

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




U izbornoj noći prvo smo se nadali, pa se naljutili na opoziciju, pa su nas pozvali na ulicu, pa nismo hteli da im dođemo. Onda smo ipak došli, pa su nas molili da idemo kući, ali onda mi nismo hteli, ali smo ipak otišli. Oscilacije između teške depresije i velike euforije – to je najprecizniji opis osećanja glasača opozicije u prva dva dana nakon izbora
Koliko bi samo život bio lakši kad bi čovek zaista mogao da se ničemu ne nada. Međutim, niti je život lak, niti čovek može da ostavi nadu ispred biračkog mesta, zaokruži hladne glave i vrati se kući, na suvo i toplo.
Budimo iskreni: znali smo da će ovi izbori, pogotovo beogradski, biti pokradeni. Ali, isto tako, želeli smo iz sve snage da Srpska napredna stranka izgubi u Beogradu i ta je želja imala uporište u realnosti – Beograd je zaista uporište opozicije. Da nije, da je SNS u glavnom gradu Srbije zaista jak, ne bi bilo onog fantomskog sabirnog centra još fantomskijih birača u Areni. Ne bi dovozili autobusima ljude iz Republike Srpske, ne bi bilo “bugarskih vozova”. I najbitnije: ne bi predstavnici liste Srbija protiv nasilja (SPN) noć pred izbore bili pozvani u policiju koja je, navodno, imala informacije da ovi ljudi spremaju nekakve tobožnje nerede za naredno veče.
SUNČAN DAN I TAMNA NOĆ
Kada je reč o raspoloženju opozicionih birača tokom izbornog dana, makar na društvenim mrežama, atmosfera je bila optimistična i gotovo pa svečana. Još od 5 ujutru počele su lepe želje i pozdravi kontrolorima koji su u to doba već uveliko bili na terenu. Ljudi su se spremali da najranije što mogu odu na birališta i izbegnu gužve, koje su zbog novih pravila (koliko paravana, toliko birača na biračkom mestu) bile neminovne ove godine. Na Tviteru su objavljivali da su glasali, kačili slike gužvi na biračkim mestima. A onda je otkucalo 20 časova.
Otvorena priznanja o nervozi i neizvesnosti preplavila su Tviter i Fejsbuk. Svest o onome što se događalo u Areni imali su svi, ali, ruku na srce, nije bilo predloga da se odmah ide tamo, da se protestuje, da se prekinu izbori.
Takvi su se zahtevi pojavili tek kasnije tokom večeri kada su počeli da se pojavljuju prvi izborni rezultati iz kojih je bilo jasno da je izborna krađa uspela. Lista SPN je nakon zatvaranja birališta bila vrlo tiha i iz njihovog štaba nije bilo mnogo uključenja. Tek kad su se oko 23 sata oglasili, društvene mreže preplavio je bes i rezignacija. Birači opozicije bili su besni na one za koje su glasali. Krivili su ih za sve što nije valjalo u prethodnih 40 i nešto dana kampanje. Nesumnjivo, takve reakcije bile su potpuno emotivno obojene i potpuno razumljive iako ne i opravdane. Jer, kontrolori i predstavnici RIK-a i GIK-ova širom Srbije jesu tokom celog dana podnosili prigovore, predstavnik RIK-a Jovan Rajić iz SPN stvorio se u Areni, pozvao policiju i na Tviter okačio izjavu koju je dao policajcima na terenu. Uzalud. Policija nije našla nepravilnosti, a tužilaštvo, sada već tradicionalno, nije videlo prostora da reaguje.
Dakle, oko 23 sata, iz štaba SPN obratili su se javnosti, izgledali su kao da u njima više nema volje za životom i to je razbesnelo njihove birače, makar na Tviteru.
POZIV U PONOĆ




Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve