

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Medijsko eksponiranje se obilo o glavu najpoznatijem beogradskom "vitezu sa asfalta" jer je policija taj potencijal usmerila u svoje svrhe javno emitujući njegovo hapšenje u prošlu subotu
Aleksandar Golubović (41) nije izdržao ne slobodi ni godinu dana. Dok provodi dane u najnovijem pritvoru u Centralnom zatvoru koji mu je odredio istražni sudija početkom ove nedelje, ovaj čudni svat će moći da razmišlja šta se sve promenilo u poslednjih nekoliko godina od kada nije bio tamo i da vidi na koji način da izbegne kaznu koja ovoga puta može zaista da bude višegodišnja. U poslednjih dvadesetak godina on je bio jedan od najčešćih stanara ove ustanove na Lekinom brdu u Beogradu i možda bi jednog dana mogao da bude njen hroničar.


Od trenutka kada je prošlog februara napustio Zabelu kod Požarevca i obukao svoju neprobojnu jaknu (kupljenu u Izraelu za šest hiljada evra), Golubović je postao neka vrsta medijske zvezde – gostovao je gde god su ga zvali, glumio u serijama, učestvovao u tribinama, bacio se na ulimative fight, posećivao sportske događaje. Policija je, čini se, ipak nadzirala njegovo delovanje iz vile u Višnjičkoj banji kraj Beograda i pratila aktivnosti relativno bogatog čoveka koji je skoro pola života proveo po zatvorima.


MUP Srbije se prilikom hapšenja Golubovića i njegovog pajtaša ispred crkve Svetog Marka u Beogradu odrekao prakse da javno ne emituje detalje takvih događaja, što je u vreme stolovanja prethodnog ministra Dragana Jočića bila norma. I publika se nekako uželela da vidi tu vrstu rialitija: najpre vidimo kako Golubović ulazi u crkvu, potom kamera prati akciju operativaca, beleži njihovo hitro kretanje i napokon, na montaži se nije puno radilo, Golubović je na asfaltu, u ležećem položaju, a operativci mu stavljaju lisice. On pokušava nešto da im objasni, tu se kadar prekida i potom ga vidim s lica dok ga odvode.


Ono što je ministar Ivica Dačić rekao ranije prošle godine, da se takvi snimci neće emitovati, ovoga puta je zanemareno: policija je znala da taj događaj i hapšenje takve ličnosti, čija je biografija obojena različitim „kriminalnim aktivnostima“, mogu doprineti slanju snažne poruke koja kaže da policija nastavlja sa jakom akcijom usmerenom ka dilerima narkotika svake vrste a naročito onima koji su najeksponiraniji. Golubović i droga, to je svakako novost kada se ima u vidu njegova prethodna karijera koju su obeležavali nasilje svake vrste, pljačke, reketiranja. Sam Golubović, u svojim brojnim medijskim istupanjima, uvek je govorio protiv upotrebe droge i petljanja sa drogom. Čak je i svog nekadašnjeg pobratima Aleksandra Kneževića Kneleta savetovao da se mane tog poroka i nađe izlaz u vežbanju i sportu uopšte.


Da ne ponavljamo njegov NGO rad sa organizacijom Naši u Aranđelovcu, gde je na javnim tribinama govorio o štetnosti kriminala i poroka svake vrste i govorio deci da im je mesto u sportu, učenju, pravoslavnoj religiji. Iz takvog konteksta je moguće zaključiti da se Golubović našao u velikim problemima kada je krenuo u posao preprodaje heroina, za šta je osumnjičen u ovom slučaju. Opet, kao i prilikom ranijih hapšenja u Srbiji, Golubović je prvi: on je karijeru pravio na tome da je prvi razbijao glave pikslama i pucao po klubovima iz krateža, prvi je bežao sa suđenja iskakanjem kroz prozor, on je prvi koji je odslužio kaznu posle presude u Posebnom odeljenju Okružnog suda za organizovani kriminal i sad je nekako prvi „veliki“ koji se našao na udaru reformisanog pravosuđa. Čini se da jedino što nije uspeo da uradi za „organe gonjenja“ u Srbiji jeste njegova davna ideja da ga uvežu sa tonom najjačeg eksploziva i izbace iznad Tirane da bi tako pomagao u rešavanju srpsko-albanskih odnosa.


Pored njega, beogradska policija u sadejstvu sa BIA, pod patronatom Višeg tužilaštva za organizovani kriminal, uhapsila je Milanku Golubović (60), Uroša Vukovića (20), Mirsada Fujaljkića (28), Safeta Ibrovića (38) i maloletnu A. K. Mehanizam je, prema policiji, bio sledeći:
Grupa se tereti za krivična dela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga i nedozvoljene proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija. Safet Ibrović je preko Mirsada Fujaljkića jednom nedeljno slao heroin i paracetamol koji bi u Beogradu preuzimali Uroš Vuković i A. K. Droga je bila prepakivana u stanu Milanke Golubović u paketiće koje je Aleksandar Golubović predavao Feratu Skenderovskom radi dalje prodaje.


Ferat Skenderovski je uhapšen 13. januara i tom prilikom je kod njega pronađeno oko osam grama heroina. Priveden je dežurnom istražnom sudiji Višeg suda u Beogradu i određen mu je pritvor do 30 dana. Izgleda kao da je on „propevao“ u istrazi jer je Golubović brzo nakon „afere“ s njim „pao“. Osumnjičene Milanka Golubović i A. K. lišene su slobode u iznajmljenom stanu, koji je koristila Milanka Golubović i u kom je prilikom pretresa pronađeno 100 grama heroina, 100 grama paracetamola, jedna vagica za precizno merenje, veći broj mobilnih telefona i jedan pištolj marke „bereta“.


Neki beogradski mediji su objavili da je na saslušanju Golubović negirao svaku umešanost u ovaj posao i navodno je rekao da mu je sve namešteno. Takođe, pojavio se i detalj po kome je njegova majka Milanka pobesnela na sina kada su je uhapsili jer ona sa čitavom šemom nije imala nikakve veze. Porodična saga, o kojoj je Golubović pisao u svojoj neobjavljenoj autobiografiji pod nazivom „Ja“, nastavlja se jednako uzbudljivo i zanimljivo. Ishod je ipak predvidiv. Dugotrajna robija.




Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve