Autoritarnost je najbolji prediktor stava prema smrtnoj kazni – autoritarne ličnosti su u velikoj većini za nju. Isto važi i za stranke sa desnice
Beograd 30.09.2017.Ivan Jankovic, advokat…
Smrtna kazna je u Srbiji ukinuta pre dvadeset godina, 26. februara 2002. Ključni razlog za njeno ukidanje bila je želja, ali i potreba, da Srbija izađe iz dotadašnje izolacije i krene putem evropskih integracija. Naime, abolicija smrtne kazne bila je (i jeste) izričit uslov za članstvo u Savetu Evrope. Sve istočnoevropske države, s izuzetkom Belorusije, pošle su tim putem mnogo ranije i sve one su smrtnu kaznu ukinule pre kraja 20. veka. (Rusija je još nije ukinula, ali je 1995. godine proglasila moratorijum, potvrđen odlukom Ustavnog suda 2009.)
Sve ove abolicije su sprovedene nasuprot javnom mnenju koje je u velikoj većini podržavalo smrtnu kaznu. Zato pitanje abolicije nije iznošeno na referendume nego su o njemu odlučivali parlamenti ili ustavni sudovi. Kada se 2002. u Narodnoj skupštini glasalo za ukidanje smrtne kazne i srpski političari su pretpostavljali da bi građani bili protiv takve odluke. Međutim, jedno istraživanje javnog mnenja koje je te godine sproveo Beogradski centar za ljudska prava, pokazalo je da u Srbiji nema većine za smrtnu kaznu. Ispitanici su bili za smrtnu kaznu u istom procentu (43 odsto) kao i protiv nje (neodlučnih je bilo 14 odsto).
Ovaj, za bivše komunističke zemlje atipičan stav javnosti prema smrtnoj kazni, nastavio se i u narednom periodu. Štaviše, u pojedinim godinama (2007, 2009, 2011) većina ispitanika je bila protiv smrtne kazne, a i kada nije, brojevi pristalica i protivnika smrtne kazne bili su približni. Bilo je to vreme optimizma, izazvanog padom Miloševićevog režima, kada je velika većina birača iskreno želela da Srbija pristupi Evropskoj Uniji (te 2002. godine, za pristupanje je bilo čak 75 odsto građana).
Ovakvo stanje je bitno promenjeno 2014. godine, od kada u Srbiji postoji ubedljiva većina za ponovno uvođenje smrtne kazne. Pristalice smrtne kazne od tada čine apsolutnu većinu (preko 50 odsto) ispitanika, dok su njeni protivnici u ubedljivoj manjini (između 20 i 30 odsto), a neodlučnih ima oko 20 odsto.
lkl2…
Ovu promenu je najlakše objasniti dolaskom na vlast Srpske napredne stranke i s njim povezanog porasta autoritarnosti u svim sferama života. Autoritarnost je najbolji prediktor stava prema smrtnoj kazni – autoritarne ličnosti su u velikoj većini za nju. U prilog ovakvom tumačenju idu rezultati iskazani prema partiji za koju su ispitanici glasali ove godine. Glasači dveju partija na vlasti (SNS i SPS), kao i uvek, podržavaju smrtnu kaznu u velikoj većini (SNS – 62 odsto, SPS – 54 odsto). Isto važi i za opozicione stranke sa desnice: Zavetnici 73 odsto, Dveri 66 odsto, Nada i dr. 62 odsto. U većini su protiv smrtne kazne samo glasači opozicionih stranaka sa levice: Ujedinjeni za pobedu Srbije – 40 odsto (za smrtnu kaznu 36 odsto, neodlučni 24 odsto) i, naročito, koalicije Moramo – 64 odsto protiv, 25 odsto za i 11 odsto neodlučnih.
Povod za ovaj osvrt na stavove prema smrtnoj kazni u srpskom društvu je Svetski (i Evropski) dan protiv smrtne kazne, koji se obeležava 10. oktobra. Za Evropsku uniju, ukidanje smrtne kazne je conditio sine qua non pristupanja, ali i više od toga: Evropa sebe voli da definiše kao “zonu bez smrtne kazne”, a odbacivanje smrtne kazne je jedna od temeljnih “evropskih vrednosti”. Ovog 10. oktobra će zvaničnici EU, kao i vodeći političari njenih članica, ponoviti to opredeljenje i dičiti se njime. Iako srpski političari na vlasti vole da kažu kako je pristupanje EU “strateško opredeljenje” njihove zemlje, malo je verovatno da će se neko od njih setiti da 10. oktobra kaže koju o dvadesetogodišnjici ukidanja srpske smrtne kazne. S obzirom na stavove njihovih glasača, to ne bi bilo uputno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Na dan istorijskog protesta 15. marta, tačno u 19:11, nešto je nagnalo ljude u beg u Ulici kralja Milana. Od tada se nižu teorije, a konačnog dokaza nema. “Vreme” je utvrdilo brojne detalje o jezovitom zvuku koji je u sekundi razdvojio građane u prepunoj ulici, kao i onome što se dešavalo pre i posle
Ne može medijska blokada baš sve da blokira. Gnev je rastao, stvar je pukla, a studenti su hrabrošću probudili hrabrost i kod drugih. Naprednjacima se sveti i činjenica da su ukinuli politiku i javnu debatu, ubili opoziciju i vodili isključivo monolog, samopouzdani verovali da će njihova do zore goreti. A pretis-lonac se sve više zagrevao
“Predsednik Republike je govorio da ima mnogo milionera u njegovoj stranci. Onda ne znam šta bi značilo da je ovo pobuna bogatih. Ne mogu studente da tretiram kao tajkune i bogataše, to bi bilo smešno”, kaže Ružić za “Vreme”. “Samosvesni ljudi osećaju šta u društvu nije dobro. A sada situacija stvarno nije fenomenalna ili možda ja samo nemam ružičaste naočare”
Sporadične akcije opozicije sve manje interesuju javnost. Narod kreće u samoorganizovanje u nedostatku vere da sadašnje političke stranke mogu bilo šta suštinski da promene. S druge strane, režim je uzdrman, ali dok tužilac i policija ne krenu da hapse sami zbog korupcije, a ne po nalogu, mora se tražiti političko rešenje za ono što se dešava u Srbiji
Na mestu susreta privida i stvarnosti nalazi se nož u rukama građanke koja je skoknula do prodavnice po konzervu graška, pa onda tu konzervu, onako u mimohodu, hitnula na omraženi lik
Psihički labilna žena u Nišu nije napala slučajnog prolaznika, nego je napala ciljano. A ko je to mesecima crtao metu na čelu Natalije Jovanović i mnogih drugih?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!