Šest sati horora

Banjaluka

Za ponedjeljak je bilo najavljeno polaganje kamena temeljca Ferhat-pašine džamije. Većina novinara i građana predosjećala je loš ishod, ali niko nije računao niti znao koliko taj ishod može biti brutalan. Jedina utjeha mnogima je bila ta što su vjerovali da strukture vlasti Republike Srpske, poslije incidenta u Trebinju, (samo nekoliko dana ranije) neće dozvoliti grešku. Uoči skupa u Banjaluci su osvanuli leci, koji su pozivali „braću Srbe“ da iskažu nezadovoljstvo ovim činom (polaganje kamena temeljca Ferhadije, op. a.): „Sutra će naš grad (ponedjeljak) napasti islamske horde, uz pomoć zločinaca iz Austrougarske i pokušaće opet da posiju sjeme islama u našem gradu.“ Između dva incidenta – trebinjskog i banjalučkog – oba upriličena povodom postavljanja kamena temelj ca za izgradnju porušenih džamija – uslijedilo je saopštenje Ivanićevog kabineta, u kojem se kaže da „postoje međunarodni i domaći elementi, koji žele prikazati da je RS nestabilna“. U proteklim mjesecima se često plediralo na stabilnost RS, kao bitnu zaslugu nove vlade.

Svečana ceremonija bila je najavljena za 11 sati i 30 minuta, dok su demonstranti salvama kamenja i cigli gađali sve okupljene ispred zgrade Islamske vjerske zajednice već od 11 sati. Svaki pogodak ljudske glave ili nekog drugog dijela tijela bio je burno proslavljen. Pošteđen nije bio ni ministar inostranih poslova BiH Lagumdžija, čiji je auto pogođen odmah pošto je stigao.

Prva sumnja da je događaj izrežiran pojavila se kada su na jednom mjestu viđene veće količine kamenja i kada su organizovano počeli pristizati čitavi razredi banjalučkih srednjoškolaca.

Atmosfera je još ranije bila podgrijavana četničkim pjesmama iz okolnih kafića, dok je najomiljenija uživo izvedena numera bila: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala. Nije mala, nije mala, triput ratovala…“

Prije nego su demonstranti uspjeli da „probiju“ kordon policije, pošto su se policajci elegantno razmaknuli, otvarajući slobodan prostor demonstrantima da krenu u pohod na „balije“, koje su dobrim dijelom prepoznavali po „balijskim facama“, jedan demonstrant je trijumfalno vjernicima oko Medžilisa Islamske vjerske zajednice demonstrirao pečenu svinjsku glavu, nabijenu na improvizovan kolac. Seanse sa prasićima bile su očito omiljen vid zabavljanja okupljenih demonstranata, uglavnom mladih ljudi i velikog broja žena. Mladi crnokošuljaši iz bijele zastave 101 su nešto kasnije iz vreće pustili malo prase u dvorište Islamske vjerske zajednice, dok su okupljeni srpski demonstranti vrištali, pljeskali i slavili.

AUTOBUSI U PLAMENU: I tako je počelo. Austrijski ambasador Gerhard Jandl je kamenovan i gađan jajima na poljani na kojoj je nekada bila Ferhadija. Pojava Žaka Klajna, specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN za BiH takođe je izazvala proteste, a onda su stotine okupljenih prodrle na plato ispred Medžilisa i počele da tuku Bošnjake i novinare koje su tu zatekli. Ciglama i kamenjem su tukli „Turke“ i „balije“. Žena srednjih godina pogođena je ciglom ured čela. Demonstranti su uživali i vrištali dok su gledali kako joj puca koža. Srednjoškolci su do besvijesti prebijali stare Bošnjake, šutirali ih. U međuvremenu su islamski vjernici, političari i međunarodni zvaničnici bili zatočeni u zgradi Medžilisa. Onda su pojedini demonstranti „osvajali“ trofeje – ćilime – iznosili ih na ulicu i palili, uz oduševljenje okupljenih. Tri mladića su završila pohod na zgradu stavljanjem srpske zastave. Policajac je u tom trenutku pokušao da izvadi pendrek, ali kad je shvatio da mu je bolje rješenje da posmatra, brzo je odustao.

U međuvremenu, na parkingu, samo nekoliko stotina metara od zgrade Islamske vjerske zajednice počeo je da gori prvi autobus vjernika koji su došli iz Federacije BiH. Maloljetnici su od oduševljenja padali u delirijum. Crni gust dim iz prvog autobusa podstrekavao ih je da pale i preostalih šest. Zapaljen je i kombi RTV BiH. Demonstranti nisu dozvolili vatrogascima da gase požar. A onda su po parku počeli da hvataju „balije“, uglavnom starce u šezdesetim godinama, ne birajući kuda će ih udarati. Za jednog su utvrdili da je „Turčin“, jer je pitao gdje se nalazi džamija i jer je nosio zelene pantalone. Jednog drugog su prebijali i urlali „ubij, ubij Turčina“, opet maloljetnici. Nešto kasnije policija sprečava školarca, sa đačkim ruksakom, da prebijenog starca pokopa u zemlju lopatom koju je imao uz školsku torbu. Čuju se i drugi prijedlozi: „Pokrijmo ga srpskom zastavom da vidi Turčin gdje je doš’o.“ SFOR-ov helikopter nije uspio da se spusti jer je bio napadnut jajima i kamenicama.

Starac ima težak napad, čuje se samo ropac. Jedna od koleginica poziva hitnu pomoć. Odgovor sa druge strane glasio je da nema šanse da njihovo osoblje dođe, jer su već jedanput bili izloženi napadu demonstranata, koji im nisu dozvolili da pomognu povređenima. Poslednji podaci kažu da je ukupno 30 ljudi povređeno: 18 Bošnjaka, 11 Srba i jedan N.N.

Povređeni su također zatočeni u zgradi i pomoć uglavnom pružaju sami sebi. Zvaničnici Republike Srpske odlučuju da intervenišu nekoliko sati kasnije, tek u 14 sati. Premijer Ivanić odlučuje da se samozatoči u zgradi Islamske vjerske zajednice, uz obećanje da će je poslednji napustiti. U prvom trenutku aplauzima su pozdravljeni Mirko Šarović, Dragan Čavić i predsjednik Skupštine RS Dragan Kalinić. Kasniji pokušaji da smire masu dočekivani su negodovanjem i zvižducima. Čavićev govor dočekan je povicima: „Nećemo džamiju.“ Kalinić, Šarović i Čavić ostaju napolju među demonstrantima. Volfgang Petrič pak smatra da je korak čelnika Republike Srpske došao prekasno, te ne oslobađa vlasti RS njihove odgovornosti za neadekvatan odgovor za nasilje u Trebinju.

Policija je većim dijelom nijemo posmatrala šta se dešava. Hajka na jednog vjernika, koji je bježao prema tvrđavi Kastel, završena je time što ga je zaštitio srpski ratni invalid, sprečavajući da se batinanje nastavi.

Starica sedamdesetih godina, sa maramom na glavi, pokušava napustiti dvorište Islamske vjerske zajednice. Prima udarce kamenjem po glavi. Masa oduševljeno kliče, policajci se smiju. Jedan od prisutnih komentariše: „Vidi nanu, majku joj j…. Došla da se šeta, neka, nek’ je ubiju, neće ona nas provocirati.“

Šest sati horora

I dok su čelnici SDS-a zagovarali demonstrante, sa sporednog ulaza, uz živi štit specijalaca, počela je evakuacija zatočenika. Najprije su izvedeni građani, a tek na kraju političari i zvaničnici međunarodne zajednice. Neki su maricama prevezeni u školu Ministarstva unutrašnjih poslova, neki u SFOR-ovu bazu u Ramićima. Pripadnika SFOR-a nije bilo na mjestu događaja, oni su obezbjeđivali prilaze gradu i bili locirani u udaljenijim dijelovima grada. Iz zgrade Medžilisa, Žak Pol Klajn u intervjuu Srpskom radiju kaže da je to što se desilo u Banjaluci tragično, te da je očekivao od srpskog naroda nešto više zrelosti. O intervenciji policije Klajn je rekao:

„Policija je uradila sve što je mogla i mogu reći da je uradila najbolji dio posla. Specijalna policija napravila je koridor oko zgrade, što je bilo izuzetno efikasno, pomoću koga su kasnije žene, stari ljudi i invalidi evakuisani.“

Demonstranti su počeli da se razilaze negdje oko 17 časova. Neki su još krenuli da „razbijaju muslimanske radnje“, u čemu su prednjačili srednjoškolci. Nezvanične informacije govore da su tri srednje škole već ujutro raspustile đake.

ODGOVORNOST I POSLJEDICE: Na pitanje novinara, koga smatra odgovornim za događaje u Banjaluci, Lagumdžija je rekao: „Pitajte premijera Vlade RS.“ Premijer Srpske je odgovorio da je „Vlada odlučna u svojoj namjeri da red i zakon važe za sve“, siguran da će od „međunarodne zajednice biti veoma oštar odgovor na sve ovo“.

Odmah po Ivanićevom izlasku iz zgrade IVZ uslijedio je vanredan i hitan sastanak političkog rukovodstva RS, koje je, kao što se i očekivalo, „izrazilo veliko žaljenje povodom nemilih događaja“. Šest godina poslije rata, rukovodstvo Republike Srpske je „protiv toga da se događajima, koji imaju prevashodno vjerski karakter, daju političke konotacije, što podgrijava međunacionalne tenzije, te usporava izgradnju povjerenja u državi u kojoj je ne tako davno bjesnio međunacionalni i vjerski rat“. Ministarstvu unutrašnjih poslova naloženo je da identifikuje krivce, dok su ministar unutrašnjih poslova Perica Bundalo i načelnik Centra javne bezbjednosti Banjaluka Vladimir Tutuš ponudili ostavke Ivaniću. O njima će premijer razmisliti. Tutuš se pravdao time da je „teško upravljati masom koja je emotivno nabijena na skupu povećane opasnosti“, i smatra da je „ovo politička, a ne vjerska odluka. Da je vjerska, bila bi u okviru građana Banjaluke i sa manjim tenzijama“, rekao je Tutuš.

Post festum, kada su na ulicama ostali samo još ulični čistači, gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović odlučuje da se zatvore svi lokali od 19 časova do narednog dana u sedam sati.

Narednog dana, Banjaluka je bila mirna, kao da jučerašnjeg dana nije ni bilo. Reakcije građana su podijeljene, od onih koji su se stidjeli i tješili da nemire nisu izazvali Banjalučani, do onih koji su smatrali da su „balije“ dobile što su i zaslužile, jer su namjerno svojim pojavljivanjem provocirale Srbe. Predstavnici međunarodne zajednice su ljuti i uglavnom okrivljuju SDS za organizaciju protesta. Od ljutnje međunarodne zajednice u međuvremenu strahuju mnogi, pitajući se koga će smijeniti Volfgang Petrič i da li će njegova optužba da su za „nasilje krive vlasti RS“ značiti smanjivanje finansijske pomoći Republici Srpskoj.