Iako je potencijalno korišćenje nuklearne energije u Srbiji trenutno vruća ekološka tema, najave državnih zvaničnika o izgradnji atomskih elektrana ne odnose se na skoriji period. Ministarka rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović izjavila je pre nekoliko meseci da je to dugoročan projekat, te da se eventualno može govoriti o 2039. odnosno 2040. godini
U svijetlu sve većih izazova koje donose klimatske promjene, prelazak na obnovljive izvore energije postaje imperativ za održivu budućnost. Tradicionalni izvori energije, poput fosilnih goriva, ne samo da zagađuju životnu sredinu već i doprinose globalnom zagrevanju. Obnovljivi izvori poput solarne, vjetro i hidroenergije, predstavljaju rješenje koje ne samo da smanjuje emisije štetnih gasova, već i obezbeđuje dugoročnu energetsku sigurnost.
Nova Strategija za razvoj energetike Srbije do 2040. godine, odnosno sa projekcijama do polovine vijeka – još uvijek u formi nacrta – treba da stvori uslove da do kraja decenije svaki drugi proizvedeni megavat-sat posjeduje zelenu etiketu. Drugim riječima, da bude proizveden iz obnovljivih izvora energije. Sa akcentom na napuštanje uglja, plan je da posljednji novi termokapacitet koji ulazi u energetsku mrežu bude Blok 3 u Kostolcu.
Napuštanje prljavih, neobnovljivih izvora energije do sada je bilo usmjereno ka prelasku na hidroelektrane, vjetroparkove, kao i solarne elektrane. Međutim, nacrtom nove Strategije prvi put se pominje i nuklearna energija.
NOVA STARA PRIČA
Znatno povećanje potrošnje električne energije u Srbiji očekuje se na isteku 2050. godine. Projekcije su da obnovljivi izvori energije koji se već eksploatišu neće biti dovoljni da se obezbjedi energija za cjelokupno stanovništvo. Stoga se u medijima i izjavama zvaničnika i pokrenula priča o gradnji nuklearnih elektrana.
Pominjala su se dva tipa nuklearnih elektrana – klasične, kakve se grade već decenijama, kao i male modularne.
Ovaj drugi tip nuklearnih elektrana predstavlja kompaktne nuklearne reaktore koji su projektovani za proizvodnju električne energije u manjim kapacitetima, u poređenju sa tradicionalnim nuklearnim elektranama. Obično unapred projektovani mogu se fabrički proizvoditi, što olakšava njihovu instalaciju i smanjuje troškove izgradnje.
Iako manji po proizvodnim kapacitetima, modularni nuklearni reaktori su jeftiniji, brži za izgradnju i zahtjevaju manje površine od klasičnih reaktora. Takođe, za sobom ostavljaju manje nuklearnog otpada, a koriste i relativno sigurnije gorivo za pogon – nisko obogaćeni uranijum umjesto visoko obogaćenog.
Međutim, modularni nuklearni reaktori su i dalje tehnologija u fazi razvoja. Na svijetu postoje tek dvije ovakve elektrane, jedna u Rusiji, a druga u Kini. Procjenjuje se da će ih sredinom sledeće decenije biti tridesetak. Firme koje se bave razvojem ove tehnologije opipavaju puls kod država koje izraze interesovanje, kako bi razvile mrežu potencijalnih korisnika u budućnosti.
Modularne nuklearne elektrane funkcionišu na sljedeći način. Kao izvor energije koriste nuklearnu fisiju koja u procesu podjele atomskih jezgara oslobađa ogromnu količinu toplote. Toplota se dalje koristi za zagrijavanje vode u primarnom krugu reaktora – način zagrijavanja zavisi od dizajna reaktora. Voda koja se zagrijava u primarnom krugu cirkuliše kroz izmjenjivače toplote, gdje se toplota prenosi na sekundarni krug reaktora. U sekundarnom krugu, voda se pretvara u paru koja se zatim koristi za pogon turbina. Para pod visokim pritiskom pokreće turbine povezane sa generatorima. Kako se turbina vrti, ona proizvodi električnu energiju kroz generator, na način kao i u klasičnim termoelektranama.
Nakon što para prođe kroz turbine, ona se hladi i kondenzuje nazad u vodu. Voda se zatim vraća u sistem kako bi ponovo bila zagrijana i isparena, stvarajući kontinuirani ciklus.
Njihova proizvodna snaga se kreće do 300 megavata.
Drugo rješenje su klasični nuklearni reaktori, nekoliko puta veće proizvodne snage. Iako skuplji i komplikovaniji za izgradnju, dominantna logika je da je bolje imati manje klasičnih nego veliki broj modularnih.
Stoga su modularne elektrane uglavnom predviđene za udaljena područja, gdje ne postoji razvijena energetska mreža, već se one dovezu i postave. Postavlja se pitanje da li u Srbiji uopšte ima takvih područja.
Kakve su prednosti ovih proizvođača električne energije u odnosu na druge obnovljive izvore energije?
Za razliku od hidroelektrana, kao i solarnih i vjetroparkova, nuklearne elektrane mogu raditi neprekidno tokom dana, bez obzira na vremenske uslove. I dok solarne i vjetro elektrane zavise od sunca, odnosno jačine vjetra, a hidro od nivoa vode i geografskih karakteristika, nuklearne u svakom trenutku obezbjeđuju kontinuitet. Dalje, ove elektrane mogu proizvesti ogromnu količinu energije na manjem prostoru. S druge strane, za vjetro i solarne parkove potrebna je velika površina zemljišta, dok je za hidroelektrane često neophodna veća akumulacija vode.
Treće, nuklearne elektrane omogućavaju stabilnost mreže i pokrivaju potrebe za stalnom, osnovnom potrošnjom energije. Takođe, s obzirom da kontinuirano rade, ne zahtjevaju komplikovane sisteme i baterije za skladištenje električne energije, kao što je na primjer slučaj sa vjetroparkovima i solarnim elektranama. Potom, u poređenju sa hidroelektranama, reaktori imaju relativno mali fizički uticaj na okolinu jer ne zahtjevaju preusmjeravanje rijeka ili stvaranje velikih brana. Čak i vjetroparkovi mogu poremetiti ekosistem na površinama gdje se nalaze.
Još jedna od prednosti nuklearnih elektrana jeste visoka energetska gustina, što znači da mala količina nuklearnog goriva može proizvesti ogromnu količinu energije.
Kao i ostali obnovljivi izvori energije, nuklearne elektrane ne emituju ugljen-dioksid tokom rada, što bi ih moglo činiti jednom od ključnih tehnologija za dekarbonizaciju.
UKIDANJE ZABRANE
Iako su pogodnosti elektrana brojne, postoje i razlozi za brigu na svaki pomen nuklearnih reaktora. U slučaju bilo kakvog većeg akcidenta unutar reaktora, postoji mogućnost da radijacija izazove ozbiljnu katastrofu. Stoga nuklearne elektrane sa sobom nose veće sigurnosne rizike nego ostali proizvođači električne energije bazirani na obnovljivim izvorima.
Na izgradnju nuklearnih elektrana u Srbiji stavljen je 1989. godine moratorijum, tri godine nakon najveće dosadašnje nuklearne nesreće – eksplozije i širenja radijacije u Černobilju. Iako je u Jugoslaviji 1983. godine u rad puštena nuklearna elektrana Krško (sadašnja Slovenija), ovaj incident označio je izvjesno stopiranje daljeg razvoja nuklearnih elektrana. Krško je tako ostao izolovan slučaj na prostoru bivše Jugoslavije.
U regionu, pored Slovenije, nuklearnu energiju za proizvodnju električne koriste i Mađarska, Bugarska i Rumunija.
Krajem marta ove godine, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je ukidanje moratorijuma na izgradnju nuklearnih elektrana. Iako je tada pomenuto da bi najbolje rješenje za Srbiju bila klasična nuklearna elektrana velikih proizvodnih kapaciteta, naglašeno je da to iziskuje ne samo velika novčana ulaganja, već i ljudske resurse i znanje koje trenutno nije na raspolaganju. Stoga se kao alternativa navodila kupovina modularnih nuklearnih reaktora. Ovaj predlog pojavio se još ranije, tačnije polovinom 2022. godine kada je na čelu JKP Termoelektrana bio Rade Basta, kasnije ministar privrede. Basta je predlagao partnerstvo sa dvijema američkim firmama koje bi instalirale ove reaktore.
Takođe, kao alternativu gradnji nuklearnih elektrana, Vučić je pomenuo i opciju da se otkupljuje 5-7 odsto električne energije iz mađarske nuklearne elektrane Pakš 2.
Ipak, iako je potencijalno korišćenje nuklearne energije u Srbiji trenutno vruća ekološka tema, najave državnih zvaničnika o izgradnji ne odnose se na skoriji period. Ministarka rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović izjavila je prije nekoliko mjeseci da je to dugoročan projekat, te da se eventualno može govoriti o 2039. odnosno 2040. godini.
Međutim, novim Zakonom o energetici, čije se usvajanje uskoro očekuje, ukinuće se zabrana izgradnje nuklearnih elektrana u Srbiji. Od modularnih elektrana se u međuvremenu uglavnom odustalo, nakon što je postalo jasno da će one teško moći zadovoljiti energetske potrebe Srbije u budućnosti.
Na stolu su ponovo klasični nuklearni reaktori.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
