Mladi crnokošuljaši iz bijele zastave 101 pustili su malo prase u dvorište Islamske vjerske zajednice, dok su okupljeni srpski demonstranti vrištali, pljeskali i slavili. I tako je počelo. Stotine okupljenih prodrle su na plato ispred Medžilisa i počele da tuku Bošnjake i novinare koje su tu zatekli. Ciglama i kamenjem su tukli "Turke" i "balije". Na parkingu, samo nekoliko stotina metara od zgrade Islamske vjerske zajednice, počeo je da gori prvi autobus vjernika koji su došli iz Federacije BiH. Crni gust dim iz prvog autobusa podstrekavao ih je da pale i preostalih šest
Banjaluka
Za ponedjeljak je bilo najavljeno polaganje kamena temeljca Ferhat-pašine džamije. Većina novinara i građana predosjećala je loš ishod, ali niko nije računao niti znao koliko taj ishod može biti brutalan. Jedina utjeha mnogima je bila ta što su vjerovali da strukture vlasti Republike Srpske, poslije incidenta u Trebinju, (samo nekoliko dana ranije) neće dozvoliti grešku. Uoči skupa u Banjaluci su osvanuli leci, koji su pozivali „braću Srbe“ da iskažu nezadovoljstvo ovim činom (polaganje kamena temeljca Ferhadije, op. a.): „Sutra će naš grad (ponedjeljak) napasti islamske horde, uz pomoć zločinaca iz Austrougarske i pokušaće opet da posiju sjeme islama u našem gradu.“ Između dva incidenta – trebinjskog i banjalučkog – oba upriličena povodom postavljanja kamena temelj ca za izgradnju porušenih džamija – uslijedilo je saopštenje Ivanićevog kabineta, u kojem se kaže da „postoje međunarodni i domaći elementi, koji žele prikazati da je RS nestabilna“. U proteklim mjesecima se često plediralo na stabilnost RS, kao bitnu zaslugu nove vlade.
Svečana ceremonija bila je najavljena za 11 sati i 30 minuta, dok su demonstranti salvama kamenja i cigli gađali sve okupljene ispred zgrade Islamske vjerske zajednice već od 11 sati. Svaki pogodak ljudske glave ili nekog drugog dijela tijela bio je burno proslavljen. Pošteđen nije bio ni ministar inostranih poslova BiH Lagumdžija, čiji je auto pogođen odmah pošto je stigao.
Prva sumnja da je događaj izrežiran pojavila se kada su na jednom mjestu viđene veće količine kamenja i kada su organizovano počeli pristizati čitavi razredi banjalučkih srednjoškolaca.
Atmosfera je još ranije bila podgrijavana četničkim pjesmama iz okolnih kafića, dok je najomiljenija uživo izvedena numera bila: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala. Nije mala, nije mala, triput ratovala…“
Prije nego su demonstranti uspjeli da „probiju“ kordon policije, pošto su se policajci elegantno razmaknuli, otvarajući slobodan prostor demonstrantima da krenu u pohod na „balije“, koje su dobrim dijelom prepoznavali po „balijskim facama“, jedan demonstrant je trijumfalno vjernicima oko Medžilisa Islamske vjerske zajednice demonstrirao pečenu svinjsku glavu, nabijenu na improvizovan kolac. Seanse sa prasićima bile su očito omiljen vid zabavljanja okupljenih demonstranata, uglavnom mladih ljudi i velikog broja žena. Mladi crnokošuljaši iz bijele zastave 101 su nešto kasnije iz vreće pustili malo prase u dvorište Islamske vjerske zajednice, dok su okupljeni srpski demonstranti vrištali, pljeskali i slavili.
AUTOBUSI U PLAMENU: I tako je počelo. Austrijski ambasador Gerhard Jandl je kamenovan i gađan jajima na poljani na kojoj je nekada bila Ferhadija. Pojava Žaka Klajna, specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN za BiH takođe je izazvala proteste, a onda su stotine okupljenih prodrle na plato ispred Medžilisa i počele da tuku Bošnjake i novinare koje su tu zatekli. Ciglama i kamenjem su tukli „Turke“ i „balije“. Žena srednjih godina pogođena je ciglom ured čela. Demonstranti su uživali i vrištali dok su gledali kako joj puca koža. Srednjoškolci su do besvijesti prebijali stare Bošnjake, šutirali ih. U međuvremenu su islamski vjernici, političari i međunarodni zvaničnici bili zatočeni u zgradi Medžilisa. Onda su pojedini demonstranti „osvajali“ trofeje – ćilime – iznosili ih na ulicu i palili, uz oduševljenje okupljenih. Tri mladića su završila pohod na zgradu stavljanjem srpske zastave. Policajac je u tom trenutku pokušao da izvadi pendrek, ali kad je shvatio da mu je bolje rješenje da posmatra, brzo je odustao.
U međuvremenu, na parkingu, samo nekoliko stotina metara od zgrade Islamske vjerske zajednice počeo je da gori prvi autobus vjernika koji su došli iz Federacije BiH. Maloljetnici su od oduševljenja padali u delirijum. Crni gust dim iz prvog autobusa podstrekavao ih je da pale i preostalih šest. Zapaljen je i kombi RTV BiH. Demonstranti nisu dozvolili vatrogascima da gase požar. A onda su po parku počeli da hvataju „balije“, uglavnom starce u šezdesetim godinama, ne birajući kuda će ih udarati. Za jednog su utvrdili da je „Turčin“, jer je pitao gdje se nalazi džamija i jer je nosio zelene pantalone. Jednog drugog su prebijali i urlali „ubij, ubij Turčina“, opet maloljetnici. Nešto kasnije policija sprečava školarca, sa đačkim ruksakom, da prebijenog starca pokopa u zemlju lopatom koju je imao uz školsku torbu. Čuju se i drugi prijedlozi: „Pokrijmo ga srpskom zastavom da vidi Turčin gdje je doš’o.“ SFOR-ov helikopter nije uspio da se spusti jer je bio napadnut jajima i kamenicama.
Starac ima težak napad, čuje se samo ropac. Jedna od koleginica poziva hitnu pomoć. Odgovor sa druge strane glasio je da nema šanse da njihovo osoblje dođe, jer su već jedanput bili izloženi napadu demonstranata, koji im nisu dozvolili da pomognu povređenima. Poslednji podaci kažu da je ukupno 30 ljudi povređeno: 18 Bošnjaka, 11 Srba i jedan N.N.
Povređeni su također zatočeni u zgradi i pomoć uglavnom pružaju sami sebi. Zvaničnici Republike Srpske odlučuju da intervenišu nekoliko sati kasnije, tek u 14 sati. Premijer Ivanić odlučuje da se samozatoči u zgradi Islamske vjerske zajednice, uz obećanje da će je poslednji napustiti. U prvom trenutku aplauzima su pozdravljeni Mirko Šarović, Dragan Čavić i predsjednik Skupštine RS Dragan Kalinić. Kasniji pokušaji da smire masu dočekivani su negodovanjem i zvižducima. Čavićev govor dočekan je povicima: „Nećemo džamiju.“ Kalinić, Šarović i Čavić ostaju napolju među demonstrantima. Volfgang Petrič pak smatra da je korak čelnika Republike Srpske došao prekasno, te ne oslobađa vlasti RS njihove odgovornosti za neadekvatan odgovor za nasilje u Trebinju.
Policija je većim dijelom nijemo posmatrala šta se dešava. Hajka na jednog vjernika, koji je bježao prema tvrđavi Kastel, završena je time što ga je zaštitio srpski ratni invalid, sprečavajući da se batinanje nastavi.
Starica sedamdesetih godina, sa maramom na glavi, pokušava napustiti dvorište Islamske vjerske zajednice. Prima udarce kamenjem po glavi. Masa oduševljeno kliče, policajci se smiju. Jedan od prisutnih komentariše: „Vidi nanu, majku joj j…. Došla da se šeta, neka, nek’ je ubiju, neće ona nas provocirati.“
I dok su čelnici SDS-a zagovarali demonstrante, sa sporednog ulaza, uz živi štit specijalaca, počela je evakuacija zatočenika. Najprije su izvedeni građani, a tek na kraju političari i zvaničnici međunarodne zajednice. Neki su maricama prevezeni u školu Ministarstva unutrašnjih poslova, neki u SFOR-ovu bazu u Ramićima. Pripadnika SFOR-a nije bilo na mjestu događaja, oni su obezbjeđivali prilaze gradu i bili locirani u udaljenijim dijelovima grada. Iz zgrade Medžilisa, Žak Pol Klajn u intervjuu Srpskom radiju kaže da je to što se desilo u Banjaluci tragično, te da je očekivao od srpskog naroda nešto više zrelosti. O intervenciji policije Klajn je rekao:
„Policija je uradila sve što je mogla i mogu reći da je uradila najbolji dio posla. Specijalna policija napravila je koridor oko zgrade, što je bilo izuzetno efikasno, pomoću koga su kasnije žene, stari ljudi i invalidi evakuisani.“
Demonstranti su počeli da se razilaze negdje oko 17 časova. Neki su još krenuli da „razbijaju muslimanske radnje“, u čemu su prednjačili srednjoškolci. Nezvanične informacije govore da su tri srednje škole već ujutro raspustile đake.
ODGOVORNOST I POSLJEDICE: Na pitanje novinara, koga smatra odgovornim za događaje u Banjaluci, Lagumdžija je rekao: „Pitajte premijera Vlade RS.“ Premijer Srpske je odgovorio da je „Vlada odlučna u svojoj namjeri da red i zakon važe za sve“, siguran da će od „međunarodne zajednice biti veoma oštar odgovor na sve ovo“.
Odmah po Ivanićevom izlasku iz zgrade IVZ uslijedio je vanredan i hitan sastanak političkog rukovodstva RS, koje je, kao što se i očekivalo, „izrazilo veliko žaljenje povodom nemilih događaja“. Šest godina poslije rata, rukovodstvo Republike Srpske je „protiv toga da se događajima, koji imaju prevashodno vjerski karakter, daju političke konotacije, što podgrijava međunacionalne tenzije, te usporava izgradnju povjerenja u državi u kojoj je ne tako davno bjesnio međunacionalni i vjerski rat“. Ministarstvu unutrašnjih poslova naloženo je da identifikuje krivce, dok su ministar unutrašnjih poslova Perica Bundalo i načelnik Centra javne bezbjednosti Banjaluka Vladimir Tutuš ponudili ostavke Ivaniću. O njima će premijer razmisliti. Tutuš se pravdao time da je „teško upravljati masom koja je emotivno nabijena na skupu povećane opasnosti“, i smatra da je „ovo politička, a ne vjerska odluka. Da je vjerska, bila bi u okviru građana Banjaluke i sa manjim tenzijama“, rekao je Tutuš.
Post festum, kada su na ulicama ostali samo još ulični čistači, gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović odlučuje da se zatvore svi lokali od 19 časova do narednog dana u sedam sati.
Narednog dana, Banjaluka je bila mirna, kao da jučerašnjeg dana nije ni bilo. Reakcije građana su podijeljene, od onih koji su se stidjeli i tješili da nemire nisu izazvali Banjalučani, do onih koji su smatrali da su „balije“ dobile što su i zaslužile, jer su namjerno svojim pojavljivanjem provocirale Srbe. Predstavnici međunarodne zajednice su ljuti i uglavnom okrivljuju SDS za organizaciju protesta. Od ljutnje međunarodne zajednice u međuvremenu strahuju mnogi, pitajući se koga će smijeniti Volfgang Petrič i da li će njegova optužba da su za „nasilje krive vlasti RS“ značiti smanjivanje finansijske pomoći Republici Srpskoj.
Volfgang Petrič, visoki predstavnik za BiH:
„Jasno je da su vlasti u RS odgovorne da osiguraju bezbijednost, vladavinu zakona u RS i da se pridržavaju svojih obaveza za zaštitu slobode vjeroispovijesti. Jučerašnje nasilje je rezultat smušenog odgovora vlasti RS na subotnje incidente u Trebinju, potpuno ćutanje vlasti RS u vezi s tim događajima i neadekvatne mjere bezbijednosti.“
Franjo Komarica, biskup banjalučki, također zatočen u zgradi IVZ, nada se da se više neće ponoviti ta sramota:
„Ovo nije trebalo Banjaluci. Banjalučani su drugačiji. Bojim se da su krivi oni koji su to dozvolili. Trebali su to spriječiti kao i krajem 1991. godine. Šta je, tu je. Sada moramo ići naprijed. Nadležni organi bi trebalo da preuzmu kontrolu nad situacijom, što znači da svako radi svoj posao.“
Grejem Hend, ambasador Velike Britanije u BiH, jedan od zatočenika:
„Ne krivim nijednog pojedinca, osim SDS-a koji je jasno „dirigovao“ ovim događajem. Bilo je onih koji su pozivali ljude da odustanu od ceremonije, koja je bila važna ceremonija, važan pomak ka pomirenju, trenutak kada je trebalo da se počne sa ponovnom izgradnjom džamije. Ali, to je previše da bi se tolerisalo, i kada se sastanem sa nekim vođom SDS-a otvoreno ću mu reći šta mislim.“
Tomas Miler, američki ambasador u BiH, tog dana takođe prisutan u Banjaluci, ali u poslednjem trenutku pred kamenicama ubačen u vozilo ambasade:
„Dužnost bilo kojeg vođe je da vodi. Jedna od funkcija države je da obezbijedi sigurnost države za svoje građane i eventualne goste u toj državi. Ovi ljudi (predsjednik i potpredsjednik RS) nisu niti vodili niti garantovali bezbijednost, i mislim da je to apsolutna sramota. Još je veća sramota što su se oni nedavno vratili iz Amerike i tamo su govorili da se SDS promijenio.“
Reis i ulema Mustafa efendija Cerić:
„Želim vam reći da se probudite, srpski fašizam je još živ i žilav. Ovo što sam jučer doživio u Banjaluci gore je od onoga što sam doživio u Sarajevu tokom četiri ratne godine.“
Narodna pobuna posle tragedije na Železničkoj stanici u Novom Sadu probudila je pravu stranu režima koji počinje sve doslednije da sledi izreku pripisanu Idiju Aminu, čuvenom afričkom diktatoru: Sloboda govora je garantovana, ali niko ne garantuje šta će vam se dogoditi posle tog govora
Šta se sve zameralo opoziciji? Jedni su tvrdili da pokušava da ubije gnev građana jer njeni delovi rade za Vučića. To je poznata teorija zavere, koja nekada zaista počiva, bar prividno, na dobrim argumentima. Ona je, međutim, možda ipak optimistična verzija naše političke scene. Pesimističnija je ona da je opozicija po difoltu nesposobna i budalasta, i da je predvode politički diletanti, što su tvrdili drugi kritičari. Čuli smo takođe da su odnosi među opozicionim čimbenicima tako dinamični, takoreći preokupirajući u borbi za lične pozicije, da stvarnost oko njih za njih postaje prilično nebitna
Kakve su veze Orbana i Vučića? Na čemu se sve zasniva njihova politička i ekonomska bliskost? Koji su kanali kojim putuje novac između dve zemlje? Šta se radilo, a koji su planovi najavljeni? Kakva su preplitanja između porodica Orban i Vučić? Koje sve mađarske firme osvajaju tendere po Srbiji? Konačno, šta sve nadgleda Utiber
Dovoljno je da tužilaštvo uzme pisana upozorenja inženjera Zorana Đajića, koji je radio kao konsultant za firmu Starting, a koji je ukazao da je stanje betona koje je video posle podizanja mermernih ploča veoma loše. Po zakonu, izvođač je morao istog časa da obavesti nadzor koji je mogao da zaustavi radove i na osnovu dopisa Đajića
Srpske vlasti stalno ističu da ih sa Kinezima vezuje “čelično prijateljstvo”. Krediti koje Srbija uzima od Kine predstavljaju se kao investicije. Malo šta se zna o tim kreditima, kao i o tome kakve posledice dužnici mogu da očekuju ako ne vrate novac. U javnosti se predstavlja da se širom Srbije sa Kinezima posluje i gradi zajednički od kanalizacije, preko Železare, rudnika, topionica, fabrika guma, delova auto-puteva i brze železnice, pa sve do gradnje projekata u vezi sa nacionalnim stadionom i Ekspom 2027
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Goran Ješić i ostali uhapšeni u Novom Sadu
Vučićevi politički zatvorenici Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
