

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


"E ne može to tako", reče neka jako pametna glava u Srbiji, umeša se u režiju i naredi da ima da se vidi Vučić, nek gledaju kako će! Lako će: uzećemo lepo taj kadar gde se gazda vidi, pa ćemo ga na svoju ruku ubacivati
U gomilama raznih obeležavanja, teško je naći tako bedan, glup i dosadan, amaterski rad koji su francuski ceremonijal-majstori demonstrirali u nedelju. Ne znam za primer da je krupniji događaj gore upriličen. Očigledno je da je „duh“ te priredbe osmislio francuski „mudri“ politički um. Slab je to alibi za tako neverovatnu glupost bez trunke šarma, privlačnosti ili zračenja, koju smo gledali iz blokiranog, zgrčenog Pariza. Kad politika uzme takvu stvar u svoje ruke, ništa se osim mrtvorođenčeta i ne može pojaviti, ali kada tome onoliko doprinese i francuska državna televizija, desi se čudo sramote za Francusku. Beskrajni nepokretni totali, besmisleno mlataranje kamerama i planovima, potpuno odsustvo želje da se prikaže događaj, onolika fokusiranost na narcisoidnog superstara Makrona, operisanog od trunke šarma. Njegov bezobrazno dug, patetičan i očajno banalan govor nije se mogao izdržati. Kad bolje razmislim, posle svega, baš mi je i milo.
Ne bih trošio laptop radi Francuza (neka se svojom brukom oni bave), da naša državna televizija nije ovoj koještariji dodala jednu potpuno originalnu i zavidnu dimenziju – falsifikat direktnog prenosa. Od početka slike iz Pariza pojavljivao se u kadrovima Tači, muvao se među glavonjama i onako glavat bio baš vidljiv. Onda su gosti seli, pa je taj poglavica postao još vidljiviji, a našeg glavara nigde. U neko doba, tek u 46. minutu prenosa, kamera švenkuje tri-četiri sekunde po statistima od gostiju. Među njima eto ga i naš junak što je tamo branio srpsko dostojanstvo do poslednje kapi poniženja. Onda počne taj blentavi govor, našeg šefa opet nema, a Tači iskače počesto. „E ne može to tako“, reče neka jako pametna glava u Srbiji, umeša se u režiju i naredi da ima da se vidi Vučić, nek gledaju kako će! Lako će: uzećemo lepo taj kadar gde se gazda vidi, pa ćemo ga na svoju ruku ubacivati u prenos povremeno, bar da izjednačimo sa partnerom iz Brisela. Ali onda imaju novu muku: taj kadar je kratak i pokretan, ne vidi se On dovoljno dobro i dugo. I za to ima leka: zamrzni kadar, napravi fotografiju, pa to ubacuj! Naredba – izvršenje. I tako tri puta, svaka tri minuta od pedeset osmog. Ide očajni prenos, pa tras: smrznuta slika, očigledno smuljana zbog pokreta kamere. Ko te pita, ko da narod zna šta je friz i kvalitet slike. Vidi se naš Vučić, to se jedino računa.
Ne znam ko je naredbodavac, ali nekako verujem da je iz kuće. Njihov strah od Šefa je postao refleks. Toliki minuti teku, a nema Gazde! Sta će im reći kada se vrati, bog te?!
Postoji u Parizu gradski muzej koji ima kolekciju posvećenu retuširanoj istoriji na fotografijama iz raznih totalitarnih režima. Ono – kako ko padne u nemilost, nestane sa slika. Retušeri brzopleti, pa ponegde nema čoveka, a na slici ostale cipele ili šešir, ali, ko sme da pita, važno je da ga nema. Naš slučaj je originalan, važno je da ga ima! Ako ga nema, retušeri malo umuljali i umrtvili sliku – i eto ga. Ko te pita.
Kakav originalan prilog pariskom muzeju, u novoj kategoriji: retuširanje žive televizije.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve