Štancovanje radne snage

Ako se zanemari slatkorječiva argumentacija kojom se opravdava poželjnost i nužnost nadomještanja humboldtovskog modela univerziteta tzv. bolonjskim procesom i ako se motivacija uvođenja Bolonje ogoli do svoje racionalne srži, suočit ćemo se s nekim prilično neugodnim, pa i zastrašujućim stvarima. Bit predloženih i provođenih promjena direktno je povezana s težnjom centara financijske moći da uz što manje troškove i u što kraćem roku dobiju što veći broj kvalificirane radne snage za sve zahtjevnije tehnologije, kako one koje se odnose na proizvodnju tako i one koje se odnose na upravljanje resursima i društvenim procesima.

Stoga se jedinstvo poučavanja i istraživanja nadomješta slijedom brzopoteznih kurseva (jednosemestralni kolegiji) na temelju kojih se u roku od tri godine tržištu radne snage izručuje sve veća količina priučenih, ali fleksibilnih polustručnjaka za različita područja privrednih i socijalnih djelatnosti. Viši stupanj specijalizacije postiže se na jednako tako kursistički koncipiranim diplomskim studijima, a funkciju nekadašnjega univerzitetskog studija preuzimaju doktorski studiji.

O razvijanju kritičke svijesti u kursistički koncipiranom studiju ne može, dakako, biti ni govora. Kritička svijest je, uostalom, sa stajališta poslodavaca nepoželjna osobina budućih zaposlenika.

Prvi rezultat takvog pristupa sastoji se u transformaciji studija u produžetak srednje škole, bakalaureat se praktično izjednačava s maturom, a novi stručni magisterij s nekadašnjim stjecanjem zvanja pogonskog inženjera, više medicinske sestre ili nastavnika. Doktorat postaje faktički diploma, a funkciju nekadašnjeg doktorata preuzimaju postdoktorske razine obrazovanja. Ukratko, sjevernoamerički model! Dobro, primijetit će netko, poznato je da Amerikanci prednjače po broju nobelovaca; slijedilo bi odatle da se i druge zemlje koje preuzimaju taj iskušani i dokazani model smiju nadati većem broju nobelovaca i, generalno, rastu vrhunske znanstvene produkcije.

Ima tu jedna mala poteškoća: prilično značajan broj vrhunskih istraživača na američkim sveučilištima i institutima svoje je osnovne studije završio u Evropi, Indiji i drugim neameričkim univerzitetima, a neki od njih stigli su u Sjevernu Ameriku i sa završenim poslijediplomskim studijima, pa i doktoratima. Taj je podatak vezan s drugom malom poteškoćom s kojom se moraju suočiti naši bolonjizirajući optimisti: ulaganja u znanost i istraživanja neusporedivo su veća od onih u zemljama Istočne Evrope ili u Indiji (pa se, konzekventno, ni materijalni status američkih istraživača ni resursi kojima raspolažu tamošnje istraživačke institucije ne može uspoređivati sa statusom indijskih ili bugarskih istraživača, niti sa sredstvima kojima raspolažu univerziteti i instituti u Srbiji, Rusiji ili Turskoj).

Moćna američka privreda (pa i država, osobito posredstvom tzv. vojnoindustrijskog kompleksa) može ulagati u istraživanja neusporedivo veća sredstva nego što to mogu prezadužene države i slabašne ekonomije u tzv. tranzicijskim zemljama ili zemljama Trećeg svijeta, a vodeći univerziteti mogu osiguravati kvalitetu svoje kadrovske reprodukcije sistemom stipendija za najtalentiranije i beneficijama za vrhunske talente iz siromašnijih zemalja. Oni znaju da ulaganje u znanost i obrazovanje nije trošak nego investicija. Međutim, iluzija je da su svi američki univerziteti kvalitetni. Najveći dio američkih visokoškolskih ustanova nema nijednog nobelovca i ne može se nadati ni da će ga ikada imati. Kvalitetni istraživači koncentriraju se na relativno malobrojnim univerzitetima, privučeni kako statusnim i financijskim perspektivama tako i povoljnim uvjetima istraživanja i znanstvene produkcije. Većina univerziteta i koledža služi za reprodukciju poluobrazovane stručne radne snage.

Zaključak? Iluzorno je vjerovati da će Bolonja dovesti do rasta kvalitete visokog obrazovanja u osiromašenim i siromašnim zemljama, da će Kragujevac postati Jejl a Kosovska Mitrovica makar Mekgil, ili da će Osijek u kvaliteti doseći Prinston, Pale Berkli, Tuzla Kolumbiju, a Pula Harvard. Nema, međutim, nade ni za Zagreb ni Beograd, u svakom slučaju ne bez radikalne preraspodjele državnih budžeta u korist visokog obrazovanja. Dok socijalni status mladih istraživača ne bude takav da najbolji studenti prestanu sanjati o odlasku u svijet, a oni manje dobri o zapošljavanju na radnim mjestima koja nude bolje zarade od bijedne asistentske plaćice, dotle će razina visokoškolskog obrazovanja i dalje padati: na univerzitetima će raditi oni koji nisu u stanju naći nikakav bolje plaćen posao. A ako se obistine tendencije da se nove uštede u državnim budžetima potraže u daljnjem smanjivanju sredstava za znanost i visoko obrazovanje – taj će pad postati strmoglav.