Kakav je koledž za drago kamenje u Belgiji mogao da završi Sreten Jocić, koliko bi ga koštalo obrazovanje i šta može da uradi sa diplomom
Od dopisnika „Vremena“ iz Brisela
Iako se proteklih nedelja mnogo pisalo o Sretenu Jociću, poznatijem kao Joca Amsterdam, optuženom za dvostruko ubistvo u Beogradu i osumnjičenom za atentat na Ivu Pukanića i Antu Franića u Zagrebu, jedan detalj ostao je zanemaren. Jocić je, naime, iznoseći svoju odbranu pred Okružnim sudom u Beogradu 7. aprila izjavio kako od obrazovanja ima „osnovnu školu u Srbiji, koledž za drago kamenje u Belgiji i koledž za obojeno kamenje u Bangkoku“. Sudsko veće propustilo je da od Jocića zatraži podrobnije objašnjenje o kakvim je školama reč, baš kao što je propustilo da ga pita kako čovek koji živi od šesto evra mesečno može sebi da priušti vilu u Tolstojevoj 33 i tri automobila, ali bože moj, ne mora sud sve da zna.
„DIJAMANTI SU VEČNI“: Centar trgovine dragim kamenjem u ulici Pelikaanstraat u Antverpenu
To ne važi za čitaoce „Vremena“, pa smo zato, u pokušaju da odgonetnemo kakve je to koledže Joca završio, odgovor potražili na jedinom mestu u Belgiji u kome postoji nešto slično – u Antverpenu. Smešten na ušću reke Shelt u Severno more, na par sati vožnje od Amsterdama, Antverpen je ne samo druga po veličini luka u Evropi (posle Roterdama), već i najveći evropski centar trgovine dijamantima. Čim siđe sa Centralne železničke stanice i skrene levo, posetilac će se obresti u Dijamantskoj četvrti ovog prastarog grada. Četvrt je u stvari prejaka reč, jer se radi o dve paralelne ulice (Pelikaanstraat i Hovenierenstraat), povezane poprečnim sokacima. U tom skučenom prostoru tiskaju se tri velike berze dijamanata (jedna za industrijske dijamante i dve za dragulje), futuristički interaktivni Muzej dijamanata, i nekoliko stotina juvelirnica, koje mahom drže hasidski Jevreji, sa sve zulufima, šeširima i crnim kaftanima. Procenjuje se da od prodaje i obrade dijamanata i pratećih aktivnosti živi oko 25.000 Antverpljana, što je tradicija koja sa izvesnim prekidima traje od četrnaestog veka.
U Dijamantskoj četvrti se mogu naći dijamanti za svačiji džep, od par stotina do par stotina hiljada evra, u zavisnosti od veličine, boje, čistoće i obrade (to su čuvena 4C: carat, color, clarity, cut), pa stoga nije čudno što se u vreme oko Božića i Dana svetog Valentina ulicama tiskaju na hiljade parova, inspirisanih čuvenim stihovima da je ljubav prolazna, a dijamanti večni. Cenjkanje je dozvoljeno, i ako se naoružate sa nešto znanja i strpljenja, verovatno ćete za kamen iste veličine i kvaliteta platiti manje nego u Njujorku, ili recimo u Johanesburgu.
Toliko o kupovini, ali šta je sa koledžima? U Antverpenu postoji škola, jedina u Evropi, u kojoj se uči stara umetnost sečenja dijamanata, ali pristup u nju imaju samo odabrani (sav posao obrade dijamanata u rukama je malog broja hasidskih porodica) i nekoliko prestižnih fakulteta za dizajn nakita. Ove školske institucije, međutim, možemo odmah da otpišemo, jer Jocić, da je stekao neku od njihovih diploma, sasvim sigurno ne bi spao na podstanarski život od šesto evra mesečno, nego bi za veliku platu radio za De Bers, Tifani, ili neku sličnu kuću.
Potraga za „koledžom za drago kamenje“ nije nas nikuda odvela, ali smo zato saznali da je na nekoliko mesta moguće upisati kurseve, u trajanju od par dana do par meseci, gde se mogu steći osnovna znanja o draguljima. Na kraju se dobija diploma koja nema naročitu vrednost, osim što eventualno može da vam pomogne da se zaposlite kao prodavac/prodavačica u juvelirnici ili da impresionirate prijatelje i poznanike, što je, pretpostavljamo, bio Jocin cilj.
Najbolje kurseve ove vrste pruža institucija koja se zove HRD (Hoge Raad voor Diamant, odnosno Visoki savet za dijamante), neka vrsta savetodavnog i kontrolnog tela za sav antverpenski biznis sa dijamantima. Za malo više od osamsto evra možete da upišete uvodni kurs za procenu dragulja, koji traje četiri dana; oni ambiciozniji i platežniji (takav je naš Joca) platiće još oko dve hiljade evra, pa će nakon četvoronedeljnog kursa steći status kvalifikovanog procenjivača, koji bez problema ume da prepozna lažnjak, ili veštački dijamant koji se izdaje za prirodni. Sav potreban alat (lupe, mikroskopi, pincete i slično) obezbeđuje škola, a radi se u malim grupama, od sedam do petnaest ljudi.
Sledeći korak na Jocinom obrazovnom putu bio je, pretpostavljamo, kurs za sortiranje dijamanata, što je umetnost za sebe. Ovaj kurs ima tri nivoa (osnovni, za neobrađeno kamenje i za sečene dijamante) od kojih svaki traje deset dana i košta po otprilike 1800 evra. I konačno, postoji kurs draguljologije (Gemmology, pomalo nezgrapna složenica od engleske reči gemm i grčke logos), koji ima dva nivoa, traje oko mesec dana i košta oko pet hiljada evra. Tek ako ste sve ovo završili, dobijate diplomu draguljologa, koju s ponosom možete da okačite o zid (za položene niže kurseve izdaju se samo sertifikati).
Pretpostavljamo, ipak, da Jocić nije do kraja završio draguljologiju, jer ovaj kurs obuhvata i obojeno kamenje koje je, kako smo čuli, proučavao u Bangkoku, a ne u Belgiji. Da je stečeno znanje ipak nameravao da iskoristi, vidi se iz činjenice da je pre dve godine u društvu Andrije Draškovića vodio pregovore o kupovini juvelirskog lanca Zlatara Majdanpek, sa idejom da, kako je „Kurir“ tada pisao, „pokrene proizvodnju unikatnog tipa našeg nakita koji bi plasirao na svetsko tržište“. Posao na kraju nije sklopljen, a Zlatara Majdanpek je, posle serije sinhronizovanih pljački u nekoliko gradova u Srbiji, dospela na ivicu bankrota. Džaba onoliko školovanje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bio je ispraćaj iz Pionirskog parka, jogurt bačen na glumicu poslanicu SNS-a, pesma pred ulazak u Skupštinu, stotine novinara, desetine kamera, pokušaj opstrukcije, višesatni govor onoga koji ne može da shvati da više nije bitan... I sve to samo u prvom danu rada novog parlamenta. Ako se po jutru dan poznaje, biće ovaj petnaesti saziv praćen i zanimljiviji nego ijedan pre njega. Očekivanja su ogromna
Oliver Ivanović je pre ubistva otišao u Biju da prijavi ugroženost. Njegov bratanac Aleksandar za “Vreme” rekonstruiše taj odlazak. Tvrdi da su institucije radile na prikrivanju istine. TOK za “Vreme” potvrđuje da naredba o sprovođenju istrage nije doneta i da se predmet i dalje nalazi u predistražnoj fazi protiv NN lica, kao i da podatke o njemu štiti oznaka “strogo poverljivo”
Nove vlasti moraće da preduzmu radikalne kadrovske promene u vojnim službama bezbednosti i da iz njih sklone sve ljude koji su se u prethodnom periodu ogrešili o zakon i, pre svega, Vojno-bezbednosnu agenciju (VBA) pretvorili u stranačku službu koja je za cilj imala obračun sa političkim protivnicima Aleksandra Vučića, slažu se u oceni stručnjaci iz te oblasti. Međutim, oni odbacuju zahteve za potpunim ukidanjem vojnih službi bezbednosti, a prednost daju temeljnoj reformi kroz normativno-pravne izmene i uvođenje efektivne civilne kontrole
Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA
“BIA kontroliše kompletan sistem za prisluškivanje. Govorim o klasičnom sistemu nadzora telekomunikacija. BIA ima centralnu ulogu u tom sistemu i može da zna ko se prisluškuje. Čak ni vojna služba, koliko je meni poznato, nema samostalan pristup telekomunikacionim operaterima, nego za to koristi BIA”
Informativni program RTS-a pokušava da se snađe bez instrukcija “iz kabineta” koje su se sledile godinama. Istovremeno, iza kulisa se raspravlja šta raditi sa javnim servisima – pominju se etičke komisije, ali i gašenje pa pravljenje ispočetka
Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?
Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam
Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.