"Šljivančanin i Radić nisu krivi, zločine su počinili komandanti paravojnih jedinica koje smo uhapsili," tvrdi Dušan Mihajlović. Ne zna se kako će reagovati pomenuti oficiri koji su inače u bekstvu. Njih su još 28. marta 1996. godine pred Haškim tribunalom, na javnoj raspravi o optužnici protiv pomenutih oficira, teretili zaštićeni svedoci
Veselin Šljivančanin sa Sajrusom Vensom 1991.
Ministar policije Dušan Mihajlović ponudio je bivšim oficirima JNA Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, optuženima u Hagu za ratne zločine, „da iskoriste priliku i dobrovoljno se jave našim sudovima“ budući da su nedavno pohapšeni zločinci koji su u novembru 1991. godine na poljoprivrednom dobru Ovčara blizu Vukovara pobili više od 200 ljudi, što civila što ranjenika izvedenih iz vukovarske bolnice. „Šljivančanin i Radić nisu krivi, zločine su počinili komandanti paravojnih jedinica koje smo uhapsili,“ tvrdi Dušan Mihajlović.
Ne zna se kako će reagovati pomenuti oficiri koji su inače u bekstvu. Njih su još 28. marta 1996. godine pred Haškim tribunalom, na javnoj raspravi o optužnici protiv pomenutih oficira, teretili zaštićeni svedoci čija su imena i danas nepoznata. Jedan od njih – gardista JNA – inače kurir, prvo kapetana Radića a potom majora Šljivančanina, tvrdio je pred sudom da je 20. novembra 1991. bio sa Radićem i Šljivančaninom u vukovarskoj bolnici i video kako ranjenike izvode na sporedan ulaz, tovare u autobuse i kamione i odvode u nepoznatom pravcu. Za zločin na Ovčari čuo je iste večeri od kolega, gardista Vidačeka i Petkovića. Oni su mu rekli da su svi odvedeni na Ovčaru pobijeni. Tužilac je pitao ovog svedoka da li mu je poznato da je bilo ko bio kažnjen zbog masakra na Ovčari. „Mogli su samo da budu nagrađeni“, odgovorio je svedok objašnjavajući da se kasnije vratio u Beograd sa svojom gardijskom jedinicom dočekan sa oduševljenjem i cvećem. „Inače, Šljivančanin je bio glavni za opsadu Vukovara“, zaključio je svedok.
Nisu svi koji su odvedeni na poljoprivredno dobro Ovčara streljani. Sticajem okolnosti, sedmorica zatočenika vratili su se u Vukovar pre nego što je počelo masovno ubijanje. Među njima Žarko Kojić i Dragutin Berghofer. Njih su prepoznali i izvukli njihovi srpski prijatelji iz Vukovara, dok je Vilim Karlović uspeo da uspostavi kontakt sa vojnikom JNA iz Rume koji se predstavio kao Ilija „Štuka“. On je urgirao kod svojih pretpostavljenih da Karlovića oslobode. Kojić, Karlović i Berghofer nisu videli masovno streljanje. Karlović je rekao pred sudom da je, čekajući na povratak u Vukovar, pred hangarom na Ovčari čuo buku teških mašina za koje je mislio da su tenkovi. Neki čuvar mu je objasnio da to buldožeri „kopaju rupe za ove u hangaru“.
Drugi svedok, takođe zaštićen, govorio je pred sudom da je uspeo da iskoči iz kamioneta koji je vozio civile na stratište u Ovčaru. Uspeo je da utekne, bežao je u pravcu Bogdanovca i kod Cerića naleteo na vojnike JNA. Bio je zarobljen i u avgustu 1992. razmenjen.
Svi svedoci saslušavani krajem marta 1996. opisali su na gotovo identičan način situaciju u bolnici nakon prestanka otpora i pada Vukovara. Pošto se raširila vest da će iz bolnice biti organizovana evakuacija, u njoj su se 18. i 19. novembra okupile mase civila iz vukovarskih podruma i skloništa, a među njima i vojnici koji su poskidali uniforme hrvatske vojske i pobacali oružje. Srpske paravojne formacije i vojnici JNA ušli su u bolnički krug 19. novembra, a sutradan ujutru je oficir JNA – koga su svedoci prepoznali kao majora Šljivančanina – izdao naređenje da se svi muškarci od 16 do 60 godina i svi „pokretni ranjenici“ izvedu iz bolnice. Oni su prvo bili odvedeni u kasarnu JNA „Petrova Gora“ i bili zadržani oko tri časa. „Za to vreme“, tvrdili su svedoci pred Tribunalom, „oficiri JNA, među kojima je jedan od svedoka identifikovao kapetana Radića, prozivali su pojedine zatočenike, odvodili ih do posebnog vojnog autobusa i teško ih prebijali.
Iz kasarne su zatočenici u konvoju autobusa odvođeni na Ovčaru i pred hangarima su morali da prođu kroz špalir vojnika i „četnika“ koji su ih tukli motkama, kundacima i štanglama, svedočili su preživeli Kojić, Karlović i Berghofer.
Ministar Mihajlović nije saopštio imena pohapšenih i osumnjičenih za zločin na Ovčari. Prema nekim saznanjima, u to vreme na Ovčari su bili pomenuti Vidaček, Ilija zvani Štuka iz Šida, Stanko Vujanović, bivši taksista u Vukovaru, a tokom rata komandant jedne vukovarske teritorijalne jedinice, radikal iz Smedereva Slaviša Pavlović i još nekoliko dobrovoljaca iz jedinice Srpske radikalne stranke kojom je komandovao izvesni civil zvani Kameni. Ujutru posle pogubljenja, dobrovoljac iz Smedereva je uz kafu i rakiju pričao: „Ubijali smo ih od pet popodne do jedan čas posle ponoći. Molili su, plakali i govorili da nisu pucali u naše…“ Takođe dobrovoljac, izvesni Ivica Andrić vadio je tog jutra iz džepova zlatan nakit i prstenje skinute sa ubijenih i delio svojim saborcima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Klecavo vrhovno biće uzda se u lokalne izbore u Kosjeriću i Zaječaru. Ne sme se zaboraviti da on 13 godina teškim otrovima zasipa naročito u provinciji, te da je detoksikacija dug i mučan proces
Ukoliko različiti oponenti Vučićevog režima nisu u stanju pomoći studentskoj omladini, mogli bi makar da ne odmažu. Suviše dugo su radili na isti način i sa istim poraznim rezultatima da bi mogli očekivati da ih itko išta pita
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!