Eventualno učešće Gaspromnjefta u privatizaciji NIS-a teško bi bilo smestiti u klasičnu "privatizaciju", jer Gaspromnjeft nije kompanija sa privatnim, nego sa državnim kapitalom. Pojednostavljeno, NIS bi umesto jedne države, kontrolisale dve države vlasnice: Srbija i Rusija – što već, samo po sebi, navodi na zluradi zaključak da bi NIS-ove slabosti vezane za njegovu etatističku vlasničku strukturu mogle biti više nego duplirane
PRVI ČOVEK GASPROMA: Aleksej Miler
Prošlonedeljna prva poseta Beogradu, prvog čoveka ruske državne kompanije Gasprom Alekseja Milera i njegova izjava da saradnju sa celom energetikom Srbije, kako na liniji gasa tako i na liniji nafte, smatra jedinstvenim „kompleksnim projektom“ – ostala je pomalo zagonetna, jer nije potpuno jasno je li došao sa ponudom „sve ili ništa“ ili je jednostavno našao elegantan izgovor za činjenicu da Srbiji još nije definitivno odobrio nijedno konkretno zajedničko ulaganje (joint venture), to jest nije konačno odgovorio ni na jedan predlog srpske strane koje su u ovim razgovorima spominjali predsednik Boris Tadić i premijer Vojislav Koštinica (sa kojima je imao odvojene susrete). Pojednostavljeno, kad se kaže da svaki projekat zavisi od svih ostalih – to vodi u beskrajno odlaganje.
KISELOZADOVOLJSTVO: No, možda je glavni cilj njegovog izleta u Beograd, čini se, postignut: osim što je demonstrirao interes za srpsku energetiku, Miler je istovremeno poslao signal zapadnoj Evropi da Gasprom ne odustaje od strategije direktnog prisustva na tržištima koje snabdeva gasom i naftom, bez obzira na to što je Izvršna komisija Evropske unije pre mesec dana najavila da neće dozvoliti da se na njenoj teritoriji održavaju ili stvaraju energetski monopoli koji drže sve – i uvoz sirovina, i njihovu preradu, i transport, i distribuciju, te u tom smislu konkretizovala obavezujuće uputstvo. Direktno rečeno, Miler je u Beogradu istakao upravo suprotno načelo, da se „proizvodnja, transport, prerada i skladištenje gasa uzajamno dopunjavaju“, pa otuda Gasprom izbor maršute magistralnog gasovoda, preko Srbije ka Evropi, izgradnju podzemnog skladišta gasa u Banatskom Dvoru i (sic) učešće u privatizaciji NIS-a povezuje u spomenuti „jedan ukupan i sveobuhvatan projekat“ (saopštenje Gasrpoma, istog 9. oktobra).
U tom svetlu, sa nešto kiselog zadovoljstva, moglo bi se reći da ni Tadić i Koštunica, u kontekstu ovog evropsko-ruskog sukoba, nisu ostali potpuno praznih ruku – jer Miler je na izvestan, posredan način, „pripretio“ Evropi da je spreman da uzme u svoje ruke i celu srpsku energetiku (ali ne odmah), što toj energetici, pa i celoj Srbiji, može, eventualno, podići cenu kod zapadnih investitora. Pod uslovom, naravno, da Tadić i Koštunica ne pokažu neku ishitrenu spremnost da zbog „urednog i redovnog snabdevanja Srbije gasom“ (2,3 milijarde kubika godišnje) dignu ruke od „energetskog suvereniteta“ (ako ga ima bilo koja evropska zemlja), zarad odbrane onog teritorijalnog, na Kosovu.
Blaže, a verovatno i tačnije rečeno, Milerova poseta Beogradu (nažalost) više je imala politički, nego aktuelni ekonomski značaj za Srbiju – jer se ona pre svega mora posmatrati kao deo ruske podrške Beogradu u kosovskoj krizi, a mnogo manje kao najava realnih profitabilnih poslova. Ne sporeći i ne potcenjujući značaj te ruske podrške i preko energetskog polja, ipak se mora primetiti da je Milerova poseta na praktičnom planu donela manje nego što se, izgleda, očekivalo, nakon prošlogodišnjeg potpisivanja Memoranduma o gradnji magistralnog ruskog gasovoda preko Srbije – Južnog potoka, posla teškog oko milijardu dolara samo na našoj teritoriji. No, možda se i to može razumeti, jer su interesi Gasproma na tržištu Zapadne Evrope daleko snažniji od našeg interesa da, na primer, trasa tog gasovoda (projektovanog kapaciteta od oko 20 milijardi kubika godišnje) doista krene preko Srbije – pa o toj trasi ni Gasprom, ni Srbija ne mogu ekonomski racionalno odlučivati sami, mimo onoga što bude odgovaralo, na primer, velikim tržištima Italije ili Francuske ili mimo konačne sudbine konkurentskog američkog projekta magistralnog gasovoda Nabuko (koji ka zapadu Evrope od Kaspijskog basena ide preko Bugarske i Rumunije – a preko teško pristupačnih Karpata).
U usko ekonomskom pogledu, bar prema onome što je saopšteno javnosti, Milerova poseta nam nije dala odgovore na niz nama važnih, a za rusku stranu nešto „sitnijih“ pitanja: da li će Gasprom uvećati ove godine isporuke prirodnog gasa u grejnoj sezoni; da li će taj finansijski gigant napokon nešto investirati u skladište gasa u Banatskom Dvoru i tako, preko učešća u nekom novoformiranom zajedničkom preduzeću, koje bi poslovalo tim skladištem, aktivirati i sve naše ranije, znatne investicije na toj lokaciji; zatim, da li će Gasprom izgraditi ranije ugovorenu poveznicu gasovodne mreže Bugarske i Srbije (gasovod Niš–Dimitrovgrad), povodom koje je i stekao iznimna prava u distribuciji gasa u Srbiji i u njenoj gasifikaciji – preko međudržavnog preduzeća Jugorosgas (u kome je stekao većinsko vlasničko učešće), a koje je umešteno između Gasrpoma i Srbijegasa prilikom svakog tekućeg uvoza gasa – sve zbog toga da bi naše tržište moglo stabilnije da se snabdeva preko dve prihvatne cevi (zasad koristimo samo onu koja nas spaja sa mađarskom mrežom) itd.?
KISELO ZADOVOLJSTVO: Pregovori srpske i ruske delegacije
JEDNAFIRMA, DVEDRŽAVE: Ako se vratimo Milerovoj izjavi RTS-u u Beogradu, 9. oktobra (vidi tu izjavu u okviru), uočićemo, nakon nešto pažljivije analize, da ona pruža osnovu za bar dve različite interpretacije. Po prvoj, čini se da je Miler doista zatražio da, šireći obim energetske saradnje sa Srbijom sa linije gasa i na liniju nafte (a ima glasova da je spominjao i elektrane), nekako „zatvori“ ekonomiju Gaspromovih eventualnih investicija u objekte koje je naveo (morao bi uložiti bar dve milijarde dolara, a možda i više) – te da je tu ideju poentirao direktnim uslovom da se Gaspromu omogući „učešće u privatizaciji NIS-a“, jer je to učešće nedvosmisleno naveo kao „deo strateške saradnje sa Srbijom“.
Drugačija moguća interpretacija mogla bi da akcentuje deo Milerove izjave gde on (vremenski) povezuje izbor maršrute magistralnog kontinentalnog gasovoda kroz Srbiju i pitanje privatizacije NIS-a, pa u tom kontekstu spominje i konkurentske pravce. Pomalo natugneto, ali logički održivo, iz tog dela izjave mogao bi se izvući zaključak da su ta dva pitanja toliko povezana – da će, ukoliko Gasprom ne bude „učestvovao“ u privatizaciji NIS-a, možda to imati uticaja i na izbor trase ili obrnuto.
U obe spomenute interpretacije možda se podrazumeva da je najava „učešća“ Gaspromnjefta (Gaspromove ćerka-firme) u privatizaciji NIS-a povezana sa očekivanjem da se menja ranije obnarodovana strategija privatizacije NIS-a, koju je Vlada Srbije usvojila prošle godine, a koja je zamišljena kao privatizacija samo manjinskog dela vlasništva te firme, i to na javnom tenderu. Gaspromnjeft je, kao što je već poznato, poput svih drugih potencijalnih učesnika u ovoj privatizaciji (koja je neposredno uoči parlamentarnih izbora u Srbiji odložena, prvo za posle izbora, a letos i na neodređeno vreme, što nas sada i dovodi u blesavu situaciju), još prilikom ranijih razgovora istakao da je zainteresovan za većinski paket vlasništva nad NIS-om. Da li je taj zahtev Miler ponovio i pred Tadićem i Koštunicom i da li je, čak, u okviru pristupa ovom pitanju kao „jednom kompleksnom projektu strateške saradnje“ zatražio i neki vid „slobodne pogodbe“ oko NIS-a, a u vezi sa gasnom infrastrukturom – to ne znamo, jer ništa o tome nije saopšteno javnosti.
Iako je, dakle, reč samo o hipotetičkom pitanju, valja ovde grubo primetiti da bi spomenuto, eventualno učešće Gaspromnjefta u privatizaciji NIS-a teško bilo smestiti u klasičnu „privatizaciju“, jer Gaspromnjeft nije kompanija sa privatnim, nego sa državnim kapitalom. Pojednostavljeno, NIS bi umesto jedne države, kontrolisale dve države vlasnice: Srbija i Rusija – što već, samo po sebi, navodi na zluradi zaključak da bi NIS-ove slabosti vezane za njegovu etatističku vlasničku strukturu mogle biti više nego duplirane.
Kad smo već kod zluradosti, neko bi iz čitavog koncepta jedinstvenog tretiranja svih odnosa energetske saradnje Srbije sa Gaspromom, kao „jednog kompleksnog projekta“, mogao izvući zaključak da bi u tom slučaju bilo izlišno da Srbija u budućnosti zadrži u vladinom aparatu Ministarstvo za energetiku – jer bi sva briga o nafti i gasu u Srbiji pala na Milerovu kancelariju u Moskvi. U stvari, ta zluradost se ovde nameće samo zbog toga što većina naših analitičara smatra da je glavna slabost NIS-a to što je odrastao kao „monopolska kompanija“ – pa bi strateško partnerstvo sa Gaspromom, samo „vratilo“ stvari na ono vreme kada je i NIS kontrolisao i naftne i gasne tokove u Srbiji, pa su i nafta i gas beznadežno zaostali u razvoju.
Da ne bi bilo neke zabune oko najvažnijih stvari, ovde treba direktno naglasiti da interes koji je Aleksej Miler u ime Gasproma i Rusije pokazao za srpsku energetiku Srbiji veoma odgovara na međunarodnom planu i da bi proširenje raznih vidova ekonomske saradnje sa ovim svetskim energetskim gigantom bilo veoma dobrodošlo srpskoj privredi, ukoliko bi ta saradnja napokon sišla sa nebeskih visina do nekog „ašova“ na terenu. Naravno, ukoliko se stalno vodi računa upravo o „energetskom balansu Srbije“, koji je Miler spomenuo u svojoj izjavi i, ukoliko se ova krupna odluka ne donese brzopleto, samo radi nekih kosovskih rokova i obećanja.
ZAPAŽENOODSUSTVO: Na kraju ove pričice o značajnoj epizodi u energetskim odnosima Rusije i Srbije, koja se odigrala 9. oktobra u Beogradu, valja sa autsajderske pozicije primetiti još nekoliko naizgled protokolarnih stvari. Prvo treba primetiti da nije objavljeno kako je došlo do opisane Milerove posete Tadiću i Koštunici (valjda nije reč o još jednoj bici u „ratu kabineta“), jer je reč o toliko krupno kalibriranom menadžeru da se njegov beogradski izlet verovatno morao ugovarati na najvišem nivou, možda čak i preko predsednika Rusije Vladimira Putina. Drugo, zanimljivo je, bar nama koji smo učesnike oba Milerova razgovora u Beogradu mogli videti samo letimično, dok traje okret televizijske kamere, da su u tim razgovorima učestvovali samo najbliži, kabinetski saradnici Tadića i Koštunice, osim što je uz premijera sedeo i ministar energetike Aleksandar Popović – što otvara jedno šire pitanje obima nadležnosti pojedinih naših institucija u gazdovanju državnim kapitalom i u donošenju kapitalnih odluka. Na drugoj strani, prilikom razgovora kod predsednika Tadića nismo mogli prepoznati nekog „kandidata“ za budućeg vodećeg čoveka NIS-a (ova Milerova poseta baš se vremenski poklopila sa trenutkom kada DS treba da odredi direktora NIS a.d.), jer pored njega nije bilo nekog poznatijeg ili iskusnijeg menadžera.
Istina, kako smo načuli, potonjem ručku koji je priređen Alekseju Mileru, kasnije se pridružio Božidar Đelić, potpredsednik Vlade Srbije, i jedan od uticajnih ljudi Demokratske stranke. Zanimljivo je da je potpredsednik Đelić, gotovo kao komentar Milerove posete, u našu javnost baš ovih dana plasirao najavu da će se akcije NIS-a, kao i svih drugih naših javnih preduzeća, u doglednoj budućnosti pojaviti na Beogradskoj berzi.
Treće što treba zapaziti je to da su u beogradskim razgovorima pored Alekseja Milera sedeli Aleksandar Medvedev, šef Gaspromeksporta, i Aleksandar Aleksejev, ruski ambasador u Beogradu – a, prema navodima beogradske štampe, i šef Gaspromove banke i jedan uticajni ruski energetski lobista. Prvi čovek Gaspromnjefta, potencijalnog partnera NIS-a, nije bio u Milerovoj delegaciji.
Poseta Alekseja Milera imala je dosta uniformisan informativni odjek u Beogradu (svi su se, uglavnom, držali kratkih agencijskih izveštaja) i dosta raznolik odjek u svetskim medijima. Na primer, „Fajnenšel tajms“ i „Herald tribjun“ su Milerovu posetu stavili u kontekst Kosovskog pitanja, novog evropskog gasovoda i naprasnog otvaranja Srbije prema ruskim investitorima, dok je ruska agencija Interfaks naglasak stavila na povezivanju Gaspromovih investicija sa privatizacijom NIS-a.
Šta je Aleksej Miler izjavio RTS-u
Nakon odvojenih razgovora sa predsednikom Tadićem i predsednikom Koštunicom, 9. oktobra u Beogradu, prvi čovek Gasproma Aleksej Miler je RTS-u izjavio:
„Tokom ove posete Beogradu razmatramo ceo niz projekata i novi magistralni gasovod Južni tok koji bi išao kroz Srbiju ka Evropi, i naše učešće u privatizaciji NIS-a, a razgovarali smo i o učešću Gasproma u pravljenju podzemnih rezervoara gasa, konkretno, onih u Banatskom Dvoru.
Pozicija Gazproma je da mi sve segmente saradnje smatramo jednim kompleksnim projektom. To je zato što se proizvodnja, transport, prerada i skladištenje gasa uzajamno dopunjavaju. Na kraju krajeva, to je pitanje energetskog balansa Srbije. Pitanje koje podrazumeva velike nove investicije Gasproma i u transport gasa i u modernizaciju NIS-a i u podzemno skladištenje gasa. Dakle, vremenski su se poklopili i pitanje privatizacije NIS-a, i naša odluka o izboru maršruta gasovoda Južni tok, jer danas, osim pravca kroz Srbiju, okolne zemlje predlažu i druge pravce, a do 2013, 2014. mogao bi biti pušten u rad Južni tok, obnovljen kapacitet NIS-a i oko 80.000 kubnih tona skladišta gasa u Banatskom Dvoru. Mi smatramo da su sve naše poslovne saradnje deo jednog složenog projekta, tj. naše učešće u privatizaciji NIS-a smatramo delom strateške saradnje sa Srbijom.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!