

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Smatram da je Demokratskoj stranci potreban racionalan predsednik koji će kadrovski i organizaciono obnoviti stranku i vratiti poverenje građana. Tokom cele karijere imao sam jedan prost recept za uspeh: u svom timu sam uvek želeo da imam bolje i stručnije od sebe
Demokratska stranka je gubila tri puta na parlamentarnim izborima od 2012. godine, a poslednja dva je jedva prešla cenzus. To nije podrška uz pomoć koje možemo da menjamo Srbiju nabolje. Kada Demokratska stranka pozove na proteste zbog fizičkog i pravnog nasilja nad građanima u slučaju Savamale, na ulici se pojavi oko dve stotine ljudi. Kada isto to učini grupa mladih ljudi, potpuno nepoznatih javnosti, na protestu se okupi njih 20.000. Na hiljade članova DS-a se pojavljuje na protestu potpuno nove, mlade inicijative, a nema ih na sopstvenom stranačkom skupu.


To su činjenice. Na nama je kako ćemo ih tumačiti.
Neki veruju da su to odlični rezultati i da samo treba da nastavimo pod njihovim vođstvom.
Drugi nam kažu da je problem u tome što nemamo dovoljno jakog lidera. Veruju da Vučića mogu pobediti tako što će predstaviti jačeg „lidera“ od njega. Tako što će se on „potući“ za svaki glas, i na pijaci ako treba… Međutim, svaki put kada smo tražili lidera, rezultat je bio sve lošiji.
Vreme je da menjamo koncept i organizaciju stranke. Da gradimo stranku koja neće zavisiti od jednog čoveka, a ne da tražimo lidera koji će se suprotstavljati kultu ličnosti čoveka koji se pita za sve i odlučuje o svemu. Da suštinski budemo demokratska stranka, stranka velikog broja kompetentnih i operativnih ljudi od vrha do lokalne organizacije, stranka koju čine ljudi, a ne lider. Demokratska stranka mora da bude ogledalo društva kakvo želimo da gradimo. Samo tako možemo vratiti poverenje građana.
Problem nije u Vučiću. Problem je u nama. Negde usput smo izgubili naše stare birače, naše saborce u borbi protiv tiranije Miloševićevog režima. One koji su stajali uz nas na trgovima, na ulicama, pred kordonima, vodenim topovima… Izgubili smo ih u usputnim nerešenim aferama, nameštenim tenderima, privatnim dilovima… Nove, zbog toga, nismo mogli da pridobijemo.
Vreme je da se pogledamo u ogledalu i priznamo sebi: nisu oni ostavili nas, negde usput, mi smo izgubili orijentaciju. Vreme je da neki novi ljudi, sa novim idejama, krenu da se bore za one stare vrednosti zbog kojih smo nekada bili stranka uz koju su građani ponosno stajali. Stranka koja je pokretala i nosila odgovornost kada su ispravljene mnoge nepravde i rešeni najteži problemi – demontiran je ubilački sistem, za šta je najvišu cenu platio naš predsednik i predsednik Vlade Republike Srbije Zoran Đinđić; država je punopravno primljena u Ujedinjene nacije, Savet Evrope i sve ostale relevantne međunarodne institucije; stvoren je mehanizam za vraćanje davno pokradene stare devizne štednje i uloga prevarenih štediša Dafiment „banke“ i Jugoskandik štedionice; isplaćeni su i povećani na daleko pristojniji nivo dečji dodaci, obezvređene penzije, naknade trudnicama i porodiljama, koji su svi kasnili mesecima; rešen je problem nestašica i redova za oskudne životne namirnice; od režima u kojem su novinari ubijani zbog kritike uspostavljen je sistem medijskih sloboda; ukinute su restrikcije struje; započeti su oporavak privrede i zapošljavanje ljudi; obrazovne i naučne institucije su vraćene u međunarodne okvire… Bili smo stranka koja je započela korenitu obnovu države i društva.
Građani se sećaju te stranke i žele da se ona vrati. Na poslednjim izborima, mnogi od njih su dali glas Demokratskoj stranci kao jednu vrstu kredita namenjenog njenom poboljšanju. Taj kredit sada dolazi na naplatu.
Na nama je izbor: da li ćemo tvrdoglavo nastaviti da ignorišemo stvarnost, da se lažemo da smo odlični, ali da to glasači ne vide ili ćemo da prihvatimo poruku koju nam birači šalju. Jasno nam je rečeno: naši lideri, oni koji su celu deceniju bili na vlasti, nemaju kredibilitet. Tu uopšte ne igra ulogu to da li su zaista krivi za ono zašta ih građani terete. Možda je loš rejting pojedinaca posledica medijskog linča kojem su bili izloženi, a možda samo stvar zasićenja građana njihovim višegodišnjim delovanjem u samom vrhu stranke. Kako god, činjenica je da oni nemaju poverenje građana. Ukoliko žele dobro stranci i Srbiji, trebalo bi da se povuku korak unazad. Takođe, treba da se sete da je i Zoran Đinđić bio medijski satanizovan, i to neuporedivo gore nego bilo koji drugi političar u modernoj istoriji Srbije, ali je i pored toga imao podršku naše baze, obrazovanijih, mislećih ljudi, koji svoje mišljenje ne formiraju pod pritiskom režimskih tabloida i televizija.
Ne verujem da sam Bogom dan da budem lider. Smatram da je Demokratskoj stranci potreban racionalan predsednik koji će kadrovski i organizaciono obnoviti stranku i vratiti poverenje građana. Tokom cele karijere imao sam jedan prost recept za uspeh: u svom timu sam uvek želeo da imam bolje i stručnije od sebe. Isti kriterijum želim da primenim u stranci. Želim mandat kako bih Demokratsku stranku vratio onima kojima ona zapravo pripada – građanima Srbije.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve