Kako je nešto vrlo konkretno postalo – filozofsko pitanje
ŠTA ČEKA DECU I RODITELJE: Upis prvaka
Vara se svako ko pomisli da se čovek koji sam hoda ulicom i mrmlja sebi nešto u bradu, povremeno pogledava u nebesa i na prste nešto računa upustio u gradnju krova nad glavom, kao što se nekad tvrdilo. Ne, on samo ima jednog ili više đaka koji mu svakog dana ispostavljaju nove zahteve i prazan novčanik: kupovina udžbenika, pribora, opreme za fizičko je tradicionalno opšte mesto zvano „septembarski atak na budžet“, odnosno roditeljska noćna mora. Iz nekog razloga, takođe tradicionalno, škole organizuju ekskurzije na početku godine, u septembru i oktobru, što roditeljski septembarski košmar dodatno pojačava. Šlag na torti je roditeljski, odnosno đački dinar, novi namet, ustanovljen pre nekoliko godina, sa tendencijom da postane tradicionalan.
Naime, aprila 2005. na promociji Nacionalne strategije obrazovanja, ministar prosvete i sporta Slobodan Vuksanović je rekao da je jedna od novina da će ubuduće i roditelji participirati u školskim troškovima – nabavci novih učila, tekućem održavanju i slično. Pritom je upotrebio magičnu reč: mora. Direktori škola su to prihvatili zdravo za gotovo i za upis učenika, pored do tada potrebnih dokumenata, uveden je još jedan – uplatnicu na već neki iznos. U septembru iste godine novine su naširoko pisale o „školskom reketu“, a ministar je korigovao svoj prethodni iskaz: nije „moraju“, nego „ako hoće mogu“. Ta korekcija, međutim, kao da nije ozbiljno shvaćena: u redu pred prodavnicom Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, svojevrsnom septembarskom samitu đačkih roditelja, može se čuti da se upis i ove godine naplaćuje „pod moranje“. Prema saznanjima „Vremena“, visina zahtevane uplate varira od skromnih 500 do popriličnih 2700 dinara, a razredne starešine se pri saopštavanju iznosa pozivaju na odluku Saveta roditelja: kao, sami ste to odlučili, sada platite.
Istina, u članu 144. Zakona o osnovama sistema obrazovanja predviđeno je da državna obrazovna ustanova može da obezbedi sredstva učešćem roditelja učenika, donatora, sponzora ili od proširene delatnosti za viši standard od utvrđenog pedagoškog standarda i da se ta sredstva koriste „za poboljšanje standarda obrazovanja i vaspitanja u pogledu prostora, opreme i nastavnih sredstava, za ostvarivanje programa koji nisu delatnost ustanove, za ishranu i pomoć učenicima“. Po istom zakonu, Savet roditelja škole ne donosi nikakvu odluku, već razmatra namenu korišćenja tih sredstava, dakle aminuje predlog ili ga odbacuje, a konačnu odluku donosi Upravni odbor koju sprovodi direktor.
Pomoćnik ministra prosvete zadužen za srednje obrazovanje Bogoljub Lazarević u razgovoru za „Vreme“ objašnjava da škole imaju izdataka koje ne mogu da pokriju sredstvima koje dobijaju od lokalne samouprave. „Stoga je opravdano što škole i na ovaj način prikupljaju sredstva i tako krpe rupe u svom budžetu.“ Ovako prikupljena sredstva, veli, troše se na tekuće održavanje školske zgrade, na nabavku novih nastavnih sredstava, ali i za plaćanje računa za struju i telefon. Lazarević napominje da roditeljski dinar može biti upotrebljen samo u te svrhe i da ne postoji način da se pretoči u davanja nastavnicima.
Jedan od tih izdataka jeste i dodatno obezbeđenje, mada mnoge škole taj izdatak namiruju kasnije, tokom godine mesečnim uplatama, opet u skladu sa „odlukom Saveta roditelja“. Lazarević kaže da troškove obezbeđenja zaista nema ko da pokrije do đačkih roditelja, uz ogradu da ne mora da bude prihvaćen, ali da u tom slučaju obezbeđenja neće biti. „Da li je dodatno obezbeđenje neophodno ili ne teško je reći, ali činjenica je da u školama u kojima dodatno obezbeđenje postoji ima mnogo manje ekscesnih situacija“, objašnjava Lazarević. „Pre petnestak godina Ministarstvo je nabavilo 1500 telefaks aparata za osnovne i srednje škole. Posle svega nedelju dana dve trećine je ‘dobilo noge’. Pa sad vi vidite sami da li je obezbeđenje potrebno ili ne.“
„Da budem precizan: škola ne sme, ponavljam – ne sme da uslovljava upis u bilo koji razred bilo koje škole davanjem roditeljskog dinara. Taj roditeljski dinar je apsolutno dobrovoljno davanje i ukoliko neko smatra da će biti ispravno uložen on će platiti, a ukoliko pak nema da plati ili ne smatra da je potraživanje opravdano, on to ne mora da učini. Ako se dogodi da je đački roditelj bilo gde uslovljavan da plati, molim da se javi Ministarstvu prosvete i sporta. Vrlo rado i vrlo brzo ćemo reagovati.“
Na pitanje da li prijavâ ima, Lazarević odgovara potvrdno: „Do sada ih je bilo svega nekoliko, sve su bile usmene i telefonom.“ Kaže da na takve prijave odmah reaguju: „Prvo što učinimo je da telefonom pozovemo direktora škole na koju nam je ukazano, skrenemo mu pažnju da nije dozvoljeno uslovljavati upis bilo kakvim davanjem. Ukoliko to nije dovoljno, onda slučaj prepuštamo inspekciji Ministarstva prosvete i sporta koja je ovlašćena da naloži školi da prekine takvu praksu.“ Da bi se stvar isterala na čistac, mora da postoje pisana prijava i svedočenje uživo da je uplata postavljena kao uslov, a na to je malo ko spreman.
Otac dvojice gimnazijalaca koji je ministrovu ispravku ozbiljno shvatio kaže za „Vreme“ da mu je u sekretarijatu škole rastumačeno da je uplata ipak obavezna. Na pitanje da li to znači da ko uplatnicu ne priloži neće biti upisan dobija odgovor da „to tako ne treba tumačiti“, ali da je reč o odluci Saveta roditelja i da je red da se ona poštuje. „Pitam ja da li mora ili ne mora da se uplati, dobijam odgovor da je to filozofsko pitanje.“ Na to „filozofsko pitanje“, kaže, dobio je u Ministarstvu prosvete vrlo konkretan odgovor: uslovljavanje upisa uplatom bilo kog iznosa novca nije po zakonu. „I sad ne znam šta da radim: u Ministarstvu kažu da nije obavezno, a dete mi svakog dana kaže kako ga razredna opominje na uplatu i da bez nje neće moći da dobije svedočanstvo.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“
Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!