Kakav je koledž za drago kamenje u Belgiji mogao da završi Sreten Jocić, koliko bi ga koštalo obrazovanje i šta može da uradi sa diplomom
Od dopisnika „Vremena“ iz Brisela
Iako se proteklih nedelja mnogo pisalo o Sretenu Jociću, poznatijem kao Joca Amsterdam, optuženom za dvostruko ubistvo u Beogradu i osumnjičenom za atentat na Ivu Pukanića i Antu Franića u Zagrebu, jedan detalj ostao je zanemaren. Jocić je, naime, iznoseći svoju odbranu pred Okružnim sudom u Beogradu 7. aprila izjavio kako od obrazovanja ima „osnovnu školu u Srbiji, koledž za drago kamenje u Belgiji i koledž za obojeno kamenje u Bangkoku“. Sudsko veće propustilo je da od Jocića zatraži podrobnije objašnjenje o kakvim je školama reč, baš kao što je propustilo da ga pita kako čovek koji živi od šesto evra mesečno može sebi da priušti vilu u Tolstojevoj 33 i tri automobila, ali bože moj, ne mora sud sve da zna.
„DIJAMANTI SU VEČNI“: Centar trgovine dragim kamenjem u ulici Pelikaanstraat u Antverpenu
To ne važi za čitaoce „Vremena“, pa smo zato, u pokušaju da odgonetnemo kakve je to koledže Joca završio, odgovor potražili na jedinom mestu u Belgiji u kome postoji nešto slično – u Antverpenu. Smešten na ušću reke Shelt u Severno more, na par sati vožnje od Amsterdama, Antverpen je ne samo druga po veličini luka u Evropi (posle Roterdama), već i najveći evropski centar trgovine dijamantima. Čim siđe sa Centralne železničke stanice i skrene levo, posetilac će se obresti u Dijamantskoj četvrti ovog prastarog grada. Četvrt je u stvari prejaka reč, jer se radi o dve paralelne ulice (Pelikaanstraat i Hovenierenstraat), povezane poprečnim sokacima. U tom skučenom prostoru tiskaju se tri velike berze dijamanata (jedna za industrijske dijamante i dve za dragulje), futuristički interaktivni Muzej dijamanata, i nekoliko stotina juvelirnica, koje mahom drže hasidski Jevreji, sa sve zulufima, šeširima i crnim kaftanima. Procenjuje se da od prodaje i obrade dijamanata i pratećih aktivnosti živi oko 25.000 Antverpljana, što je tradicija koja sa izvesnim prekidima traje od četrnaestog veka.
U Dijamantskoj četvrti se mogu naći dijamanti za svačiji džep, od par stotina do par stotina hiljada evra, u zavisnosti od veličine, boje, čistoće i obrade (to su čuvena 4C: carat, color, clarity, cut), pa stoga nije čudno što se u vreme oko Božića i Dana svetog Valentina ulicama tiskaju na hiljade parova, inspirisanih čuvenim stihovima da je ljubav prolazna, a dijamanti večni. Cenjkanje je dozvoljeno, i ako se naoružate sa nešto znanja i strpljenja, verovatno ćete za kamen iste veličine i kvaliteta platiti manje nego u Njujorku, ili recimo u Johanesburgu.
Toliko o kupovini, ali šta je sa koledžima? U Antverpenu postoji škola, jedina u Evropi, u kojoj se uči stara umetnost sečenja dijamanata, ali pristup u nju imaju samo odabrani (sav posao obrade dijamanata u rukama je malog broja hasidskih porodica) i nekoliko prestižnih fakulteta za dizajn nakita. Ove školske institucije, međutim, možemo odmah da otpišemo, jer Jocić, da je stekao neku od njihovih diploma, sasvim sigurno ne bi spao na podstanarski život od šesto evra mesečno, nego bi za veliku platu radio za De Bers, Tifani, ili neku sličnu kuću.
Potraga za „koledžom za drago kamenje“ nije nas nikuda odvela, ali smo zato saznali da je na nekoliko mesta moguće upisati kurseve, u trajanju od par dana do par meseci, gde se mogu steći osnovna znanja o draguljima. Na kraju se dobija diploma koja nema naročitu vrednost, osim što eventualno može da vam pomogne da se zaposlite kao prodavac/prodavačica u juvelirnici ili da impresionirate prijatelje i poznanike, što je, pretpostavljamo, bio Jocin cilj.
Najbolje kurseve ove vrste pruža institucija koja se zove HRD (Hoge Raad voor Diamant, odnosno Visoki savet za dijamante), neka vrsta savetodavnog i kontrolnog tela za sav antverpenski biznis sa dijamantima. Za malo više od osamsto evra možete da upišete uvodni kurs za procenu dragulja, koji traje četiri dana; oni ambiciozniji i platežniji (takav je naš Joca) platiće još oko dve hiljade evra, pa će nakon četvoronedeljnog kursa steći status kvalifikovanog procenjivača, koji bez problema ume da prepozna lažnjak, ili veštački dijamant koji se izdaje za prirodni. Sav potreban alat (lupe, mikroskopi, pincete i slično) obezbeđuje škola, a radi se u malim grupama, od sedam do petnaest ljudi.
Sledeći korak na Jocinom obrazovnom putu bio je, pretpostavljamo, kurs za sortiranje dijamanata, što je umetnost za sebe. Ovaj kurs ima tri nivoa (osnovni, za neobrađeno kamenje i za sečene dijamante) od kojih svaki traje deset dana i košta po otprilike 1800 evra. I konačno, postoji kurs draguljologije (Gemmology, pomalo nezgrapna složenica od engleske reči gemm i grčke logos), koji ima dva nivoa, traje oko mesec dana i košta oko pet hiljada evra. Tek ako ste sve ovo završili, dobijate diplomu draguljologa, koju s ponosom možete da okačite o zid (za položene niže kurseve izdaju se samo sertifikati).
Pretpostavljamo, ipak, da Jocić nije do kraja završio draguljologiju, jer ovaj kurs obuhvata i obojeno kamenje koje je, kako smo čuli, proučavao u Bangkoku, a ne u Belgiji. Da je stečeno znanje ipak nameravao da iskoristi, vidi se iz činjenice da je pre dve godine u društvu Andrije Draškovića vodio pregovore o kupovini juvelirskog lanca Zlatara Majdanpek, sa idejom da, kako je „Kurir“ tada pisao, „pokrene proizvodnju unikatnog tipa našeg nakita koji bi plasirao na svetsko tržište“. Posao na kraju nije sklopljen, a Zlatara Majdanpek je, posle serije sinhronizovanih pljački u nekoliko gradova u Srbiji, dospela na ivicu bankrota. Džaba onoliko školovanje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Usled sve učestalijih i razornijih vremenskih nepogoda, srpska poljoprivreda suočava se sa ozbiljnim posledicama. Jedna od najteže pogođenih voćnih kultura ove sezone je malina – voće po kojem je Srbija godinama bila prepoznatljiva. Hoće li malina ove godine uopšte biti dostupna na domaćem tržištu, i ako bude – po kojoj ceni?
Srbija je ušla u građansku neposlušnost, a to sa sobom nosi posledice. U danima za nama postalo je nemoguće prebrojati privedene, uhapšene i povređene. Ostaće zabeleženo da su se policijske marice u punoj brzini zaletale u mirne građane i da je jedan čovek hteo da naudi sebi, pod teretom pritiska vlasti
Šta je sve pokazao protest u subotu 28. juna? Kakve poruke i pouke odatle može da izvuče vlast – i čini li to – a kakve studenti i građani koji demonstriraju? Da li je manifestacija nacionalizma na Vidovdan bila očekivana, potencijalno opasna ili predstavlja nešto sasvim drugo? U kakvom se položaju sada nalazi režim, a u kakvom njegovi protivnici
Brojanje glasova na ponovljenim izborima, na jednom izbornom mestu, u varošici od 10.000 ljudi, pratio je lično predsednik države Aleksandar Vučić jer je znao – ako padne Kosjerić, zaljuljaće se mnogo više od jedne opštinske vlasti. Uspeo je SNS na kraju da zadrži izbornu pobedu, uz uobičajeni repertoar – zastrašivanje, demonstraciju sile i medijska blaćenja protivnika
Građani i studenti su tako dobro organizovani da policija izgleda smešno. Trčkaraju od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, kao neka zbunjena deca. Ako ovaj bunt iznedri očekivani rezultat, odnosno ako Novi Sad odista postane ovdašnji Gdanjsk – to će u istoriju grada nesumnjivo biti upisano zlatnim slovima. Govoriće se o tome sa ponosom, kao što se sa ponosom ističe da je 1748. godine postao slobodan, autonoman grad, dekretom carice Marije Terezije. Slobodu je tada platio, ona se uvek plaća
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!