U izbornoj noći prvo smo se nadali, pa se naljutili na opoziciju, pa su nas pozvali na ulicu, pa nismo hteli da im dođemo. Onda smo ipak došli, pa su nas molili da idemo kući, ali onda mi nismo hteli, ali smo ipak otišli. Oscilacije između teške depresije i velike euforije – to je najprecizniji opis osećanja glasača opozicije u prva dva dana nakon izbora
Koliko bi samo život bio lakši kad bi čovek zaista mogao da se ničemu ne nada. Međutim, niti je život lak, niti čovek može da ostavi nadu ispred biračkog mesta, zaokruži hladne glave i vrati se kući, na suvo i toplo.
Budimo iskreni: znali smo da će ovi izbori, pogotovo beogradski, biti pokradeni. Ali, isto tako, želeli smo iz sve snage da Srpska napredna stranka izgubi u Beogradu i ta je želja imala uporište u realnosti – Beograd je zaista uporište opozicije. Da nije, da je SNS u glavnom gradu Srbije zaista jak, ne bi bilo onog fantomskog sabirnog centra još fantomskijih birača u Areni. Ne bi dovozili autobusima ljude iz Republike Srpske, ne bi bilo “bugarskih vozova”. I najbitnije: ne bi predstavnici liste Srbija protiv nasilja (SPN) noć pred izbore bili pozvani u policiju koja je, navodno, imala informacije da ovi ljudi spremaju nekakve tobožnje nerede za naredno veče.
SUNČAN DAN I TAMNA NOĆ
Kada je reč o raspoloženju opozicionih birača tokom izbornog dana, makar na društvenim mrežama, atmosfera je bila optimistična i gotovo pa svečana. Još od 5 ujutru počele su lepe želje i pozdravi kontrolorima koji su u to doba već uveliko bili na terenu. Ljudi su se spremali da najranije što mogu odu na birališta i izbegnu gužve, koje su zbog novih pravila (koliko paravana, toliko birača na biračkom mestu) bile neminovne ove godine. Na Tviteru su objavljivali da su glasali, kačili slike gužvi na biračkim mestima. A onda je otkucalo 20 časova.
Otvorena priznanja o nervozi i neizvesnosti preplavila su Tviter i Fejsbuk. Svest o onome što se događalo u Areni imali su svi, ali, ruku na srce, nije bilo predloga da se odmah ide tamo, da se protestuje, da se prekinu izbori.
Takvi su se zahtevi pojavili tek kasnije tokom večeri kada su počeli da se pojavljuju prvi izborni rezultati iz kojih je bilo jasno da je izborna krađa uspela. Lista SPN je nakon zatvaranja birališta bila vrlo tiha i iz njihovog štaba nije bilo mnogo uključenja. Tek kad su se oko 23 sata oglasili, društvene mreže preplavio je bes i rezignacija. Birači opozicije bili su besni na one za koje su glasali. Krivili su ih za sve što nije valjalo u prethodnih 40 i nešto dana kampanje. Nesumnjivo, takve reakcije bile su potpuno emotivno obojene i potpuno razumljive iako ne i opravdane. Jer, kontrolori i predstavnici RIK-a i GIK-ova širom Srbije jesu tokom celog dana podnosili prigovore, predstavnik RIK-a Jovan Rajić iz SPN stvorio se u Areni, pozvao policiju i na Tviter okačio izjavu koju je dao policajcima na terenu. Uzalud. Policija nije našla nepravilnosti, a tužilaštvo, sada već tradicionalno, nije videlo prostora da reaguje.
Dakle, oko 23 sata, iz štaba SPN obratili su se javnosti, izgledali su kao da u njima više nema volje za životom i to je razbesnelo njihove birače, makar na Tviteru.
POZIV U PONOĆ
foto: nemanja jovanović / tanjug…muk u Srbiji protiv nasilja tokom izborne noći
Kasnije tokom noći, predstavnici SPN pozvali su građane na protest ispred Republičke izborne komisije i tad je krenuo novi talas rezignacije. Glasači su bili ljuti što taj poziv nije došao ranije, tokom izbornog dana, što izborni proces nije prekinut, čak je i autorka ovog teksta iskazala slične emocije i bila ljuta što se protest zakazuje tek za ponedeljak u 18 sati, smatrajući da bunt nema smisla ako za njega postoji termin.
Međutim, za neke druge, borbenije i optimističnije ljude, zgrada RIK-a jeste bila mesto ispred koga treba da se nađu. I tu je i za rezignirane počela nova tura “loženja”. Videti onoliko ljudi, spremnih da stoje satima, punih energije, a ne osetiti ništa, praktično nije moguće. Tako smo iz faze očaja opet prešli u fazu borbenosti. Te su se faze, inače, kod mnogih smenjivale po nekoliko puta u satu i promena raspoloženja tom dinamikom još traje u trenutku pisanja ovog teksta (utorak, rano posle podne).
U ponedeljak uveče živnuli smo kad je Marinika Tepić najavila da sa Miroslavom Aleksićem ulazi u RIK i počinje štrajk glađu, a da sa njima u zgradi namerava da ostane još narodnih poslanika koji su bili na listi Srbija protiv nasilja. Onda smo ponovo emotivno pali kad je postalo jasno da nema plana ni za kakve druge akcije, da bismo se podigli kad su ispred RIK-a stigli predstavnici grupe “Studenti protiv nasilja”, a sa njima i drugi mladi aktivisti koji su se pošteno posvađali sa Srđanom Milivojevićem i Aleksandrom Jovanovićem Ćutom.
Njih dvojica izašli su iz zgrade da “smire situaciju”, ali za mlade to prosto nije bila opcija. Zabrinuti što se masa osipa, mladi su pitali dvojicu političara zašto su pozivali ljude da dođu ako ih sada šalju kući. Milivojević je probao da se pozove na svoje iskustvo iz 1996. godine, ali onda je mladi aktivista Nikola Ristić viknuo nešto što je razorilo svakog kome je još stalo do ove zemlje: “Ja sam rođen ‘96, meni je ovako celog života!” Milivojević je pokušao da nabroji šta je sve radio od 1996. naovamo, kad je izgubio, a kad pobedio, šta je sve uradio, na šta mu je Ristić glasno uzvratio: “Uradili ste kurac, pa mi moramo ponovo!”
Pristojno? Ne, ali nije ovo ni vreme ni mesto za pristojnost već za istinu. A istina je da je mladi Ristić u pravu, i to toliko da istina koju je izgovorio ne može da ne izazove bol, doslovno fizički bol i sramotu kod svakog starijeg od njega ko nije dovršio posao do kraja i ostavio njegovoj generaciji iste borbe, iste laži, iste aveti na vlasti.
NISU ONI DECA
Nakon što je svet video mlade ljude koji zahtevaju od opozicije akciju i delovanje, te ne dozvoljavaju da ih Ćuta pošalje na spavanje, društvene mreže podelile su se na dve struje. Jedna je naricala kako Milivojević i Ćuta “znaju šta će policija da uradi deci ako upadnu u RIK” i ta je struja zaista bila nesnosna jer je teza koju zastupaju nepatvorena glupost.
Studenti i mladi nisu nikakva deca, punoletni su i ako imaju pravo da glasaju, imaju pravo i na druge izbore i odluke. Smešno je i tužno što neko misli da je njima ovo prvi susret sa Žandarmerijom, a tek je presmešno što iko misli da se boje pendreka, batina i hapšenja. Niko ko izlazi na ulicu i ko traži akciju nema strah od pendreka. Pa, njima bi te modrice bile ko medalje. U očima im se videlo da su došli spremni i na gore od prebijanja i hapšenja. Uostalom, duboko je nepošteno da ih isti oni koji su ih zadojili svojim pričama o gutanju suzavca i dobijanju pendrekom sada odgovaraju od rizika i hrabrosti.
Ostali su mladi ljudi na ulici do 5 ujutru. Da li su bacali jaja i limenke na zgradu RIK-a? Jesu. Da li su pojurili direktora Zavoda za statistiku Miladina Kovačevića? Jesu, nije mu ništa, izvukao se, samo je malo ugruvao “leđa”. Ali su isto tako, pod pritiskom da moraju da budu fini i pristojni, počistili sve đubre koje je ostalo u Ulici kralja Milana, popakovali u kese i ostavili pored kanti. Transparente su uredno popakovali i ostavili da ih čekaju i naredne večeri.
Najveći im je uspeh, međutim, što su prekinuli začarani krug u kom je skoro svaki birač opozicije kao ping-pong loptica leteo od apatije do euforije poslednja 24 sata i što su svojim stavom i borbenošću mnoge digli iz mrtvila i očajanja.
SUMA SUMARUM, ALI OSEĆANJA, NE LISTIĆA
Ukratko, u izbornoj noći prvo smo se nadali, pa se naljutili na opoziciju, pa su nas pozvali na ulicu, pa nismo hteli da im dođemo. Onda smo ipak došli, pa su nas molili da idemo kući, ali onda mi nismo hteli, ali smo ipak otišli. Oscilacija između teške depresije i velike euforije jeste najprecizniji opis osećanja glasača opozicije u prva dva dana nakon izbora. Ali samo do momenta dok se mladi ljudi nisu pojavili ispred RIK-a i rešili da ih više niko ne voza. Za sada deluju toliko odlučno da neće biti veliko iznenađenje ako opoziciju lično uvedu u Skupštinu Beograda, a kandidata SPN za gradonačelnika podignu ko ajncer i postave ga na funkciju. Sad je samo bitno ne potceniti ih i ne obeshrabriti. Kad već moraju da završavaju naše nedovršene poslove i ispravljaju naše greške i stranputice.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Vlast pokazuje da ne poštuje ni sopstvene odluke, niti sama zna šta hoće i šta radi. Kada kažu da će se baviti isključivo Generalštabom iz druge polovine 20. veka, a ne i kasarnom Petog puka ili starim Generalštabom, jasno je da im se ne može verovati. Niko ne može da garantuje da će ijedan objekat u tom obuhvatu ostati zaštićen i sačuvati svoj spomenički integritet. Spremni smo da se borimo na civilizovan način. Postoji i potreba, koju je deo javnosti jasno iskazao – tražeći i podršku od nas kao struke, na šta su neki od nas i pristali – da, ukoliko počne rušenje, objekte branimo i fizički... U svakom slučaju, naši naredni koraci zavisiće od poteza vlasti. Mi poznajemo zakonske okvire, ali znamo i da se vlast ne drži zakona”
U zemlji u kojoj se politički problemi često rešavaju tako što se proglašavaju nepostojećim, studenti su uradili nešto radikalno jednostavno: imenovali su problem i pokušali da ga izmere. A kad smo kod imenovanja, nemojmo zanemariti ni šta je tih 400.000 građana uradilo. Stali su iza zahteva za izborima imenom i prezimenom, adresom i brojem telefona
Na Kosovu su, nakon gotovo jednogodišnje blokade institucija, 28. decembra održani vanredni parlamentarni izbori. Kakvi su izborni rezultati i šta je na njih uticalo? Šta za Srbe s Kosova može značiti još jedna vlada Aljbina Kurtija?
“Ključno je da se rešenje za NIS postigne u prvom kvartalu 2026. godine, posebno imajući u vidu širi geopolitički kontekst. Početak 2026. već je obeležen geopolitičkim potresima u Iranu i Venecueli. Obe zemlje su naftne sile i članice OPEC-a, ali su ograničene u slobodnoj prodaji nafte usled OFAC-ovih sankcija. Geopolitičke tenzije sa ovakvim zemljama imaju značajan uticaj na cene nafte i sirovina, pa postoji realan rizik da treće zemlje snose posledice”
Razlika između zemalja sa razvijenim medicinskim sistemima i Srbije u kojoj se sistem održava još samo na entuzijazmu predanih lekara i predanog osoblja, ravna je razlici između neba i zemlje. U srećnijim zemljama nije lakše samo živeti, nego i mreti
Da li je moguće da smo, posle hiljada godina imperijalnih poduhvata, sada, odjednom, toliko iznenađeni američkim upadom u Venecuelu, da ne možemo da dođemo do daha?
Predsednik SAD Donald Tramp naredio je vojni napad na suverenu Venecuelu i otmicu njenog predsednika Nikolasa Madura. Neka se pripremi Gustavo Petro u Kolumbiji
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!