

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Posle osamdeset i sedam dana opsade od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA), srpskih paravojnih jedinica i jedinica Teritorijalne odbrane, 18. novembra 1991. godine je pao Vukovar. To je bio prvi grad u bivšoj Jugoslaviji u kome se ludilo ratova među bivšom braćom pokazalo u punom užasu. Ironija je da je Vukovar pre tih ratova, kao nijedno drugo mesto, bio simbol „Jugoslavije u malom“, sa velikim procentom mešovitih brakova, brojnim nacionalnim i etničkim grupama koje su u njemu živele. Posle skoro tri meseca razaranja, hiljada poginulih, desetina hiljada ljudi koji su iz grada izbegli, dvesta šezdeset sedam hrvatskih ratnih zarobljenika streljanih na Ovčari, Vukovar je postao simbol te iste Jugoslavije koja se raspala u moru krvi, zločina i uništavanja. I pored reči pomirenja koje se poslednjih godina mogu povremeno čuti od strane srpskih i hrvatskih zvaničnika, nemuštog priznanja bar nekih počinjenih zločina, od samih učesnika rata nije lako saznati šta se sve dešavalo u Vukovaru. Neki ne žele da se sećaju, kod drugih se sećanja razlikuju, zavisno od toga sa kojim motivima su u rat krenuli, ali svima je zajedničko da ih je Vukovar obeležio za ceo život.
Sećanja: Pod „Povezani članci“


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve