Ako se uzme u obzir da svaki zaposleni u Srbiji iz svoje zarade izdvaja sredstva u fond zdravstvene zaštite, da je poslodavac takođe u obavezi da sve zaposlene osigura, onda se postavlja pitanje stvarne namene sredstava po fondovima solidarnosti, tj. gde su sredstva iz RFZZ-a ako se “pomaže” lečenje zaposlenih iz sindikalnih fondova
DRAGOSLAV LJUBICIC…
Štrajk je po definiciji obustava rada više zaposlenih i obično je rezultat nezadovoljstva radnika upravom preduzeća. U prošlosti, a naročito tokom industrijske revolucije, postao je važno oružje u borbi između zaposlenih i poslodavca. Koristio se i u svrhe demokratizacije društva, u smislu postizanja političkih zahteva. Organizatori štrajka su najčešće sindikati, mada nije nezabeleženo da to budu i spontane reakcije grupe radnika/zaposlenih.
Srpsko društvo ima različitih iskustava sa štrajkovima. Poslednji zabeležen štrajk u pravom smislu te reči, koji je skrenuo pažnju celog društva, jeste obustava rada u Fijatu 2017. godine. Organizovale su ga sindikalne organizacije Samostalaca i Nezavisnosti uz podršku svojih centrala.
U političkom smislu, poslednji štrajk koji je imao neki rezultat i posledice po Srbiju je generalni štrajk u Srbiji 2000. godine. On je izrodio kolubarske junake, jer je obustava rada u RB “Kolubara” bila tas na vagi u korist demokratskih promena 5. oktobra. Tu se nije radilo o štrajku u organizaciji sindikata, već je obustavu rada onesposobljavanjem rudarskih mašina povela grupa odvažnih ljudi; zaustavljanje oruđa za rad, uz dobro političko delovanje na terenu, iniciralo je obustavu rada ostalih zaposlenih u RBK, uz ogromnu pomoć građana Lazarevca, Aranđelovca i Obrenovca.
Tadašnja vlast podigla je krivične prijave – koje niko od “okrivljenih” nikada nije video – protiv pet ili šest lica, od kojih su u javnosti ostali upamćeni politički aktivisti Boris Tadić i Nebojša Čović i nekoliko radnika RB “Kolubara” (Jovičić, posle direktor RBK, predsednik sindikata kopova Miodrag Ranković Pici, predsednik sindikata EPS-a Milan Đorđević Đokin i još neki).
Kao posledica tih krivičnih prijava ostala je misteriozna smrt sudije Simeunovića, nerasvetljena do danas.
LISTA APSURDA
Zašto su bitni “politički štrajkovi”? Odgovor je jednostavan. Od pomenutog štrajka u Fijatu (2017) pa do današnjeg dana, javnost može da se seti samo nekoliko štrajkova u Srbiji i svi su politički i vrlo apsurdni, jer je štrajkovala – vlast. Prvi takav je štrajk glađu poslanika Martinovića, kao odgovor na delovanje i akcije poslanika opozicije.
Drugi je štrajk opet u “Kolubari”. Zajedno su ga vodili direktor JP EPS-a Milorad Grčić, i predsednik sindikata RB “Kolubara”, najbrojnije sindikalne organizacije u okviru Sindikata radnika EPS-a, Miodrag Ranković Pici, protiv ministarke rudarstva i energetike Zorane Mihajlović, i predsednika sindikata radnika EPS-a Milana Đorđevića Đokinog, zbog “strategije za izgradnju TE ‘Kolubara’ B”.
Treći apsurdni štrajk je štrajk REM-a, koji je organizovala predsednica Saveta REM-a protiv negativnog odnosa javnosti i pritisaka da Savet REM-a počne da radi u skladu sa javnim interesom.
Poslednji je dvosatni protest i zaustavljanje otpreme uglja iz utovarne stanice Tamnava, tako što je deo Sindikata radnika EPS-a, koji vodi jedan od “posvađanih” pobratima (Đokin i Pici su pobratimi), Miodrag Ranković Pici, protiv direktora Banke Poštanska štedionica koja mislim da je 100 odsto u vlasništvu države.
Navodno, direktor te banke je “blokirao” novac fonda solidarnosti i na taj način, tvrdi Ranković Pici, “sprečava da lečimo naše bolesne kolege”. Ako se uzme u obzir da je Miodrag Ranković Pici predstavnik iz reda zaposlenih (nelegitiman) u Nadzornom odboru AD EPS-a, što će reći da je on vlast, onda je apsurd potpun.
GUBITNICI, DOBITNICI I AŽDAJA
Jedino što građani Srbije ne znaju jeste činjenica da dinara od zarada zaposlenih u AD EPS-u taj tzv. Fond solidarnosti nije video, već se puni novcem koji uplaćuje poslodavac, što je utvrđeno članom 91. Kolektivnog ugovora za JP EPS (još važećeg). Tamo se kaže da: “u fond solidarnosti sindikalnih organizacija (koje su u sastavu Sindikata radnika EPS-a) za pružanje pomoći zaposlenima za lečenje, Poslodavac uplaćuje mesečno na račun fonda 0,7 odsto iznosa sredstava isplaćenih na ime zarada zaposlenih, članova sindikalnih organizacija.
U fond solidarnosti Sindikata radnika EPS-a, Poslodavac mesečno uplaćuje 0,4 odsto iznosa sredstava isplaćenih na ime zarada zaposlenih kod Poslodavca, članova Sindikata.”
Iz člana 91. Kolektivnog ugovora za JP EPS nedvosmisleno se može zaključiti da svaka sindikalna organizacija po ograncima ima svoj račun Fonda solidarnosti, ali i da značajna sredstva postoje i na spornom računu sindikalne centrale Sindikata radnika EPS-a koji u ovom trenutku živi kao dvoglava aždaja – ima dva predsednika, po nekoliko duplih potpredsednika, više desetina duplih članova Glavnog odbora tog sindikata, i po sindikalnim organizacijama po ograncima (RBK, TENT, TE-KO Kostolac, Đerdap, Drinsko-limske HE…) duplirane predsednike, potpredsednike, članove GO… A članstvo je isto!
Ako se uzme u obzir da svaki zaposleni u Srbiji iz svoje zarade izdvaja sredstva u fond zdravstvene zaštite, da je poslodavac takođe u obavezi da sve zaposlene osigura, onda se postavlja pitanje stvarne namene tih sredstava po fondovima solidarnosti, tj. gde su sredstva iz RFZZ-a ako se “pomaže” lečenje zaposlenih iz sindikalnih fondova?
I ko je stvarni dobitnik ovih apsurdnih štrajkova u Srbiji?
Odgovor na ovo pitanje nije lak, dobitnici su svi oni koje Đole Balašević nazva znalcima trikova u svom ,,Bluzu mutne vode”, sve one “mrene, smuđevi, karaši i bandari, lopovi i džandari” ili “ribe što žive na račun tuđ”. Oko gubitnika je stvar znatno jednostavnija – to su oni koji nemo posmatraju ili, još gore, koji se upecaju na bućku ili crva na mamcu, i konačno, svi oni kojima sudbina zavisi od krupnih glupavih grgeča, somova na dnu i štuka na vrhu.
Autor je sindikalni aktivista i predsednik resornog odbora za sindikalna pitanja SDS-a>b
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Vrh vlasti širi strah i paniku od revolucija, od nekih “Beomajdana”, od krvi po ulicama, da bi se zapravo otvorio prostor za napad na slobodu govora. Oni vide opasnost u Srbiji od slobode govora. Pokušavaju da ubede slobodan narod da se odrekne svojih sloboda i prava. Njihova kampanja Zbijmo sada redove da bismo odbranili Srbiju intenzivna je jer žele da ubede ljude da je opravdano targetirati građane, razvijati nesigurnost i širiti autocenzuru. Šire strah da će vas neko pokupiti na aerodromu, u prodavnici, prolazu i da bi mogli da vas podvedu pod neko krivično delo
Na osnovu nedavne posete Donalda Trampa Mlađeg, koja se nadovezuje i na letošnju posetu Džareda Kušnera, Trampovog zeta i bliskog savetnika, deluje da Beograd ulaže dosta energije u pronalaženje prečica za dolazak do Trampove naklonosti, u nadi da bi to ubrzalo uspon u bilateralnim odnosima. Ipak, načelni pravac kretanja biće sličan ko god da pobedi, te se ne treba olako nadati ubrzanju napretka u odnosima u slučaju Trampove pobede, koja donosi sa sobom i neke prednosti i neke izazove. Zbog toga ni ne čudi što se zvanični Beograd opredeljuje da deluje na dva koloseka, odnosno da paralelno radi i na približavanju demokratama
Junak naše priče u politici je praktično od početka višestranačja, pa opet – ništa. Nebojša Bakarec, uprkos trudu, ostaje toliko neupadljiv da ga upravo to čini posebnim i zahteva dublju analizu
Pokrajina je prestala da postoji kao politički entitet, u to nema nikakve sumnje. Njene institucije rade samo onoliko koliko služe za finansiranje SNS-ovskih potreba, a gradovi su pretvoreni u beživotne kasabe. Novi Sad je nabubreo, ali ne od aktivizma, kulture i života nego od prostakluka, pohlepe, divlje gradnje i urbanističkog kriminala. Autonomaške političke stranke ne postoje, mrtve su i nevladine organizacije
Lanci snabdevanja i položaj radnika u stranim firmama
Hiljade ljudi u Srbiji pravi kablove ili gume za nemačke automobile. Radnici kažu da je posao težak, plata loša, a šefovima “samo bičevi fale”. No, sada na kršenje prava mogu da se požale i direktno u Nemačkoj. “Vreme” istražuje da li to ičemu vodi
Gradonačelnik Loznice Vidoje Petrović, poznat pod nadimkom Knez, podneo je ostavku, pošto je 20 godina bio na tom mestu i niko mu ništa nije mogao. Petrović je ostavku podneo još početkom avgusta, ali ju je tek sad aktivirao, videći u kom smeru idu protesti protiv iskopavanja litijuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!