Projekcija vladajuće kaste

Očito je da je država – ne treba sumnjati da će za to vladajuća većina poslušno podići ruke ovih dana – odlučila da jednu nepravdu razriješi drugom: Prijedlog zakona o stanovanju i održavanju zgrada koji je ovih dana u hitnoj proceduri, naime, nije samo vlasnička prava stanara proglasio državnim (partijskim) interesom, nego je ponudio rješenje po kojem će hiljade ljudi po kratkom postupku i bez efikasne pravne zaštite iseliti iz njihovih stanova. Riječ je o stanovima u privatnom vlasništvu ili vlasništvu zadužbina i fondacija, uglavnom po gradovima Srbije koji se posljednjih godina uglavnom vraćaju originalnim vlasnicima ili njihovim nasljednicima sudskim putem, a sad valja i da one još preostale država iz stambenih kvadrata izjuri na brzinu, iako sami nisu ništa krivi. Nekadašnje vlasti su te stanove oduzele, dale stanarsko pravo ljudima koji su pak sve ove godine (od druge polovine 40-ih prošloga vijeka) te stanove održavali i plaćali doprinose iz svojih plaća za stambenu izgradnju, a da nikada nisu dobili društveni stan. Uz to, svi ti nosioci stanarskog prava na nečijem stanu koji su dobili od države, od početka 90-ih godina plaćaju ne samo naknadu stvarnim vlasnicima (s obzirom na ekonomsko stanje u zemlji, sve više nezanemarive iznose), već i porez na stanove koji, nota bene, stvarni vlasnici ne plaćaju.

STATISTIKA: Brojke kažu – prema Udruženju korisnika stanova u privatnom vlasništvu Srbije – da je otprilike oko dvije hiljade takvih stanova; točnije, zvanični podaci kažu da je registrirano, do 2015. godine, 1489 stanova s ukupno oko 68.000 kvadratnih metara, ali Udruženje pretpostavlja da je još trećina takvih stanova ostala neevidentirana.

Pitanje je koliko su prethodne procjene da je takvih stanova oko deset hiljada do danas smanjili sudovi sa svojom sudskom praksom, koji su listom stanove – ne obazirući se na postojeće propise i dokaze – vraćali starim vlasnicima. Evo primjer: tri generacije u stanu u zgradi građenoj za rentiranje, kupljenoj 1945. godine na sumnjiv način, u kojem nakon smrti djeda i potom roditelja u drugoj polovini 2000-ih ostaje sin. Sudski spor završava konstatacijom suda da taj sin, koji je u vrijeme kad je donesen novi Zakon o stanovanju 1992. godine bio maloljetan (1974. je rođen), nije bio prijavljen na datoj adresi: nije kao maloljetnik u tom trenutku imao ličnu kartu, a ništa nije vrijedilo što su mu roditelji (i starija braća) bili decenijama tu prijavljeni, niti to što je pohađao obližnje škole, što mu je država – kad je načeo punoljetnost – sve naredne godine uredno slala pozive za glasanje.

Čak i po prethodnom zakonu, sin iz treće generacije stanara imao bi pravo naslijediti stanarsko pravo, ali nije. Činjenica je da, na primjer, taman i da ga sud nije lišio stanarskog prava, njegova potencijalna supruga ne bi imala nikakva prava u toj priči, kao što je činjenica i to da novi Prijedlog zakona još više sužava krug osoba iz istog porodičnog domaćinstva koje bi mogle pretendirati na to pravo.

Spominjano Udruženje, čiji je predsjednik Vlastimir Dedović, konstatira: „Koncept predlagača ovog zakona je da se obaveza države, prividno priznata konceptom dodele zamenskih stanova za preseljenje, značajno i nesrazmerno umanji postavljanjem ograničavajućih i eliminacionih kriterijuma i desetogodišnjim razvlačenjem rešenja kojim se biološki i socijalno smanjuje broj korisnika prava i njihova potraživanja. Celokupna ušteda države na ovaj način ostvariće se na štetu ranije stečenih prava samo jedne jedine kategorije građana – nosilaca stanarskih prava / zakupaca na neodređeno vreme na stanovima u vlasništvu građana, zadužbina i fondacija.“

Dedović još navodi da se rješavanje njihovog prava odlaže (s jasnom namjerom da ih se sve iseli iz takvih stanova), da im se umanjuje kvadratura na koju imaju pravo, da se ograničavaju ili isključuju po raznim osnovama, kao i da se zakonskim rješenjima odlažu rješenja o preseljenju do momenta osiguranja stana, što „mnogi od njih, imajući u vidu sadašnju njihovu prosečnu starost, neće doživeti“.

„Iz svega proizlazi da predlagač, svesno ili ne, nepravdu koju je država učinila pre 50 ili 60 godina prema vlasnicima stanova davanjem stanarskog prava na tim stanovima drugim licima, namerava da ispravi na način koji nije u skladu sa savremenim civilizacijskim dostignućima – činjenjem nove nepravde, tako što će račun za svoje greške naplatiti nosiocima stanarskog prava i zakupcima tih stanova“, kaže Dedović.

PROTERIVANJE: E sad, što je ostalo od one ionako teorijske obaveze iz Zakona iz 1992. godine da općina mora osigurati zamjenski stan za zaštićene stanare koje iseljava? „Odgovarajući stan“ kao pojam više ne postoji, već su stanari izjednačeni sa „socijalnim“ stambenim slučajevima (22 metra kvadratna za jednočlano do 64 metra za šestočlano domaćinstvo), pa ih se može iseliti i u višestruko manje stanove na periferiju gradova, ili čak da ih se izbaci iz stana a da im se ne osigura bilo kakav smještaj ukoliko su u međuvremenu stekli, naslijedili ili bilo kakvu nekretninu na području Srbije, makar to bila i štala ili neko davnašnje „vjekovno ognjište“ predaka, neuslovno za stanovanje.

„Ovo praktično znači kaznu proterivanjem iz Beograda u slučaju nasleđivanja bilo kakve nekretnine na teritoriji Srbije“, kažu u Udruženju.

Ima još: ako se svi ti programi Vlade Srbije o raseljavanju ove kategorije stanara ne završe na vrijeme, do 31. decembra 2026. godine, zakupci odnosno nosioci stanarskog prava mogu biti iseljeni iz stana isplatom novčane naknade, u visini prosječne cijene odgovarajućeg stana na što nema mogućnosti žalbe, ali niti određenja što je to „odgovarajući stan“. Vlada tu uvodi uredbe, a znamo da se uredbama može odrediti bilo što, pa još kad nema prava žalbe…

Ujedno, posve suprotno zakonima i međunarodnim dokumentima koji su dio domaćeg pravnog poretka, za sve sporove nadležnost je data lokalnim vlastima, prvostepene i drugostepene, da bi građani tek nakon što ih općinski organi isele, presele i isplate, kad je dakle cijela stvar već gotova i oni ostali bez stanarskog prava, mogli pokrenuti sudski spor. Znajući koliko dugo sudski sporovi traju, oni – uglavnom građani starije dobi – pravdu doživjeti neće, a kako se u općinama pravda dijeli, znamo, po političkim kriterijima, a ne pravnima. Jer, Predlogom je ukinuta sudska zaštita takvim stanarima, suspendirani su Ustav, Evropska konvencija o ljudskim pravima i Zakon o upravnom postupku, jer općinski ili gradski činovnici odlučuju o iseljenju po ubrzanom postupku, prije osiguravanja stana za preseljenje, bez saslušanja stanara, bez mogućnosti „prave“ žalbe (žale se istima koji ih iseljavaju), a i rok za takvu žalbu je osam, umjesto 15 dana.

Ako i ostanu u „svojim, a tuđim“ stanovima u narednih 11 godina, stanari će imati još mnogo muka: prvo, da im nekadašnji vlasnici dvaput godišnje slobodno vršljaju po stanovima, iako ne plaćaju porez, ali dobijaju kirije. Te kirije pak uskoro dobijaju veći koeficijent, po kojem se one približavaju tržišnim cijenama. „Time se zakupci, već osiromašeni smanjenjem plata i penzija, na ovaj način materijalno iscrpljuju i prisiljavaju da se zbog neizdrživih troškova stanovanja isele iz stana. Za desetogodišnju zakupninu zakupac gotovo da može sam sebi da kupi stan“, kažu u Udruženju.

Jednom smrkne, drugom osvane: to je ono što se sada događa s rješenjima stambenog pitanja ljudi koji su cijeli život odvajali od svojih plaća za stambeni fond, a koji su na kraju ostali potpuni golje, bez stana i bez para. Njima nitko nije obračunao te doprinose, niti im je ponudio za bagatelu otkupe stanova kao režim 90-ih. Jednako tako nitko nije obračunao izgubljenu dobit onih koji su prije šezdesetak godina ostali bez svojeg vlasništva, ali je činjenica da otad nisu niti ulagali u svoju imovinu, niti su na nju plaćali porez (bilo bi i glupo, barem do 1992, s obzirom na to da s tom imovinom nisu mogli raspolagati).

DRŽAVA I POSLEDICE: Sve što danas imamo to su dvije grupe gubitnika u situaciji kad će jedni ipak dobiti, a drugi izgubiti sve, i sve to zacementirano još jednim lošim zakonodavnim rješenjem, još jednom odlukom države – svejedno koje, bila je zajednička – koja i više od 70 godina pokazuje da ne postoji ona zbog građana, nego građani postoje da bi nečije alave ideje mogli zadovoljiti. Inače, država bi popisala vlastitu imovinu, iselila građane s danas nepostojećim stanarskim pravom i zakupom i izjednačila ih sa većinom ostalih građana, pritom vrativši imovinu onima kojima je državnom odlukom desetljećima sporila da je njihova.

A ovaj Predlog zakona? Bit će usvojen bez obzira što o njemu mislili svi stanari u zemlji Srbiji, on je tek luda projekcija vladajuće kaste koja će, sve dok i njih i njihove ne lupi po glavi, vjerovati da su premudri političari mislili samo na nas, a ne i na stotine hiljada njih koji su se učlanili u stranku.

Pa dok nekad u budućnosti ne osjete posljedice na svom slučaju i na svom

džepu…