Protest ulazi u novu fazu. Obnavlja se nastava, stiže leto, vlast i studenti spremaju novu strategiju. Nestabilnost je sve vidljivija. Međutim nije svaka nestabilnost progresivna. Koliko je postojeća nestabilnost progresivna? Može li se raditi na tome?
Pre svega, protest nije završen, važna tekovina je eksplozivni žar koji iznova preti novim plamenom. Žar sve više počiva na dubinskom, a ne na prolaznom podudaranju nezadovoljstva studenata i građana. Nezadovoljstvo je sve spontanije i samo naizgled slabije. I zato što nije partijski organizovano. Slabi simbolička karnevalska zabavna ležerna komponenta otpora, ali jača otvoreni dubinski neprerušeni bunt, lišen performansa kao prohodne oblande. Šta je tu neprogresivno?
Najpre treba uočiti da se u sukobljavanju neposustalog otpora i panične odbrane vlasti kod dela javnosti javlja osobeno konzervativno nezadovoljstvo pat pozicijom i neizvesnošću. Istorija je pokazala da se ova vrsta nezadovoljstva može na izborima razrešiti autoritarnim zovom za čvrstom rukom vođe, a tek ređe demokratskom smenom vlasti. Na drugoj strani, kod vođe raste strah od sunovrata koji bi za sobom nužno povukao rasulo vladajuće partije i gubitak raznih privilegija. “Šta bi mi bez njega?” opravdano strepi svaki član SNS.
Zato se vlast na svim frontovima bori kao ranjena zver i oslanja na medijski izmanipulisano neprogresivno nezadovoljstvo dela javnosti. Na prigovor za korupciju vlast odgovara kontraoptužbom o obojenoj revoluciji. Šire je obrazlažu režimski intelektualci, sinovi srpskoradikalskog neba. Vodeći mediji uzdrmane vlasti nadmeću se novim obrazloženjima istrošene mantre o nacionalnoj izdaji opozicije. A studenti su, kako je još Tito govorio, samo zavedeni da ne uče. Ali poređenje sa Titom je neistorično. U agresivnom rečniku sve unezverenijeg aktuelnog predsednika sve je učestalija šovinistička retorika (obojena revolucija, plaćenici, izdajnici, rodomrsci). Ličnu mentalnu nestabilnost on ispoljava moralokratski, a pretnja silom još je u drugom planu.
MORALNA OŠTRICA OTPORA
Napetost vlasti i opozicije nije ideološka nego moralistička. Utoliko je i žešća jer se ne radi o odbrani različitih užih ili širih klasnih interesa nego o stepenovanju neljudskosti protivnika. U ovako akcentovanoj napetosti krije se takođe neprogresivnost sudara. Unutar rastegljive javne moralističke napetosti razne nestudentske političke struje kriju vlastite interese. Ključna posledica zakavženih moralizama nije napredna jer ne može iznedriti racionalniju demokratsku alternativu. Nego osvetničku. Prednjače vladajući tabloidni mediji, jer i kada ne uspevaju u propagandi režima, kod dela apolitične javnosti šire netrpeljivost prema protestu i mišljenje “svi su isti”. Javnosti preti zasićenost konfliktom kom se ne vidi kraj, pa se deo nezadovoljstva preliva u zov za čvrstom rukom.
Kako izbeći ili ublažiti ovu sve oštriju neprogresivnu nestabilnost?
Studenti treba jasnije da se razdvoje od vlasti. Ne toliko proceduralnim nego širim socijalnim zahtevima. Vlast na proceduralne zahteve odgovara legalistički. Izbori će biti u legalnom roku. I tačka. Stvar, međutim, treba legitimistički zakomplikovati.
Moralnu oštricu otpora treba socijalno akcentovati. Otpor korupciji valja više centrirati oko brutalne profitabilnosti, ponosa vlasti koja šansama za profit ugađa stranom kapitalu. Ogromni profiti investitorskog urbanizma mire vlast i sa domaćim kapitalistima koje je Vučić hapsio. Uz arapski, nići će Bošnjakov i Miškovićev Beograd na vodi. Biće to ne manje isplativ srpski Abu Dabi. Ove stvari bi bile čak i kapitalistički razumljivije da visoko profitabilni investitorski urbanizam zida na ledini, a ne da otima od građana. Otimačinu vlast legalizuje zakonima. A kajmak se naravno deli “lijepim redom vuka u planini”.
Vlast pripitomljava investitore (čitaj kapitaliste) nudeći im profite projektima koji zagrađuju i zagađuju beogradske reke. A u drugim sferama proizvodnje planski smanjuje moć sindikata. Teško je preseći ovu koruptivnu interesnu sponu vlasti i krupnog kapitala. Ali je treba jasnije istaći. Snažni studentsko-građanski otpor korupciji treba socijaldemokratizovati. To znači tražiti više od poštene procedure i fer izbora. Otvorenije pumpati otimanje otetog. Ako se ostane samo na proceduralnim zahtevima, onda se ne dira u temelj neravnopravnosti. Ovo i stoga što je režim proceduralno nadmoćan i kadar da plati, potplati i preplati izbornu propagandu. Ko bi na eventualnim izborima mogao da platežno konkuriše finansijski snažnoj vlasti i njenim skrivenim sponzorima? I zato nema otimanja otetog bez generalnog štrajka i bez saveza za onima čiji je rad zakinut i neplaćen. Drugim rečima, treba aktivirati napetost između potplaćenog i neplaćenog. To je vanvremeni univerzalni temelj svih nepravdi. Nema pravde bez socijalne pravde.
MLAD JE ONAJ KO JE KADAR DA ZABORAVLJA
Kakve to veze ima sa studentima? Ima. Autentično i delatno socijalno nezadovoljstvo ne nose u svom životnom prtljagu penzioneri nego mladi, jer im preti duga budućnost socijalnog beznađa. Ne preti profesorima nego studentima. Svest o oporoj socijalnoj budućnosti istinski je detonator progresivnih promena, a ne nostalgična prošlost. Njeni akteri jesu studenti neopterećeni iskustvom i starom praksom. Nemaju u sećanju ni građanski rat ni međunarodnu izolaciju Srbije nego samo dugu koruptivnu noć SNS vlasti. Upravo ovo uže ali jasnije iskustvo uspešnije aktivira njihova nova drugačija očekivanja i centrira njihov otpor oko novog jasnog političkog uzurpatora. Ne apstraktnog, nego sasvim vidljivog kreatora korupcije i krize.
Kod procene delatnog potencijala studentskog otpora treba jasnije razlikovati jalovo neiskustvo od plodne neopterećenosti beskorisnim iskustvom. Nisu studenti zavedeni obojenom revolucijom nego je generacijski spoj njihovog iskustva i očekivanja inherentno eksplozivan. Samo je kod onih koji su lišeni balasta suvišnog iskustva budućnost važnija od prošlosti. A nestabilnost koju podstiču je progresivna. Međutim, ova okolnost ne znači da su stariji beskorisni. Mlad je onaj ko je kadar da zaboravlja.