
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

U prvim reakcijama na niz „incidenata“ tokom i posle finalnog meča vaterpolo prvenstva Evrope (Srbija i Crna Gora vs. Hrvatska 9:8) uzalud je tražiti naznaku bilo kakve veze s navijačkim nasiljem od pre petnaestak godina, nasiljem koje je neposredno prethodilo raspadu „velike“ Jugoslavije. S jakim razlogom: što se raspalo, raspalo se. S druge strane, zanimljivi su „akcenti“ istaknuti u prvim izjavama domaćina šampionata (Slovenija) i državnih zvaničnika Hrvatske, Srbije i Crne Gore (potonje dve su jedna ekipa).

Slovenci su uredno ugasili televizijsku sliku nereda na bazenu u Kranju, možda strahujući od narušavanja imidža male, dobro uređene, alpsko-jadranske evropske države na početku turističke sezone. Ivica Račan je istakao da nemili događaj ne znači vraćanje Hrvatske u večni krug balkanskog nasilja; RTS je hladnokrvno prevideo demoliranje hrvatske ambasade u Beogradu; novosadska policija je odlučila da službeno saopštenje o neredima odloži za kasnije… Zamrzavajući sliku na vedro nebo i gust avio-saobraćaj, režiser prenosa iz Kranja zaboravio je da isključi ton, pa se iz ofa manje-više jasno čuo razvoj tekućih obračuna; službeni Zagreb bio je zgrožen i diplomatski energičan; s „pobedničkim slavljem“ u Beogradu i Novom Sadu ostaje da vidimo šta će biti, posle zvaničnih izvinjenja (Hrvatskoj), pretnji ukidanjem budućih dočeka šampiona i, za sada bar, nerazjašnjenim policijskim pucanjem u masu „navijača“.
Povodom ove priče još će se raspravljati, možda čak nešto i rešavati. Žalosni simptom neke nove – naše – varijante loše beskonačnosti očit je već u brzini s kojom su, za razliku od policije, reagovali ovdašnji političari. Oni već znaju ko je, kako i zašto organizovao divljanje u Beogradu i Novom Sadu.

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve