da ne mogu da stanu u taj stih koji se savija još pre sredine, a tanji i rastače na kraju, i kojim se, izgleda, lakše kazuju polujasne i tamne stvari kratkog veka. Ali neka! Treba pričekati, pa ili će se sve ovo što on u ovom sunčanom trenutku zna i oseća sažeti i stegnuti, tako da mogne stati u njegov stih, ili će taj stih izmeniti prirodu, dužinu i ritam, tako da će moći da primi sve ovo, ovako kako je, u sebe. Treba biti strpljiv. Tome nas uči sunce ovog kraja. Ko nosi i krije u sebi sve ovo i ko je siguran u sebe i u to što krije, taj može da čeka, iako ga sve u njemu goni da žuri i ne okleva. Sve što mu treba i što on želi da sroči i kaže, već je tu, ulovljeno i osigurano, tako da mu ne može izmaći, a dan kad će i stvarno staviti ruku na lovinu – ne može izostati.
Tu je saznanje o prostranstvu vasione sa njenim daljinama i planetama, tu je i neuhvatljivo ali stvarno i trajno carstvo poezije. Tu je i osećanje slobode koju nigde i nikad ni on ni iko njegov neće prestati da voli i traži. I sve on to nosi u sebi pod jednim imenom: Crna Gora.
Sva su ta dobra tu, nadohvat ruke; ona neće pobeći; ne mogu ga nikad ostaviti, sve kad bi on to i hteo, nego ćute i bujaju u njemu kao klice u zemlji.
Da, treba biti strpljiv i čekati. Treba, to i on stalno ponavlja sam sebi. Ali nije uvek jednostavno ni lako. Ponekad ga sve to što raste u njemu diže i razapinje da mu se čini: razneće ga kao vihor kap letnje kiše nad morem; ponekad, opet, toliko oteža i tako pritiskuje da ga zaustavi u hodu i savije ka zemlji. Zbog toga on i danas, ovako u nevreme, i u čudnom položaju, sedi podnimljen i pogružen, na kamenim stepenicama ispred Tropovićeve kuće u Toploj, na julskom suncu pod kojim sve što postoji brzo i nezadrživo sazreva i raste.
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve