Šteta, bespovratna šteta

Pobjeda ili izdaja, kompromis (truli ili ne), rušenje ustavnosti sistema, sramni ili časni epilog četveromjesečne obustave rada advokata u Srbiji: sve nabrojano i još mnogo tvrdnji, epiteta i mišljenja je u opticaju u trenutku kad se još jedne izmjene Zakona o javnom bilježništvu (ZOJB) razmatraju u parlamentu. U trenutku pisanja ovog teksta – utorak uvečer – valja znati da je tek nekoliko sati u ponedjeljak bilo posvećeno u Skupštini Srbije razrješavanju problema koji su doveli do paralize kompletnog pravosuđa, u kojima ama baš ništa drugo osim blaćenja i poslaničkih svađa nismo čuli, razmijenjenih između malobrojnih predstavnika opozicije i ono malo poslanika vladajuće koalicije koji su se udostojili prisustvovati načelnoj raspravi novih izmjena ZOJB-a, proisteklih iz mučnih pregovora stručnog tima Advokatske komore Srbije i Ministarstva pravde.

Jedna rečenica mlađahnog ministra pravde Nikole Selakovića, međutim, zorno govori o (ne)pravnoj državi koju i dalje gradimo. Kaže on, govoreći o dogovorenim novim izmjenama ZOJB-a i pratećeg seta zakona, da oni, zakoni to jest, „daju izvesnost u određenom vidu stabilnosti“.

IZVESNOST I STABILNOST: Od izvjesnosti nema ništa, od „određenog vida stabilnosti“ također. Usprkos tome što su advokati, nakon izmjena u više navrata već izmijenjenih pravila rada notara, pristali da se – nakon objave usvojenog u „Službenom glasniku“ – vrate u sudnice, iako im je vraćen dio nadležnosti koje su imali prije no što su notari počeli s radom, ostat će otvorena brojna pitanja. Za advokate, za građane, za notare, na kraju krajeva, kao i za Ustavni sud Srbije koji i dalje uporno šuti o svemu.

Advokati su se, kao ceh, u ovoj situaciji pokazali kao snaga koju se naprosto ne može zanemariti. Njih više od devet hiljada stručnih i u velikoj mjeri obrazovanih, suprotstavili su se samovolji države: najprije onoj koja donese neki zakon, pa ga mijenja i modificira bez stručne javnosti, pa ga pokuša uvesti u pravni poredak. „Advokati su u pravu“, bio je slogan hiljada advokata i njihovih pripravnika u aktualnom „štrajku“ (koji to nije, jer oni nisu državni službenici) i bilo bi jako pohvalno za vlasti da su oslušnule ono što su advokati u protekla četiri mjeseca predlagali, analizirali i zaključivali.

Ništa od svega se nije dogodilo. Nadležni u Ministarstvu pravde, pogotovo ministar Selaković, potrošili su i vrijeme i energiju koja je tako žestoko prsla iz advokatskih redova. Ništa ih nije zanimalo: mjesecima nisu htjeli pregovore, vrijeđajući advokate nazivajući ih „Miškovićevim plaćenicima“ i tvrdeći da je javni bilježnik dosegao sam „vrh pravničke profesije“, iako svi znamo kako su prvi javni bilježnici, njih devedeset četvoro, imenovani i kako je cijeli proces izgledao.

Energija koju su advokati u Srbiji ispoljili u svom više građanskom no esnafskom protestu ništa nije promijenila, osim malobrojnih normi koje ipak ograničavaju „novu notarsku kastu“, napravljenu po mjeri vlasti.

Otud i nezadovoljstvo kod jednog broja advokata organiziranih u komore: jedina koja se organizirano skupštinom izjasnila bila je beogradska i centralna srpska. Ostale su se izjasnile odlukama upravnih odbora. Pritom, najveća komora – osim ove „državne“ – jest beogradska. Koliko je pitanja ostalo otvoreno, pokazuju brojke: od 15 članova AKB glasalo je njih 11, s rezultatom 6:5, da se prihvati sporazum koji su postigli stručni tim i tim Ministarstva pravde. O detaljima nećemo, opteretili bismo javnost, osim onoga da je i na Skupštini AKB (kojoj su prisustvovala, službeno, 954 advokata), većina utvrđena „odokativno“.

Čim je beogradska Komora sporazum prihvatila, bilo je jasno da će to prihvatiti i Advokatska komora Srbije; tako su to, bar, tumačili neki od prisutnih s kojima je „Vreme“ razgovaralo proteklih dana. Tako se i dogodilo.

ZABORAVLJENA SMENA I VARIJANTE: Ministar pravde uspio je u dvije stvari – slijedi zaključak – da „izluči“ iz advokatskih zahtjeva onaj za njegovu smjenu; uostalom, premijer Aleksandar Vučić je u nekoliko navrata izjavio da je mlađahni Selaković odličan ministar pravde čiju smjenu traži Miroslav Mišković (valjda i oni koji ne obožavaju „njega i njegovu porodicu“), a da su advokati ta mračna snaga koja ruši stabilnost države. Uspio je, drugo, da se ponovo ukaže na, pod reflektorima snimateljskih ekipa, onom povišenom dijelu Skupštine Srbije s kojega je dotad nebrojeno puta, pa i ovoga – slijedi nastavak u srijedu, kad će naš list već biti u štampi – unižavao građane, pa i advokate.

No, advokati su se nakon skoro četiri mjeseca podijelili, a svi su iscrpljeni tzv. štrajkom. Jedni su sporazum stručnog tima Advokatske komore dočekali kao ozebli sunce; nema njih mnogo „velikih“, kako je to ministar Selaković definirao, u odnosu na one „male“ advokate. Svi su – sa građanima na čelu – bili na gubitku, ljudskom, profesionalnom i materijalnom. Drugi su osporili svaku varijantu sporazumijevanja advokature i Ministarstva, polazeći od neustavnosti početne točke, samog Zakona o javnom bilježništvu i tražeći da komore (beogradska, prvenstveno, kao najveća), Vladu i Skupštinu Srbije upozore na to: da je javnobilježnička služba u Srbiji uvedena uz kršenje Ustava, da su izbor i imenovanje javnih bilježnika praćeni pojavama koje ukazuju na korupciju, o čemu je Vladu i javnost obavijestio i Savet za borbu protiv korupcije, da je Javnobilježnička komora Srbije osnovana na nezakonit način, da su značajni prihodi pravosudnog budžeta uvođenjem javnobilježničke službe neopravdano usmjereni u privatnu službu kojoj su data javna ovlaštenja, da je propisanim nadležnostima javnih bilježnika narušeno ustavno načelo podjele vlasti, neosnovano sužena sloboda ugovaranja, usporen pravni promet, uveden nepotreban i prekomjerni formalizam u zaključivanju pravnih poslova, čija je jedina svrha da opravda enormne prihode javnih bilježnika, da nadležnosti i ovlaštenja javnih bilježnika nisu usklađena s normama sistemskih propisa iz oblasti građanskog, privrednog, nasljednog, porodičnog i građansko-procesnog prava, te da je javnobilježnička služba uvedena uz neopravdano i neosnovano, pretjerano odstupanje od srpske pravne tradicije u pravnim oblastima za koje je osnovana.

Bio je to prijedlog koji je potpisalo nešto više od (beogradskih) 130 advokata, očito nedovoljno. No, nije prošao niti drugi prijedlog, prethodno upućen, da se ne prihvati sporazum stručnog tima Advokatske komore, ali da se istog trenutka obustavi tzv. štrajk i počne s radom advokata.

Tad bi sve bilo, doista, na Ustavnom sudu koji – kako već rekosmo – tako gromoglasno šuti i ne izjašnjava se, iako je već više od pola godine (prva obustava, kratkotrajna, rada advokata zbog poreza, potom „ljetna pauza“, pa sve ovo o čemu je riječ) pravosuđe posve konsternirano i u neradnom stanju.

Sasvim je jasno da će vladajuća većina usvojiti najnovije prijedloge izmjena ZOJB-a i pripadajućeg seta propisa. Sigurno je da će, ako treba, i sami sebi skočiti u usta zagovarajući danas ono što su tek pred koji dan žestoko osporavali; vidi se to i prema tretmanu bivše ministarke Snežane Malović, danas poslanice Tadićeve stranke (da je zaslužila, jest!, ne samo zbog njenih katastrofalnih grešaka koje ovi tzv. novi nastavljaju, no zbog sramnog pisma u kojem je na neotcijepljene DS-ovce bacila vlastite greške), koja je trasirala put kojim danas mlađahni ministar Selaković nastavlja kad je o pravosuđu riječ.

ELITA I IZVINJENJA: Ovo je vjerojatno prvi i posljednji advokatski protest ovakvih razmjera. Da je bilo mudrosti, odavno bi Selaković sjeo za stol s advokatima, ili bi bar odavno premijer Vučić arbitrirao i umjesto uvreda i populizma podupro nastojanja da država postane ponešto pravna i da se približimo vladavini prava, onome što Evropska unija od nas očekuje, ako smo doista iskreni u ideji evropskog puta.

Teško da ćemo, svi mi zajedno, ovako „elitnu“ pobunu obrazovanog ceha koji (čak) i ima neki utjecaj na budućnost društva i države imati uskoro. Zato se ne može ne konstatirati: šteta, bespovratna šteta što to nismo iskoristili.

Sve što smo u ovom trenutku dobili to je popravljanje nečeg neustavnog i nevaljalog, o čemu i Ustavni sud Srbije šuti, nastavak procesa neustavne i nepravne (nepravedne) države.

Teško da su sami advokati – a probali su, zaista, i treba im kao struci odati poštovanje zbog toga – to mogli bez podrške šire javnosti, koja je izostala u velikoj mjeri.

Javnost advokatima treba reći: izvinite; advokati to trebaju reći građanima koji nisu shvatili da se radi baš o njima i njihovim osnovnim pravima, ne o advokatima. Svi zajedno treba da sačekamo da Skupština Srbije još jednom izmijeni propise, da se advokati vrate u sudnice, da sve bude naizgled dobro i pravno i pravedno.

Nastavci slijede u realnom životu i izvještajima Evropske unije o blizini Srbije Evropi. Bit će porazni, ali tko nam je kriv!