Organizovani kriminal, ratni zločini i politička zaštita ljudi prirodno umešanih i u jedno i drugo: nije to samo srpski već je i regionalni problem, kako vidimo iz razvoja i istrage atentata na Ivu Pukanića
SPECIJALNI GOSTI JOSIPA GUCIĆA I VLADIMIRA MILANKOVIĆA: Zvezdan Jovanović i Milorad Ulemek Legija
Šta je zajedničko sledećim licima: Arsen Harčević (odranije poznat organima; osuđivan u odsustvu u Sloveniji i Austriji; nedavno se diskretno predao hrvatskoj policiji posle godinu dana skrivanja u Crnoj Gori; u pritvoru u Varaždinu); Vladimir Milanković (odranije poznat organima; još na slobodi; živi od nedostatka dokaza); Elvis Hodžić (odranije poznat organima; u pritvoru u Bihaću); Željko Milovanović (odranije poznat organima; u bekstvu)? Zajedničko im je poznanstvo sa Miloradom Ulemekom zvanim i Legija (odranije poznat organima; osuđivan; u pritvoru).
Šta je zajedničko sledećim licima: Slobodan Boban Đurović (prolazi kroz evidenciju, neosuđivan; trenutno u pritvoru u Remetincu); Bojan Gudurić (odranije poznat organima; u bekstvu); Ivor Vucelić (ne prolazi kroz evidenciju; bivši dečko ubijene Ivane Hodak)? Zajedničko im je poznanstvo sa Sretenom Jocićem, zvanim i Joca Amsterdam (odranije poznat organima; brani se sa slobode, pod kaucijom).
Đurović i Gudurić osumnjičeni su za učešće u atentatu na novinskog izdavača Ivu Pukanića, kojom je prilikom poginuo i Niko Franjić, čovek iz marketinga Pukanićeve firme. Hrvatska policija je, da podsetimo, operativnim radom na slučaju Pukanić–Franjić došla do dva bratića Matanića, od kojih se sve dalje razvijalo logično do onih Mafalanija, Milovanovića i Gudurića, ali i do Elvisa Hodžića, koji je kritične večeri bio u blizini mesta atentata, pa mu je posle u kući pronađen neki eksploziv. Hodžić je pak rođak Arse Harčevića i tu počinje priča o sisačkoj vezi – priča nadasve zanimljiva i za nas ovde, a ne samo za hrvatsku javnost.
Arsen Harčević bio je načelnik Odeljenja za narkotike u Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj (na granici ka Kladuši i Cazinu!) u vreme kada je Vladimir Milanković bio načelnik Uprave. Iz nekog razloga napustio je policiju i prešao u privatni biznis: uglavnom kafići, ali je radio i za hrvatsko čudo od tajkuna Josipa Gucića (protiv kog je u toku više postupaka). Kafići su bili u zajedničkom vlasništvu njega i Milankovića. Na svečanom otvaranju jednog od tih kafića, u Glini 1998, bili su – kao dragi gosti – Legija Ulemek i Zvezdan Jovanović.
Tu dolazimo na Vladimira Milankovića: taj školovani policajac, dete iz mešanog braka iz Virovitice, bio je u najgore vreme zamenik Đure Brodarca, načelnika PU Sisačke. Za njih dvojicu vezuje se „nestanak“, to jest otmica i brutalno ubistvo najmanje sto sisačkih Srba u jesen 1991, uz blagoslov sisačkih HDZ-feudalaca, oca i sina Bobetka. Vladimir Milanković izdao je Legiji Ulemeku hrvatski pasoš, onaj drugi s kojim je neko vreme putovao, jer je onaj iz mostarskog kontingenta od 930 ukradenih ostavio kod kuće, pošto je bio već kompromitovan. Njih dvojica viđani su 1998. po zagrebačkim kazinima i hotelima zajedno i u najboljem prijateljstvu. Ali, pronađen je i svedok koji je desetak dana po atentatu na Zorana Đinđića, dakle krajem marta 2003, video Legiju Ulemeka u zagrebačkom hotelu Šeraton u pratnji nekoliko mlađih ljudi iz Milankovićeve okoline. Milanković je najuren iz policije 1997. (ni HDZ više nije mogao to da podnese), pa se bacio u ugostiteljstvo (sa Harčevićem) i zaštitarska posla (sa čuvenim Vinkom Žuljevićem Klicom; odranije poznat organima, živi od nedostatka dokaza), ali u zaštitni reket na veliko. Legijine i Milankovićeve poslovne i druge veze sasvim izvesno potiču iz vremena APZB, Babine (Abdića) miki maus države pod sponzorstvom Tuđmana i Slobe: njihove su se teritorije graničile i preko te granice tekao je veseli šverc, pre svega tečnih goriva, ali i hrane, cigareta i druge strateške robe između Hrvatske, Republike Srpske Krajine, APZB i Srbije. Odatle početni kapital za njihovo kasnije „slobodno preduzetništvo“ u Hrvatskoj i Srbiji.
Sve je ovo bilo i te kako poznato organima tri susedne i prijateljske države, Srbije, BiH i Hrvatske, od samog početka, ali… Bosanci ne mogu ništa, jer ako počne da se odmotava priča o bihaćkim poslovima, neće dobro biti; u Srbiji je Legija bio prvo nedodirljiv, a onda važniji zbog drugih, važnijih, stvari; u Hrvatskoj postoji izvesna nelagoda oko Siska. Naime, oko ratnih zločina u Sisku do sada se obilazilo na prstima iz jednostavnih političkih razloga. Em se ubijanje Srba smatralo za normalno i poželjno, em su počinioci, organizatori i naredbodavci nezgodno povezani. Ako policija sada poveže Harčevića sa Milankovićem, imamo situaciju: Milankovića će povezati sa Đurom Brodarcem, njega sa Ivanom (sinom) i pok. Jankom (ocem) Bobetkom, a taj pokojnik bio je uzdanica i heroj Domovinskog rata; ako dođemo do Bobetka, prvi na redu su pokojnici Gojko Šušak i Franjo Tuđman, a to je previše čak i za Sanaderov prepakovani i umiveni HDZ. Uostalom, ko zna koga još tu ima. Tako je sisački ugao ostao zanemaren – sve do ubistva Ive Pukanića, ali i dalje nismo sigurni hoće li se neko toga poduhvatiti. Vladimir Faber, novi ravnatelj policije MUP-a Hrvatske, odlično zna Milankovića i njegovu ekipu: on ga je nasledio na mestu načelnika PU Sisačko-moslavačke, ali odluka nije u njegovim rukama.
Hrvatski su mediji u ponedeljak javili da policija ima neke zajedničke elemente koji povezuju ta dva mučka i skandalozna ubistva, Ivane Hodak i Ive Pukanića, ali detalja još nema. Istraga traje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!