Sve zavere protiv Milorada Dodika

U novu godinu je u Bosni i Hercegovini, sem korone i obezglavljenosti političkih poglavara, posebno kad je riječ o nabavci i planiranju vakcinacije građana u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope, prenešena i saga o famoznoj ikoni. Ta ikona je prešla put od ukradenog umjetničkog i kulturnog blaga Ukrajine iz Luganska, preko Pala, do Moskve, vraćanja po nalogu ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova u ruksaku bosanskohercegovačkog ambasadora u Moskvi Željka Samardžije, do osvještane ikone anonimne banjalučke porodice, koja je imala veliku želju da je posredstvom Dodika pokloni Lavrovu.

Ime te porodice javnosti nikad nije saopšteno, iako je sam Dodik naglasio kako njih treba ispitati za porijeklo ikone. U interpretacijama prvih Dodikovih saradnika, ikona je doživjela transformaciju od jeftine kopije sa buvljaka, koja ne vrijedi više od tri stotine evra, do ikone koju je prvom čovjeku države, koju inače ne priznaje, poklonio gotovo slučajni prolaznik, čovjek kojeg ne može nazvati ni poznanikom. „Tražili su objašnjenje na bazi medijskih izvještaja, ali nema dokaza da je ukradena. Ne znam ni ime čovjeku koji mi je poklonio ikonu, samo sam smatrao da to može biti lijep gest. Policijska koordinacija je potvrdila da ikone nema na Interpolovoj listi potraživanja. Neka Ukrajina samo dostavi dokaze da je ikona njihovo vlasništvo, mi ćemo to vratiti uz izvinjenje da nismo znali“, rekao je Dodik, navodeći da se ikona nalazi u trezoru u Istočnom Sarajevu i da će za dalje korake sačekati da vidi kako će se situacija odvijati.

MEDIJI KAO JEDINI KRIVCI

Nakon višenedjeljne zavjere šutnje, po izlasku Milorada Dodika sa bolničkog liječenja u Univerzitetsko-kliničkom centru Republike Srpske koje, po njegovim riječima, nije bilo nimalo jednostavno, krenulo se sa sinhronizovanim napadima na medije.

Tada je i ikona postala „izmišljotina sarajevskih medija i političkog Sarajeva“, kako bi se njome prikrio skandal članova Predsjedništva BiH koji su odbili da se sretnu sa ruskim ministrom vanjskih poslova, a prema Dodiku, Ukrajina ikonu nikad nije ni tražila. Zbog toga je ministar vanjskih poslova Ukrajine srpskog člana Predsjedništva BiH nazvao lažovom, a Dodik je naposlijetku zatražio da Ukrajina dokaže da je ikonu potraživala prije nego što ju je on poklonio ruskom prijatelju. Onda su Ukrajinci odbili Dodikov jezik ultimatuma, naglašavajući kako je pripadnost ikone Ukrajini nesporna, te je otuda njihovo tužilaštvo pokrenulo krivični postupak u vezi sa ilegalnim izvozom relikvije.

„Očekujemo da bosanskohercegovačka strana neće koristiti ikonu u domaćoj političkoj borbi, već će pružiti pomoć u okviru kriminalističke istrage i ekspertize i u njenom povratku u Ukrajinu“, rekao je portparol ukrajinske diplomatije Oleg Nikolenko.

I tako u nedogled. Za Dodika je sve ubrzo postalo urota Sarajeva i Ukrajinaca, koji se žele obračunati s njim jer je poznat po tome što je za „Krim rekao da je prirodno pravo Rusije da njim upravlja, što i sada misli, a da Sarajevo jedva čeka da otvori još jedan pravosudni slučaj kao i ranije, samo da bi imali čime da mašu nad glavom, što je politika spremljena za Srbe“.

Listu krivaca Milorad Dodik proširuje i na ministricu vanjskih poslova BiH Biseru Turković: „Političko Sarajevo je izdiglo temu o ikoni na politički nivo, Bisera Turković je to uputila Tužilaštvu BiH, pa nek oni to rješavaju, to je njihov problem. Bisera Turković ništa ne razumije, ali je ostrašćena protiv Srba, inače sebi ne bi dozvolila da to pokreće prije rasprave u Predsjedništvu ili negdje drugo. Jasno je da političkom Sarajevu nije odgovarao ni domaćin ni gost (posjeta Sergeja Lavrova BiH, op. a.), pa su pokušali da još nešto nađu. Da je BiH pravna država, onda bi se njeni organi raspitali o tome da li stvar potražuje Ukrajina, a ne ja“, kazao je Dodik.

Turkovićeva mu je uzvratila da prestane sramotiti sebe, građane, cijelu BiH i Rusku Federaciju: „Umjesto pokušaja zbunjivanja i manipulisanja cijelim slučajem, želim da napomenem da Ambasada Ukrajine u Bosni i Hercegovini i Ministarstvo spoljnih poslova ove zemlje traže vraćanje ikone, za koju tvrde da pripada kulturnom naslijeđu te zemlje. Za početak predlažem gospodinu Dodiku, kako bi se izbjegla politizacija ovog slučaja, da postupi po prijedlogu Ministarstva spoljnih poslova Ruske Federacije koje je vratilo ikonu i u rješavanje ovog slučaja uključi Interpol ili Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, koje je već formiralo predmet. Ukoliko nema ništa sporno, kako on tvrdi, neka ikonu preda istražnim i pravosudnim organima, koji će utvrditi porijeklo predmeta i način na koji je ikona stigla u Bosnu i Hercegovinu.“

UNESCO KAO UNIVERZALNI ARGUMENT

Rusko ministarstvo vanjskih poslova se, poput njihovog darodavca umjetninama Milorada Dodika, obrušilo na medije. Pošto su najprije slučaj prepustili Interpolu, Rusi, baš kao i Ukrajinci, pozivaju da se „slučaj ikona“ ne koristi u unutrašnjim političkim borbama u BiH: „Uprkos činjenici da je ruska strana diplomatskim kanalima vratila ikonu darodavcima kako bi se razjasnilo njeno porijeklo, medijskim prostorom Bosne i Hercegovine i niza drugih zemalja nastavljaju da se šire neosnovane spekulacije o sudbini ikone koje bacaju sjenku na Rusiju“, navodi se u saopštenju ruskog ministarstva. Ono dalje navodi kako nije predstavljen niti jedan dokaz o tome da je posljednji vlasnik ikone do nje došao na nezakonit način. „Širenjem insinuacija zasnovanih isključivo na pretpostavkama njihovih autora, ‘pristrasni’ mediji koriste ovu temu za manipulaciju kako bi stekli unutrašnje političke poene u BiH i diskreditovali Rusiju u očima njihove javnosti“, te da „umjesto da sačekaju zvaničan zaključak relevantnih institucija, ‘beskupulozni novinari’ poturaju sopstvene fantazije kao pouzdanu informaciju.“

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, promptno je stao u odbranu medijskih standarda, ocjenjujući ruske napade na BH medije nedoličnim i zabrinjavajućim: „Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije napadima na integritet bosanskohercegovačkih medija koji su izvještavali o aferi ‘ikona’, šalje zabrinjavajuću i nedoličnu poruku koja nije u duhu demokratskih standarda i poštovanja medijskih sloboda. Bosanskohercegovački mediji imaju pravo pisati i istraživati slučaj koji je zaintrigirao svjetku javnost. Bosna i Hercegovina je demokratska država koja neće uskraćivati medijske slobode, ni u kojem slučaju, pogotovo ne zbog toga što se izvještavanje medija ne sviđa političkim dužnosnicima.“

Na drugoj strani, ovakvo rusko stajalište osokolilo je i Dodikov kabinet, koji dijeli oštru lekciju Ukrajini, tražeći od ministra vanjskih poslova Ukrajine Dmitra Kulebe da „prestane da se igra države i tviter diplomatije“: „Kao doktoru pravnih nauka i ministru inostranih poslova, trebalo bi da mu bude poznato osnovno pravno načelo da dokazivati mora onaj koji nešto tvrdi, a ne onaj koji nešto pobija. Takođe, trebalo bi da mu budu poznate i brojne konvencije koje se tiču zaštite nacionalnih, istorijskih i kulturnih dobara i zabrane njihovog otuđivanja, kao što je na primjer UNESCO-va Konvencija o mjerama za zabranu i sprečavanje nedozvoljenog uvoza, izvoza i prenosa svojine kulturnih dobara iz 1970. godine“, ističe se u saopštenju iz kabineta srpskog člana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Od ukrajinske ambasade zatraženi su dokazi koji bi potvrdili da eventualno vlasništvo nad ikonom pripada Ukrajini, dokazi koji potvrđuju da je ikona otuđena, kao i informacije o „načinu otuđivanja, vremenu, mjestu i vlasniku“. Od Ukrajinaca je zatraženo da se suzdrže od iznošenja stavova, koji su bazirani na „neprovjerenim i nekredibilnim informacijama“.

Zanimljivo je da se, sem Dodikovih i Dodika, na konvencije o zašiti nacionalnih i kulturnih dobara pozivaju i Ukrajinci, koji podsjećaju da je zabranjeno uvoziti relikvije ukradene iz muzeja ili crkava, te se na zahtjev druge zemlje potpisnice konvencije moraju preduzeti koraci za vraćanje kulturnih dobara.

Pri tome niko od predstavnika vlasti i diplomata nije prozvao medije, bliske vlastima Republike Srpske, koji su im, nastojeći da im se dodvore, pokazujući pečat koji svjedoči da relikvija pripada Ukrajini, dobrano zapečatili političku sudbinu. Mediji bliski vladajućima u Republici Srpskoj pohvalili su se, prilikom uručivanja ikone Svetog Nikole šefu ruske diplomatije, kako se radi o „pozlaćenoj ikoni nastaloj prije otprilike 300 godina“ i „pronađenoj u Lugansku“.

TVITER DIPLOMATIJA

Doprinos tviter raspravama dao je i nekadašnji ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, koji je Dodika, nakon njegove izjave da će spornu ikonu vratiti Ukrajini ukoliko se dokaže da su je Ukrajinci i ranije potraživali, podsjetio kako Ukrajina nije mogla potraživati „ukradenu ikonu, s obzirom da na tom području nema pravni i fizički suverenitet, te nije ni mogla znati da je ista ukradena“. „Ti si znao da se radi o umjetničkom blagu, znao si da se nalazi u lancu krijumčarenja“, poručio je Mektić Dodiku.

Tviter diplomatiju za „Vreme“ je komentarisao bivši ambasador BiH u Velikoj Britaniji i Rumuniji Branko Nešković: „Rašomon u razmjeni diplomatskih poklona tokom zvanične posjete našoj zemlji jednog od vodećih svjetskih diplomata, ministra inostranih poslova Rusije Sergeja Lavrova, i neprisustvovanje zvaničnom sastanku nekih od najviših državnih zvaničnika, možemo okarakterisati kao nepristojnost i elementarno neuvažavanje, i nepoznavanje diplomatskog protokola, uz evidentno odsustvo i inteligencije i takta. Umjesto prihvatanja odgovornosti, učtivog izvinjenja i tihog sankcionisanja odgovornih za načinjene diplomatske propuste, ušlo se u javno optuživanje i teške riječi neprilične diplomatskom ophođenju. Neznanje i neprihvatanje odgovornosti obično uzrokuju nesporazum koji ponekada preraste u skandal sa neželjenim posljedicama.

Digitalni svijet diplomatije, najčešće Tviter i Fejsbuk, sve više postaju sredstvo za prenošenje direktno naglašenih poruka koje često izlaze izvan diplomatskih okvira, ali Tviter objava svakako nije zamjena diplomatskoj noti i zvaničnom izražavanju stava države.“

Inače, ovogodišnja čestitka Aleksandra Vučića Željki Cvijanović, predsjednici Republike Srpske, povodom neustavnog Dana Republike, bila je na Instagramu.

ŽELJE I REALNOST

Ikona je postala okidač kritičarima i političkim oponentima Milorada Dodika, ali i svim pristojnim ljudima, da političku alfu i omegu u Republici Srpskoj kritikuju zbog ove blamaže i zatraže odgovore na jednostavno pitanje – odakle je ikona. Bahatost nakon izbornog poraza u Banjaluci, prijetnje građanima ovog grada, te međunarodna blamaža i ozbiljan skandal vezan za poklanjanje tuđeg kulturnog blaga stranim diplomatama, ohrabrili su neke opozicione političare da zatraže Dodikovu ostavku te predvide početak njegovog političkog kraja.

Draško Milosavljević, ljekar i član Narodnog pokreta Banjaluka, usudio se u intervjuu sarajevskom „Oslobođenju“ javno izreći ono o čemu se šapuće po banjalučkim kuloarima već godinama, da su „službe iz Beograda“ te koje vrše politička imenovanja i smjene u Republici Srpskoj, samouvjereno naglašavajući kako su otpočeli sa Dodikovom smjenom: „Tu slutim potpis službi iz Beograda, čiju ruku pridržavaju Britanci i Amerikanci. Ako je to tako, onda ćemo uskoro svjedočiti Dodikovom kraju, a Stanivukovića (Draško Stanivuković, aktuelni gradonačelnik Banjaluke, op. a.) će načiniti Vučićem s ove strane Drine.“

Ali, naivni su bili oni koji su vjerovali da je moguće uopšte zatražiti da Milorad Dodik podnese ostavku nakon skandala sa ukrajinskom ikonom koju je u ime države koju predstavlja, istina i ne priznaje, poklonio ruskom šefu diplomatije. Baš kao i oni koji su povjerovali da će državno tužilaštvo, politički kontrolisano, napokon početi da radi svoj posao i rasplete ovu dramu.

Dodikova snaga jeste opala, on je uzdrman nakon lokalnih izbora i brojnih afera, pod pritiskom je zahtjeva Evropske unije da razmjesti migrante i na teritoriji Republike Srpske, u strahu je od poteza novog američkog predsjednika i snage bošnjačkih lobista, novaca nema, a redovi ispred javnih kuhinja su sve veći. Unatoč svemu tome, kao i činjenici da će Nijemci, koji su se zdušno prije deset godina zalagali za zatvaranje OHR-a, preuzeti komandovanje Kancelarijom Visokog predstavnika, Dodik još uvijek nije blizu prijevremenom političkom penzionisanju.