

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Šta se događa kad su polazne pretpostavke pogrešne, najbolje se vidi na primeru izborne izlaznosti u martu 2014. Tada je 3.592.375 izašlih na parlamentarne izbore prikazano sa 53 odsto u odnosu na zvanično biračko telo od 6.765.998 osoba, što je daleko od stvarne izlaznosti od 65 odsto u odnosu na broj birača faktički prisutnih u zemlji – 5.535.998 kad se od "nominalnog broja birača 6.765.998" oduzmu maloletna lica bez prava glasa i birači iz dijaspore odsutni na dan izbora
Zbog čega je potrebno ustanoviti što tačniji broj pripadnika dijaspore?
Da je nekim čudom živ, Hegel bi predstojeće sveukupne izbore nazvao farsom jer statistička konfuzija dosadašnjih izbora po ko zna koji put je prisutna već u najavi Jedinstvenog biračkog spiska, što unapred diskredituje njihov rezultat. Teško bi se bilo kom današnjem akteru srpske političke scene mogla pripisati krivica takvog stanja jer se radi o statističkom previdu, tačnije hroničnom javašluku koji „obara“ formalnu izlaznost, favorizuje koaliciju na vlasti i njenu dominaciju u biračkom telu.
U zahuktaloj predizbornoj kampanji na razvijorenim partijskim barjacima ispisanim svim zamislivim liberalnim i socijalnim parolama i sa ustima prepunim obećanja partijskih čelnika u koja i sami ne veruju u optičkoj i verbalnoj kakofoniji, megamedijskom spinu razaznaju se poneke racionalne i prihvatljive ponude i motivi i bilo bi nepošteno prećutati postojanje naizgled utemeljenih, ali nažalost već izraubovanih ideja kojima bi građani 24. aprila trebalo da poklone svoje davno izgubljeno poverenje. Kako god da se izborni proces okonča, ostaju posledice pogrešnog statističkog računanja koje obezvređuju izborni rezultat prošlih, sadašnjih i svih budućih izbora, ako se ne preduzmu radikalne korektivne mere.
Problem nije nimalo naivan, što se jasno videlo pred predsedničke izbore 2012. i objavljenog Jedinstvenog biračkog spiska Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu sa 7.058.683 birača, „prečišćenog“ nakon 3,6 miliona ispravki i po broju skoro identičnog popisu prethodne godine sa ustanovljena 7.186.862 stanovnika Srbije! Republička izborna komisija (RIK) zvanično je saopštila pred martovske vanredne parlamentarne izbore 2014. da 6.765.998 građana ima pravo glasa, iako se već bez računanja videlo da iz ukupnog broja stanovnika nije izuzeto 1.293.635 maloletnih lica (18 odsto – prosečan odnos u svakoj populaciji) na koja se to pravo ne odnosi. Apsurdna statistička konfuzija otvorila je po ko zna koji put pitanje strukture i veličine biračkog tela, ali i decenijama zanemarivane demografske dimenzije i nezaobilaznog činioca srpskog rasejanja licitirane veličine od 4,5 do 11,5 miliona građana (Novosti Online 1.2.2016. / Politika 21.2.2016. / RTS 13.3.2016).
Minuli parlamentarni izbori pokazali su da je vreme odokativnih ocena i improvizacija prošlo i da sređivanje izborne i svake druge statistike pripada najužem krugu prioriteta zemlje kandidata ulaska u Evropsku uniju. Za vanredne parlamentarne izbore 24. aprila objavljen je preliminarni Jedinstveni birački spisak na kojem se nalazilo 7.000.095 glasača, da bi u aprilu Republička izborna komisija prema podacima Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu objavila da će na predstojećim izborima glasačko pravo imati 6.737.808 građana. Prema poslednjoj proceni Republičkog zavoda za statistiku, Srbija ima 7.131.787 stanovnika, od toga maloletnih lica do 17 godina bez prava glasa 1.239.950 ili 17,3 odsto (procena stanovništva prema starosti i polu, 30. 06. 2014; „Demografska statistika u Republici Srbiji, 2014“, Beograd 2015). Ovim je sve rečeno o validnosti Jedinstvenog biračkog spiska, naročito ako se uzme u obzir da Srbija svake godine ima sve manje stanovnika i na izborima sve više birača.
Tvrdoglavo ignorisanje činjenice da u Srbiji faktički ne živi nominalnih 7.131.787 građana već onoliko manje koliko ih je trajno nastanjeno u rasejanju predstavlja obezvređivanje izbornih i svih relevantnih analiza, makroekonomskih i demografskih projekcija. U ukupno stanovništvo Republike Srbije evidentirano na dan popisa 2011. godine nisu uključeni građani odsutni iz zemlje zbog rada ili boravka u inostranstvu najmanje godinu dana u kontinuitetu, ili odsutni kraće od jedne godine sa iskazanom namerom da borave u inostranstvu godinu dana ili duže. Takođe, u ukupno stanovništvo nisu uključeni ni studenti na školovanju u inostranstvu pod uslovom da ne dolaze najmanje jednom nedeljno u Srbiju, bez obzira na dužinu njihovog odsustva iz zemlje.
Srbija je demografski i funkcionalno onolika koliko njenih građana aktivno živi u njoj, dakle oko 5.631.787 – izračunato na bazi aktuelnih rezultata statističkom studijom u izradi obuhvaćenih 30 evropskih zemalja i procenom ukupnog rasejanja na oko 1.500.000 srpskih građana. U skladu sa tom činjenicom prilagođenim socijalnim, zdravstvenim, obrazovnim, infrastrukturnim, bezbednosnim, saobraćajnim sistemima i kapacitetima. Toj strukturi nije primeren izborni sistem koji uporno ignoriše realnost i tretira ljude u rasejanju kao fizički prisutne u Srbiji, i ne obazire se na maloletna lica bez prava glasa, što čini enormnu razliku zvanično proklamovanog i faktičkog biračkog tela.
Šta se događa kad su polazne pretpostavke pogrešne, najbolje se vidi na primeru izborne izlaznosti (3.592.375 izašlih na parlamentarne izbore marta 2014) prikazane sa 53 odsto u odnosu na zvanično biračko telo (6.765.998), što je daleko od stvarne izlaznosti od 65 odsto u odnosu na broj birača faktički prisutnih u zemlji (5.535.998 kad se od „nominalnog broja birača 6.765.998“ oduzmu maloletna lica bez prava glasa i birači iz dijaspore odsutni na dan izbora). Tako dobijena realna, izuzetno visoka izlaznost govori o stepenu političke odgovornosti, svesti i savesti građana Srbije koja ne zaostaje za visokom izlaznošću tradicionalnih zapadnih demokratija, veoma zainteresovanih za sopstvenu sudbinu.
Prosto je neverovatno da u Avganistanu bez značajnije glasačke tradicije pod pretnjom talibanskog terora na održanim parlamentarnim izborima iste godine izlaznost bude preko 60 odsto, za razliku od mirnodopske Srbije i regularnih izbornih uslova sa jedva 53 odsto izašlih građana. Na ukupnu izlaznost faktički nikakav uticaj nije imao rezultat glasanja u konzulatima i ambasadama jer od prijavljenih (ukupno) 7.169 birača glasalo je svega 4632 ili 0,07 odsto zvaničnog biračkog tela, što je zanemarljiva veličina reda statističke greške, za razliku od hrvatske dijaspore gde je za parlamentarne novembarske izbore 2015. samo u Nemačkoj prijavljeno 16.720 birača, što je takođe tema za upit i ozbiljno promišljanje.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve