Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Radio B92 kakav smo do sada poznavali neopozivo je nestao iz našeg medijskog pejzaža; njegova je uloga u ovih četvrt veka neprocenjiva, a njegova "smrt" indikativna i poučna
Nisi starac zbog davnog rođenja, nego zbog dugog pamćenja. Još se dobro sećam tog jesenjeg prepodneva 1991, ustao sam i uključio radio koji je kao i većinu vremena u to vreme bio podešen na FM frekvenciju 92,5 MHz. Program tek što je počeo (mlada i siromašna radio stanica tada još nije emitovala 24 sata dnevno) i sve je trebalo da bude kao i obično, osim što – nije. Nikako nije. Čudni su bili ti glasovi, još čudnije su stvari govorili, ali najčudnija od svega bila je muzika: ni nalik onoj koja se obično čula na toj frekvenciji, ali zato vrlo nalik na onu koja se mogla čuti na skoro svim drugim frekvencijama. A smisao baš ove frekvencije ponajviše je bio u tome da ni po čemu ne nalikuje onim drugim. Po tome je bilo jasno da nešto jako nije u redu, a ubrzo nam je objašnjeno i šta: tadašnja zla SPS vlast preuzela je Radio B92, skrenula ga sa izdajničkog puta i vratila ga poštenom srpskom narodu…
Nije tada još bilo ni interneta, a kamoli m.f. „društvenih mreža“ pa da ove eksplodiraju, ali svejedno, rumor se proširio brzinom svetlosti, ceo se grad usijao: sranje, upali u B92! Protest, otpor! Sedeo sam kod kuće i dobro se zabavljao jer sam, Tita mi, odmah provalio da je u pitanju samo dobar štos, navlakuša, „orsonvelsovska“ manipulacija. I furali su je, bogme, dosledno ceo dan, svaki programski segment obrnuvši na glavu, tako da je u sponzorskom terminu nedeljnika „Vreme“ gostovao glavni urednik režimske Epohe…
A zašto i po čemu sam provalio igru? Jednostavno je: zbog elementa preteranosti, koji je eksplicitno ukazivao na karikiranost, samim tim i neautentičnost poduhvata. Kako? Pa, lepo: ko bi se, u pravom preuzimanju, setio da odmah drastično izmeni i muzičku matricu i uopšte zvučni identitet radija? Zadovoljili bi se uklanjanjem politički nepoćudnih sadržaja, a za ostalo bi ih manje-više bolelo uvo.
Ono što je tada bilo uspeli štos, ali i suptilno upozorenje na jednu permanentnu mogućnost, ostvariće se sedam i po godina kasnije, na prvi dan vazdušne intervencije NATO: radio će zauzeti ovlašćena SPS-jugend kamarila na čelu s izvesnim Nikačevićem; ovaj put ništa nije bilo smešno, a čak je i muzika odmah prilagođena ukusu režimskih audio komandosa. Pravi B92 ubrzo je prešao na rezervnu frekvenciju (slava i hvala tadašnjem Studiju B!), a Nikačević i društvo baškarili su se u uzurpiranom radiju do 5. oktobra 2000, kada su isterani manjom ekološko-sanitarnom akcijom.
Čemu sve ove reminiscencije? Ovih je dana Radio B92 po treći put u svojoj istoriji drastično i temeljno promenio/izgubio svaki trag svog zvučnog, kulturnog, programskog i svakog drugog (naravno, i svetonazornog) identiteta. Samo što ovaj put to nije ni štos ni upozorenje, ni akt političkog nasilja s vrlo ograničenim rokom trajanja; ovaj put je za ozbiljno i po svoj prilici – trajno. Gotovo svi zaposleni novinari, „muzičari“, tehničari i ostali naprasno su otpušteni, informativni program je ukinut, autorske emisije raznih profila takođe, na radiju se kao u kakvom ocvalom džuboksu samo vrti muzika povazdan (i to se, jelenskih mi rogova, zove „letnja šema“!), i to u bar 90% slučajeva takva kakva se doslovno samo dan pre ove promene nikada nije mogla čuti na toj frekvenciji, mada je Radio B92 odavno prešao u svojevrsni „urbani mejnstrim“. Drugim rečima, kada danas zađete na tu frekvenciju, mada imate četvrt stoleća slušalačkog iskustva, ništa vas neće upućivati da ste baš na tom talasu; pre ćete pomisliti da ste greškom naboli Radio S, Nostalži ili neku drugu od taksistima omiljenih stanica…
Nije preterano reći da je Radio B92 umro; ili je ipak tačnije reći da je ubijen? Da, ali s tim da ne bi trebalo krivicu tražiti samo i isključivo u ruci koja ga je dokrajčila, onoj koja je povukla oroz. Ubica je tu više, kao u onom romanu Agate Kristi u kojem svako od putnika ima jake motive za zločin…
Nema potrebe da se vraćam na prevratničku ulogu radija B92 od osnivanja u 1989. pa do 2000. i da je u sitna crevca razglabam – znanje o tome stvar je opšte kulture. Važno je, ipak, napomenuti barem ovo: nije to bio samo radio na kojem ste mogli čuti necenzurisane informacije i mišljenja „protiv režima“: radilo se o široj, sveobuhvatnijoj alternativi skučenosti postojećeg, o tome da je B92 bio utočište drugačijeg osećanja sveta, ispoljavanog i kroz muziku, kroz (sup)kulturne sadržaje svih vrsta, način govornog komuniciranja etc.
U novostečenoj postmiloševićevskoj slobodi, Radio B92 postaje RTV B92, tek osnovana televizija dobija primat, a ubrzo i kreće u nepovratni put komercijalizacije do i preko granica posvemašnje profanacije (famozni „Veliki brat“ tu će biti međaš, tačka-bez-povratka), dok radio polako odlazi u zapećak. Kako je to zapećkovanje izgledalo? Nije bilo šokantnih skrnavosti kao na televiziji, ali je u godinama koje će doći posle 2000. radio mic po mic postajao sve manje istinska svetonazorna i kulturna alternativa dominantnim komercijalnim obrascima a sve više, rekoh već, urbani mejnstrim, sve više i više zvučno i sadržinski oblikovan po banalnim mudrovanjima japi-genijalaca (sorta koju treba pips-om i raidom držati podaleko od svake poštene redakcije!) koji su sa kratkih kurseva tzv. menadžmenta i ostalog novovekovnog proseravanja donosili blagovesti o „top 40“ profilisanju muzike, o Neobaveznom Ćeretanju Ničega kao o daleko najpoželjnijem govornom obrascu etc. Ukratko, B92 kao takav postao je big biznes, industrija, hiperunosni brend koji je valjalo što bolje utržiti – ili je to bar bila ambicija onih koji su ga vodili. Zato je i rastao preko mere koju je mogao suvislo, dostojanstveno, pametno i održivo podneti, sve dok nije – pukao. To jest, počeo da posrće i da tone pod teretom (u startu nepotrebne) predimenzioniranosti i ambicije da se utrkuje sa ajkulama koje mu nisu društvo, koje ne samo da ne možeš pobediti nego, što je mnogo važnije – nemaš ni zašto, jer ne bi ni trebalo da se takmičite u istom sportu. Kako se to završilo? Sistemskom krizom i posledičnom prodajom, naravno. Kome? Jebemliga, za sve ove godine nisam shvatio: „nekom Grku“, Antena group, kako li se to već zove… Kao da je uopšte bitno. Šta je bilo s televizijom dobro znamo, to nam je utisak godine. Danas na njoj nema doslovno ničega, osim sve stranijeg telešceta zvanog „24 minuta“. Radio se tu držao naizgled diskretno i po strani, činilo se da „Grk“ naprosto ne zna šta će s njim; jedno se vreme govorkalo čak da će biti nekog džentlmenskog razvoda u smislu da stara ekipa dobije radio, a ovi novi zadrže televiziju, pa kud koji… I onda najedred – ovo… Otužan, apsurdan, jadan, cinično brutalan kraj nečega što se dobrano utkalo u naše živote, nečega što je naprosto bilo više od još jedne radio stanice: nečega što je bilo dostojniji model življenja i opstajanja u jednoj profesiji, ali i u jednoj kulturi, ako nismo tikve bez korena. A verovali smo da nismo. Sada imamo bar jedan dokaz manje za to.
Da li je moglo biti drugačije? Sa „Grkom“, kao metaforom – teško. A pre „Grka“? Da, svakako. Ima takvih, svetlijih primera radio i TV stanica (i novina, portala…) profila sličnog Radiju B92, i po eks-YU i po (post)tranzicionoj istočnoj Evropi koje su manje-više uspešno i bez nepodnošljivih i neoprostivih gubitaka u ljudstvu i materijalu, ali i u sadržaju, profilu i smislu, preživele čeoni sudar s blagodetima beslovesnog kapitalizma. Izgleda da je na B92 neko prespavao ključni trenutak kad se nešto još moglo učiniti. Jasno je da ne možeš celog veka biti gerila i andergraund, nije tragično uvažavati i izvesne poslovne modele, pa i sadržinske korekcije, ali samo one koje nikako ne zadiru u suštinu tvoje drugačijosti, jer – na kraju krajeva – i tvoja drugačijost je tvoja tržišna niša, ti si potreban samo svojim slušaocima, gledaocima, čitaocima, i treba da ih paziš – oni drugi lepo žive i bez tebe! Okej, kad već mudrujem – a koji je to propušteni trenutak? To je ono kad nekakav japi mudroser uđe u uredničku ili novinarsku sobu ne bi li nešto smatrao i ukazivao, a ti propustiš priliku da zaurlaš na njega „marš napolje!“, gađajući ga pepeljarom. Ako to ne učiniš, pre ili kasnije dođe „Grk“. A kad taj već dođe, pre ili kasnije ubije sve što njemu ionako ništa ne znači. A zašto i da ne ubije, njegovo je?
A sada me izvinite, odoh da obrišem frekvenciju 92,5 iz memorije mog tjunera.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve