To što je akademik Mihailo Marković krenuo da pruža intelektualne usluge radikalima i nije neka iznenađujuća vest, već pre još jedan posredan dokaz kako su kod socijalista odavno popucali svi kapilari i kako se od njih neprekidno odliva upravo prema radikalima
SOCIJALISTI, SA MILOŠEVIĆEM ILI BEZ NJEGA: Višestruki povratnik Milorad Vučelić i…
U vreme kada su socijalisti posle 5. oktobra polako počeli da se oslobađaju straha, da se krpe od poraza i gubitka vlasti i najavljuju „kongres preokreta“ (jesen 2000), govorilo se da će im novi stranački program napisati akademik Mihailo Marković, čovek koji je odradio veliki ideološki posao i prilikom osnivanja ove partije. Marković je zaista jedno vreme sedeo u odboru za pripremu vanrednog kongresa SPS-a (prvog bez vlasti) i vredno radio na platformi u kojoj su, kažu upućeni, bile zapisane i reči – neuspeh, poraz, odgovornost, JUL, kao i predlog da Slobodan Milošević završi kao počasni predsednik stranke i polako se povuče. Miloševiću se sve to, naravno, nije dopalo, pogotovo onaj deo o njemu, odgovornosti i JUL-u, i pripremljena kongresna platforma ubrzo je bila pocepana.
Akademik ideolog Marković se tako nije vratio u SPS (neki partijski disidenti su ga kasnije kao „najkreativnijeg socijalistu“ preko novina zvali da se vrati), SPS se nije vratio na vlast, socijalisti nisu krenuli ka socijaldemokratiji, zatim je Milošević krenuo u Hag, a njegova stranka je nastavila da se smanjuje. Ako je u svojoj sobi u Ševeningenu Milošević (koji se trenutno priprema za nastavak procesa što se u Hagu vodi protiv njega) prošle nedelje stigao da prati vesti iz zemlje (može se preko satelita), svakako je primetio da je akademik Mihailo Marković danas ponovo aktivan – ušao je u neko telo sastavljeno od „uglednih intelektualaca“ koji će savetima pomagati Tomislavu Nikoliću ukoliko ovaj bude izabran za predsednika Srbije.
…Ivica Dačić, prvi put sam
Nekoliko nedelja pre toga, sociolog Slobodan Antonić napisao je kako je Vojislav Šešelj svojevremeno izgradio SRS na tipično antiintelektualističkoj osnovi i primetio da ova stranka nema tzv. kapilarnu javnost, da joj ne prilaze pripadnici „strateške elite“, ljudi čije su poruke u javnosti izuzetno važne. Radikali koji godinama ne gube dar da na srpskoj političkoj sceni najbrže uče, brzo su se prihvatili posla, osnovali savetodavno telo koje će tumačati radikalske interese, a neki od njihovih lidera odmah su počeli da po medijima koriste upravo Antonićevu sintagmu – tvrdili su kako oni nisu stranka bez „kapilarne javnosti“ i podrške „značajnih intelektualaca“.
To što je akademik Mihailo Marković krenuo da pruža intelektualne usluge radikalima i nije neka iznenađujuća vest, već pre još jedan posredan dokaz kako su kod socijalista odavno popucali svi kapilari i kako se od njih neprekidno odliva upravo prema radikalima. Sociolog Srećko Mihajlović objašnjavao je nedavno u jednom intervjuu odakle radikalima sposobnost da i dalje održavaju stabilnu trećinu biračkog tela i tako u znatnoj meri utiču na politiku i sudbinu ove zemlje. Mihajlović tvrdi da kod nekih društvenih grupa radikali i dalje prolaze preko nacionalističke priče, ali da većinu svojih birača hvataju zapravo socijalističkim frazama i sloganima. „Danas su oni veći socijalisti od SPS-a, veće socijaldemokrate od svake socijaldemokratske partije. Pogledajte njihove programe, govore i njihovu javnu politiku. Ona je puna socijalističkih i nacionalističkih fraza“, tvrdio je Srećko Mihajlović.
I dok radikali planiraju šta da rade kada osvoje vlast, njihovi nekadašnji koalicioni partneri socijalisti ovih dana se uglavnom ponovo bave pripremom važnih sednica. Početkom jula zasedaće Glavni odbor stranke na kome će se raspravljati o minulim predsedničkim izborima. One 122 hiljade glasova koje je osvojio njihov predsednički kandidat Ivica Dačić (tek nešto više od četiri odsto) biće očito glavni predmet sporenja. Ekipa oko Dačića, a oni su u rukovodstvu stranke izgleda većina, smatra da sve to i nije tako loše – očekivalo se da Dačić osvoji pet odsto glasova pa po njima i nije mnogo podbacio; od 5,82 odsto dobijenih na decembarskim parlamentarnim izborima do ovih četiri odsto i nema mnogo razlike (iako je to u glasovima dvostruko manje); više se i nije moglo u kampanji koja je odrađena sa samo jednim pežo-kombijem kojim se putovalo po Srbiji; svaki su izbori priča za sebe i već na narednim će biti drugačije; mnogi socijalisti nisu ovoga puta glasali jer su znali da Dačić ne može da pobedi; stranka se prvi put oprobala bez Miloševićeve podrške (nije se javljao četiri meseca), ljudi su se oslobodili straha jer niko više ne živi od partije; partija je demokratizovana i danas svako može da kaže šta želi; Milošević više ne upravlja strankom i niko navodno više ne stane mirno kada neko kraj njega kaže „sinoć me je opet zvao Sloba, ljut je“; iako više niko ne stoji mirno, to ne znači da se nije poodmaklo u pokušajima da mu obezbede dovoljno sredstava za finansiranje odbrane, ili u raspitivanjima – može li Mira da ga poseti…
Svemu tome usprotiviće se na sednici GO-a (već su to učinili preko novina) Milutin Mrkonjić i Milorad Vučelić. Mrkonjić je zbog katastrofalnog rezultata na izborima, zbog ignorisanja Miloševića (bio je protiv Dačićeve kandidature) i ostavljanja na cedilu predsednika stranke, već tražio ostavku kompletnog rukovodstva, a nije usamljen ni u uverenju da bi početak drugog dela suđenja u Hagu mogao socijalistima da vrati dobar deo popularnosti. Slično je ovih dana po novinama govorio i Vučelić koji je jedan od potpredsednika SPS-a. Mrkonjiću će verovatno biti zamereno da odavno radi za Bogoljuba Karića i da ga za partiju i nije briga, a Vučeliću da je radio protiv kandidata Dačića, da je mnoge lokalne odbore ubeđivao kako će „Ivica na izborima sigurno proći lošije nego princeza Jelisaveta“. Zbog toga bi mogao da izgubi mesto potpredsednika, što bi bilo treći put da „zglajza“ u istoj partiji. Prvi put se to desilo u novembru 1995. kada zajedno sa akademikom Markovićem nije umeo da izgovori „mir (dejtonski) nema alternativu“. Kasnije se vratio jer nije želeo da po Srbiji gleda „desničarski stampedo“, a i Milošević ga je pitao „gde si, Vučela, ima mnogo toga da se radi“. Zatim je najuren novembra 1998. „zbog nedoličnog ponašanja“. Posle 5. oktobra je osnivao sopstvenu stranku, a šef ga je ponovo nazvao posle hapšenja u akciji Sablja i tada ga ponovo pitao za zdravlje. Upućeni tvrde da bi Milošević možda najviše voleo da upravo Vučelića vidi na čelu stranke.
Socijalistima zaista nije lako. Predsednik im je u Hagu, njihov nekada glavni ideolog sada savetuje radikale, najuspešniji bogataš iz njihovog vremena danas je najuverljiviji zaštitnik sirotinje i gubitnika tranzicije u Srbiji koju bi oni kao levica trebalo da zastupaju…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!