Reč godine – poligraf

Romeo Vrečko je jedan od najznačajnijih stručnjaka za poligraf u ovom delu Evrope. Radio je u MUP-u Hrvatske, a sada je u penziji i radi kao konsultant, između ostalog i za televizijske emisije tipa „Trenutak istine“. Magistrirao je na temu poligrafskog ispitivanja počinitelja krivičnog dela silovanja i – koliko on zna – jedini je magistar iz te oblasti u ovom delu Evrope. Radio je na obuci mnogih poligrafista iz okolnih zemalja, uključujući i Srbiju. Ovaj razgovor vođen je u Zagrebu i konačan oblik dobio je prošle nedelje. Ima čitav niz detalja iz ove specijalnosti koje mr Vrečko ne može da iznese iz razumljivih razloga: da nekome ne bi dao ideje; iz razloga profesionalne solidarnosti; iz moralnih razloga. Recimo samo da on smatra da se previše poligrafskih ispitivanja obavlja bez stvarne potrebe: jer je nekome tako zgodnije; radi izbegavanja odgovornosti; iz lenjosti policajaca itd. Na kraju krajeva, naš je utisak da on smatra, kako i sam kaže, da je klasična kriminalistika ipak neophodna, neizbežna i nužna za konačno rasvetljavanje i pravosnažno okončanje krivičnih postupaka.

„VREME„: Zahvaljujući zalaganjima našeg premijera Vučića, poligraf je postao moda u Srbiji, neka vrsta Delfijskog proročišta: sada svi hoće na poligraf – od rijaliti šoua do opštinskih odbora raznih stranaka koje imaju neke pritužbe na vlast. Premijer Vučić izjavio je pre par dana na nekoj televiziji da je poligraf „pouzdan 99,9 posto„, zamerajući pritom onima koji u to ne veruju. Koliko i u čemu je poligraf pouzdan?

ROMEO VREČKO: Premijer Vučić je u potpunosti u pravu. Poligraf je instrument koji ima laboratorijsku tačnost od 0,01 što u prijevodu daje tačnost kakvu je premijer deklarirao. Međutim, ako govorimo o poligrafskom testiranju, stvari su nešto drugačije. Tačnost nalaza poligrafskog testiranja prema različitim verificiranim istraživanjima iznosi od 85 do 98 posto. Tako velik dijapazon tačnosti proizlazi iz primjene različitih vrsta testova u populaciji koja je poligrafskom testiranju podvrgnuta.

To da je poligraf trenutno „u modi“, nije nikakvo čudo. Zato i postoji naziv „retro“ (opet su u modi bakine suknje ili automobili iz 80-ih). Ja sam svjedok različitih gledanja na poligraf, pa i od istih ljudi, ovisno o tome da li im trenutno imponira hvaliti ga ili kuditi.

Šta zapravo poligraf radi?

Poligraf zapravo mjeri fiziološke reakcije ljudskog tijela u vremenu dok ispitivač postavlja, a ispitanik odgovara na pitanja iz testa. On ta mjerenja vrši zapisom u vremenskom dijagramu. Radi se o fiziološkim reakcijama za koje je znanstveno utvrđeno da su povezane sa emocionalnim stresom (recimo, nadbubrežna žljezda izluči povečanu količinu adrenalina što ima za direktnu posljedicu na primjer povećanje krvnog pritiska), a to su: krvni pritisak, puls, disanje i elektrodermalni otpor. Svako od ovih mjerenja u sebi sadrži nekoliko parametara (na primjer, kod krvnog pritiska mjere se intenzitet, frekvencija i diktronski zarez), i za „očitavanje“ dobivenog zapisa (poligrama) bitna je zakonita koordiniranost pojedinih krivulja kako bi se opis krivulja mogao nazvati reakcijom.

Uz navedene parametre poligraf mjeri i fizičke pomake ispitanika (senzori pokreta), jer postoje micanja ispitanika (namjerna ili nesvjesna), koja nisu vidljiva oku ispitanika, a od velike su važnosti kod interpretacije rezultata ispitivanja.

To je njegov jedini zadatak dok sve ostale radnje, u saradnji, izvode ispitanik i ispitivač.

foto: a. anđić

Zašto poligraf nije dokaz na sudu u većini pravnih sistema, a tamo gde se prihvata – pod kojim se uslovima prihvata?

Razlog je jednostavan. Kada bi bio dokaz na sudu, tada sudovi ne bi trebali ni postojati, osim da eventualno odrede visinu kazne, jer bi krivnju ili nevinost „odredio“ poligraf. Pa i kod DNA nalaza (koji ima mogućnost pogreške na populaciji većoj od broja stanovnika zemaljske kugle) postoji utvrđivanje valjanosti dokaza i ne postoji institut „neoborive krivnje“ (kao i kod poligrafskog ispitivanja, uvijek postoji mogućnost nepravilne primjene, na primjer kontaminacija uzorka).

I jako je važno znati da poligrafsko ispitivanje nije primjenjivo za svaki inkriminiran događaj i da to nije čarobni štapić u rukama ispitivača.

Međutim, u nekim zemljama poligraf se koristi kao dokaz na sudu, a u nekim postoji takozvano ugovorno ispitivanje (u nekim državama SAD ispitanik sklapa ugovor sa državom kojim se obje strane obvezuju postupiti prema nalazu poligrafskog ispitivanja).

Prema mojim iskustvima, poligrafsko ispitivanje je daleko pouzdaniji proces nego na primjer prepoznavanje, koje je priznat dokaz na sudu. I ne samo prema mojim već je to i dokazano postupkom koji je provelo američko pravosuđe kada je, nakon „otkrivanja“ DNA analize, istu provelo nad silovateljima koji su bili osuđeni temeljem dokaza prepoznavanja od strane žrtve, i utvrdilo da je više od polovice osuđenih bilo nevino.

Unatoč navedenim činjenicama, moj stav je da poligrafsko ispitivanje ima snagu indicije koja služi za usmjeravanje daljnjih radnji, a u sklopu sa ostalim indicijama može poslužiti kao dokaz.

Koji su preduslovi da se netko podvrgne poligrafskom ispitivanju?

Postoje preduvjeti koji su uglavnom i propisani zakonom, a odnose se na osobe koje su nepodesne za poligrafsko ispitivanje i to su: djeca, trudnice, osobe sa određenim psihičkim i srčanim tegobama, osobe pod utjecajem alkohola ili drugih opojnih sredstava, i osobe koje osjećaju bol.

Isto tako postoje i ne manje važni preduvjeti da bi se poligrafsko ispitivanje moglo obaviti a to je u prvom redu dobrovoljnost pristupanja ispitivanju od strane ispitanika (bez iskrene suradnje ispitivanje je nemoguće provesti!), te dostupnost podataka ispitivaču neophodnih da bi se ispitivanje moglo provesti.

Naravno, uz poligraf potrebni su i određeni ambijentalni uvjeti (poligrafski laboratorij ili u krajnjoj nuždi dobra improvizacija prostora).

Ima li načina da se poligraf „prevari„, odnosno da dade pogrešan rezultat, ako neko već pristane na njega? Kako iskusan poligrafista izbegava pokušaje podvala?

Ne postoji način da se prevari poligraf, moguće je samo prevariti ispitivača. Za to je doduše potrebno mnogo znanja i iskustva u poligrafiji i usudio bih se reći da je jedino moguće da bolji i iskusniji ispitivač prevari nekog slabijeg i manje iskusnog ispitivača, i to uz dosta sreće.

Postoje savjeti kvazistručnjaka o mogućnostima prevare na primjer oštrim predmetom u cipeli, mokrim čarapama, stiskanjem sfinktera (guze) i slično. To su gluposti. Takvi pokušaji ne mogu proći neotkriveni i samo ukazuju na krivnju ispitanika (premda se takva „krivnja“ nikada ne navodi u zapisniku o ispitivanju već se samo konstatira događanje).

Kad smo već na toj tematici, htio bi negirati uvjerenje stvoreno u javnosti da se nekoga smatra krivim samo zato jer je odbio poligrafsko ispitivanje. To može biti individualno mišljenje pojedinca neupućenog u tehnologiju i taktiku poligrafskog ispitivanja, ali nikad, baš nikad, ispitivači ni stručni korisnici poligrafskog ispitivanja nisu osobu koja je odbila poligraf zbog toga oglasili krivcem ili lažovom.

U kojoj meri poligraf može zameniti klasične kriminalističke metode i postupke, a u kojoj meri je samo pomoć kriminalistima?

To ovisi o okolnostima i tematici ispitivanja i teško je nabrojiti situacije u kojima je poligraf zamjena, a u kojima samo pomoć. Uglavnom je on indikator za daljnje mjere i radnje.

Svakako je u većini slučajeva kvalitetna i racionalna zamjena klasičnom informativnom razgovoru jer je manje naporan za ispitanika, uglavnom ugodniji i svakako kraće traje, a daje bolje i pouzdanije rezultate. Ipak, njegova primjena je ograničena na podesne slučajeve i podobne ispitanike.

Možete li dati procenu operativne vrednosti i koristi od poligrafa u kriminalistici? Naime: koja razlika bi nastala ako se poligraf ne bi koristio?

Mogu. Kod eliminacije nevinih osoba (što je prvenstveno i zadatak poligrafa u kriminalistici) vrijednost poligrafa je, usudio bih se reći, nesaglediva, dok je kod identifikacije krivaca i okolnosti događaja vrlo, vrlo velika. Doduše, moram priznati da se u kriminalistici dešava da se ponekad upotrebljava i neadekvatno, a nekad se neopravdano propusti upotrijebiti, i to smanjuje njegovu operativnu vrijednost jer su kapaciteti svakog pojedinog poligrafskog laboratorija, a i ispitivača, ograničeni (u kriminalistici ne postoji propisana vremenska distribucija događaja – kad se dogodi, dogodilo se, danas dva, sutra dvadeset…).

Svrsishodnost i operativnu vrijednost poligrafa dokazuje činjenica da se nigdje ne ukida, barem prema mojim saznanjima, već naprotiv, poligraf doživljava sve veću primjenu u svijetu. Nije to nekakav eksplicitni bum, ali radi se o kontinuiranom rastu.

Koliko privatni sektor, korporacije, firme i poslodavci koriste poligraf i koliko mu veruju?

Dobar redosljed pitanja. Odgovor je: sve više i više. I kod nas i u svijetu. A samo korištenje govori o tome koliko mu vjeruju. Pa to je jeftina, bezbolna, brza i veritabilna, metoda naročito kod prijema novih zaposlenika. Ali kao i svagdje, i tu ima prigovora, naročito sindikata koji se postavljaju u „zaštitu radnika“. Za njih je to agresivna metoda, a pritom ne prigovaraju liječničkim pregledima kod kojih je radnik prisiljen dati dio tijela (vađenje krvi) ako želi dobiti posao. No svatko na svijetu ima svoje poslanje, pa stoga ni bundžijama ne treba zamjeriti.

Kakva je stručnost poligrafista u Srbiji i razlikuje li se po kvalitetu od kolega iz drugih zemalja?

Uf. Na to mi je pitanje mučno odgovoriti. Ipak, bit ću iskren (slogan poligrafskih ispitivača je: „istina i samo istina“). Do prije nekih petnaestak godina Hrvatska je bila vodeća zemlja u regiji (i šire) u poligrafiji. Moj učitelj, pokojni profesor Roso, bio je doajen poligrafije na ovim prostorima i kroz njegove ruke su prošli mnogi ispitivači (među kojima sam bio i ja), a koji su onda dalje obučavali nove naraštaje. Mi smo u Hrvatskoj, prvi na ovim prostorima, organizirali školu za poligrafske ispitivače po uzoru na eminentne američke škole.

Danas je, po mom mišljenju (a ja rijetko griješim), taj regionalni primat zauzela Srbija zahvaljujući entuzijazmu nekolicine poligrafskih ispitivača, čija imena ne trebam spominjati jer se u našim stručnim krugovima dobro zna tko su oni. Isto tako, sigurno je da u tome ne bi uspjeli da nisu imali institucionalnu podršku, što nikako ne umanjuje njihove osobne zasluge.

Drago mi je zbog struke čiji sam dio da postoje prosperitet i volja pojedinaca da poligrafija zauzme mjesto u društvu koje joj po vokaciji i svrsishodnosti pripada.