
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Posle osamdeset i sedam dana opsade od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA), srpskih paravojnih jedinica i jedinica Teritorijalne odbrane, 18. novembra 1991. godine je pao Vukovar. To je bio prvi grad u bivšoj Jugoslaviji u kome se ludilo ratova među bivšom braćom pokazalo u punom užasu. Ironija je da je Vukovar pre tih ratova, kao nijedno drugo mesto, bio simbol „Jugoslavije u malom“, sa velikim procentom mešovitih brakova, brojnim nacionalnim i etničkim grupama koje su u njemu živele. Posle skoro tri meseca razaranja, hiljada poginulih, desetina hiljada ljudi koji su iz grada izbegli, dvesta šezdeset sedam hrvatskih ratnih zarobljenika streljanih na Ovčari, Vukovar je postao simbol te iste Jugoslavije koja se raspala u moru krvi, zločina i uništavanja. I pored reči pomirenja koje se poslednjih godina mogu povremeno čuti od strane srpskih i hrvatskih zvaničnika, nemuštog priznanja bar nekih počinjenih zločina, od samih učesnika rata nije lako saznati šta se sve dešavalo u Vukovaru. Neki ne žele da se sećaju, kod drugih se sećanja razlikuju, zavisno od toga sa kojim motivima su u rat krenuli, ali svima je zajedničko da ih je Vukovar obeležio za ceo život.
Sećanja: Pod „Povezani članci“

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve