

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Povodom napada na nosioca liste "Šta radite bre"
Ceo život sam na istoj adresi. Na toj adresi danas rastu moja deca, taj kraj znam kao svoj džep. To je moj kraj. Znam devojku koja radi u pekari koja je u blizini, mladića koji radi u kafeu, tu odmah pored. Znam i prodavačicu iz trafike gde kupujem cigarete. Mislim da sam ih sve video i tog dana i te noći.
Noći u kojoj sam u ulazu moje zgrade, posle stepenica na stajalištu ispred lifta, napadnut od strane, kako to organi reda kažu, nepoznatog počinioca. Udarac, bol, neka tečnost koja se razliva po mom licu. Grozan osećaj da mi lice i uši gore. Ništa ne vidim. Odvratan ukus u ustima, gušenje i nekakva gorka tečnost koja prži usnu duplju. Sam napad je trajao kratko, moje teturanje do ulaznih vrata mnogo duže. Detalja se ne sećam, detalji nisu važni. Bitno je samo to što se desilo.
Polako, da ne probudim porodicu, objašnjavam supruzi da sam napadnut. Ivana zove prijatelje. Brzo stižu, zvone na interfon. Odnekuda se stvorio i moj brat. Ostatak večeri prolazi pored mene, medicinski radnici brzo rade, mene sve peče. I dalje ne mogu da gledam. Pitam za svoje naočare. Policajci kažu da su ostale negde na stepenicama. Kako vreme prolazi, sve sam nervozniji. Dajem izjave jednoj, drugoj, trećoj policijskoj ekipi. Ponavljaju mi ista pitanja, razumem da moraju. To što razumem ne smanjuje moju nervozu. Posle ne znam kog po redu ispiranja očiju neka svetlost dolazi do mene. Mirniji sam, ipak ću moći da vidim.
Vraćam se u svoj kraj. Kažu mi da će policija da ide u pratnji. Čini mi se da sanjam, mora neko da me prati dok idem kući. Ćutim. Pred kućom nazirem siluete velikog broja ljudi. Sada već mogu da gledam. Vidim policajce u civilu i uniformama. Zahvaljujem se traljavo svima. Vraćam se u svoj ulaz, naočare su i dalje tu, one su nekakav dokaz. Vidim, ali ne mogu dugo da držim oči otvorene. Taj strah od mraka je najjači utisak.
U tom mraku mi zapravo živimo. Počelo je sa teškim rečima, nastavilo se sa fantomima, divljim taksistima koji se osećaju toliko sigurno da ti pred 50 ljudi pokazuju golu zadnjicu, nabudženim likovima koji te gurkaju sa vrata gradske skupštine dok pokušavaš da predaš dopis za dvojac Mali – Vesić, komunalnim policajcima koji rade šta hoće, gradskim preduzećima koja nas pljačkaju, političarima koji nas ubeđuju da ne vidimo dobro svojim očima i nude nam ružičaste naočare, uz slušalice sa kojih dopire samo urlanje Ace Lukasa pomešano sa kratkim vestima o blagostanju.
Kako se to desilo, pitaju me svi. Nije važno kako se desilo, važno je samo da se to stalno dešava. Važno je da strah vlada. On je proizvod agresije, ali i gotovo nikakve osude u društvu koje je paralizovano besmislom, agresijom, lažnim vestima i verbalnim prostaklukom prvog reda. O nedostatku osude najbolje govori i to što su gotovo sve televizije sa nacionalnom frekvencijom izabrale da napad na mene predstave kao deo mojih izbornih aktivnosti, ili su odlučile da to baš i nije tema za njih.
Dok bezuspešno pokušavam da spavam, razmišljam šta da radim. Izbor je zapravo lak. Možeš da odustaneš i odeš sa svoje adrese, iz svog kraja, iz svog grada, iz svoje zemlje. Ili možeš da ostaneš i da se boriš. Mene su u ovom mom kraju naučili da bežanija nije opcija. I zato ostajem da se borim za normalan Beograd, za grad koji pripada jednako vama kao i meni, za grad koji je dom svoj našoj deci. Za naš Beograd. Trenutno ga ne vidimo, mrak je, mnogo je raznih tečnosti koje nam sipaju po licu. Vreme je da ugasimo mrak. Onda će se i Beograd pokazati. Onaj naš. Onaj koji mi gotivimo.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve