Privrednik, policajac, ministar, brat

Stavovi Aleksandra Vučića i Predraga Koluvije poklapaju se u više točaka. Na primjer, zajednički gaje animozitet prema inspektorima Slobodanu Milenkoviću i Dušanu Mitiću, najzaslužnijim za slučaj „Jovanjice“: dok prvooptuženi u tom postupku kaže da su ga ta dvojica pokušala navesti da označi Andreja Vučića za svog šefa, njegov brat i predsjednik Srbije nagovještava da će treće poligrafsko ispitivanje – „sa pravim pitanjima“ – razobličiti ove policajce.

foto: fonet

Pod dva, Koluvija i Vučić tvrde da im obojici policija „pakuje“ – prvog podmetanjem dokaza, drugog skandaloznim, nezakonitim prisluškivanjem. A iznad svega, slažu se da Andrej Vučić nema nikakve veze sa vlasnikom „Jovanjice“…

Čudno, zar ne? Ali što to nije u vezi sa ovim slučajem?

ULOGA PREDSJEDNIKOVOG BRATA

Predrag Koluvija je „pao“ u mrtvoj ali, kako će se kasnije pokazati, gromoglasnoj tišini. Otkriće prave tvornice „vutre“ u Staroj Pazovi – za mnoge najveće u Evropi – i hapšenje pripadajuće kriminalne grupe za vlast nije bio događaj dostojan ni minornog saopćenja. Hm… Zar Vučić i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović nisu izlazili pred kamere poslije zapljena nekoliko stotina grama bilo kakvih narkotika i vagica za njihovo mjerenje? I nije li u Srbiji opet proglašen krstaški rat protiv kriminala – ovaj put stvarno, majke mi?

Tadašnje ćutanje vlasti sada djeluje poput svojevrsne omerte. Da li se čitav slučaj mogao zataškati?

„Nije“, kaže za „Vreme“ sugovornik sa velikim iskustvom u pravosuđu. „Previše ljudi, papira, interesa i panike. Međutim, siguran sam da je bilo pokušaja.“

Biće da je baš tako nekako za hapšenje ekipe sa „Jovanjice“ saznao Miroslav Aleksić, potpredsjednik Narodne stranke. Između ostalog, on je rekao i da je Koluvija tokom zadržavanja zvao Andreja Vučića.

Naravno, ovo je izazvalo burnu reakciju režima: Stefanović je odmah izjavio kako Andrej Vučić nije imao nikakvu vezu sa Koluvijom, isto je morao ponoviti i inspektor Milenković u bizarnoj izjavi za policijsku kameru, gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević je po želji braće Vučić protiv njih podnio krivičnu prijavu (kasnije odbačenu), bez prezentiranja ikakvih dokaza saopćeno je da vještačenje telefona potvrđuje da gazda „Jovanjice“ nije bio u kontaktu sa predsjednikovim bratom, on sam je tužio Aleksića za klevetu…

No, što se Aleksandar zajedno sa svim svojim ljudima upinjao u obrani Andreja, skepsa je postajala veća. Zašto? Pa zbog Nebojše Stefanovića.

TATA ZA BRATA

Čaršijska je tajna da, najblaže rečeno, bivši ministar unutrašnjih poslova i predsjednikov brat nisu u dobrim odnosima, a i predvode stranačke klanove sukobljenih interesa.

„Obojica su zadužila mnoge“, kaže sugovornik blizak naprednjacima.

Kakav je tu odnos snaga? Činjenica je da predsjednik Srbije najviše vjeruje svom bratu, ali valja voditi računa i o specifičnoj političkoj težini Stefanovića: ima najduži staž na funkciji ministra unutrašnjih poslova od uvođenja višestranačja, a poslije rotacije na čelo resora obrane i dalje je potpredsjednik vlade, sekretar Savjeta za nacionalnu bezbjednost, šef Biroa za koordinaciju službi bezbjednosti, član Predsjedništva i predsjednik beogradskog odbora Srpske napredne stranke… Ljubitelji analogija ovdje bi lako mogli reći kako Stefanović u Vučićevoj tehnologiji vlasti ima istu ulogu kao i Aleksandar Leka Ranković u vrijeme Josipa Broza Tita.

Uglavnom, sukob frakcije Andreja Vučića i ministra policije oko pristupa lukrativnim poslovima i važnim postavljenjima traje već dugo, bez većih potresa u javnosti; Vučiću su, očito, trebala obojica. Mogućnost za promjenu ovog status quo iznenada se otvorila krajem 2019: afera „Krušik“ sa Stefanovićevim ocem Brankom u glavnoj ulozi, žestoko je uzdrmala tlo ispod sinovljevih nogu. Istina, Vučić ga je tada zdušno branio, ali…

„To je bila jedinstvena prilika za Andreja da momački potkreše krila Neši“, nastavlja isti izvor „Vremena“. „Pozivajući se na višu silu, stranački ugled i interese, Stefanovićevi ‘dušmani’ su očekivali da će ga Vučić poprilično marginalizirati. Dalje niko ne bi išao u strahu od otvaranja Pandorine kutije sličnih obračuna.“

Pobornici ove teorije smatraju da se zabrinut za svoje pozicije i pod pritiskom vlastitih klijenata, Stefanović odlučio za kontraudar po principu „tata za brata“. To jest, odgovaranjem na aferu „Krušik“ otvaranjem afere „Jovanjica“.

Koliko ove tvrdnje piju vodu? Da li se Stefanović zaista osjetio dovoljno moćnim ili očajnim da zaprijeti samom Vučiću?

„Nema šanse na tako direktan način“, kaže ovaj sugovornik. „Ne bi potrajao ni pet minuta. Poput svih ostalih u SNS-u, svestan je da sve što ima duguje Vučiću pa bi ostao sam na vetrometini.“

Ali kako je onda došlo do afere „Jovanjica“?

„Moguće je da je do hapšenja Koluvije o kome su – naglašavam – postojala prethodna ‘saznanja’, zaista došlo slučajno“, navodi izvor sa dobrim poznavanje policijske prakse. „No i da je drugačije, zašto bi ga u jeku afere ‘Krušik’ Stefanović sprečio? Nema razloga. Po mom mišljenju, on nije dao zeleno svetlo za akciju, ali jeste okrenuo glavu.“

Ovo se pokazalo kao odličan potez: poslije izbijanja afere „Jovanjica“, političko žrtvovanje Stefanovića nije dolazilo u obzir. To bi, najblaže rečeno, predstavljao otvoreno priznanje da je točno sve što Aleksić i drugi govore o odnosu Andreja Vučića i Koluvije. Međutim, sigurnost da je Stefanović pravi čovjek na pravom mjestu, kod predsjednika Srbije tada je morala biti ozbiljno uzdrmana ako ne i trajno narušena.

ŠTIĆENIK

No sve ovo ne objašnjava muk poslije hapšenja povezanih sa „Jovanjicom“. Sve i da je Andrej Vučić primio poziv od Koluvije, što je problem? Zar mu nije mogao reći da ima povjerenja u policiju i pravosuđe i da ne brine ako je nevin? Naime, Koluvija je do tada bio patriota, donator srpskog naroda na Kosovu, uspješni privrednik koji u učestvuje privrednim delegacijama predsjednika Srbije, Aleksandar Vulin mu okopava rotkvice, a obilaze Zoran Babić i mnogi drugi iz vlasti. Zašto ne bi poznavao Andreja Vučića, koga mnogi označavaju kao „guvernera“ Vojvodine?

Bez obzira da li jeste ili nije zvao predsjednikovog brata, Koluvija je dopao pritvora nakon otkrića tvornice „trave“ na „Jovanjici“. Zašto li je onda javnost o ovom uspjehu vlasti u borbi protiv kriminala morao obavijestiti političar iz opozicije?

„Državni pos’o“, kaže jedan od sugovornika. „Očito se određeni interesi moćnih ljudi prekapaju preko ‘Jovanjice’. A da je Koluvija imao zaštitu iz državnih struktura, svedoče optužnice protiv radnika MUP-a, BIA i VOA.“

Svi izvori „Vremena“ se slažu da su šestorica optuženih iz sektora bezbjednosti sitna riba.

„Verujem da im izvesni šefovi ništa konkretno nisu rekli, već snažno nagovestili da se nađu Koluviji u svemu što mu treba“, smatra jedan. „Od tog trenutka kratak je put do ‘ugrađivanja’, ‘čašćavanja’ i sticanja raznih vrsta koristi.“

Ovdje je posebno zanimljiv Saša Vujisić, pripadnik Vojno-obaveštajne agencije. Pored ostalog, on se tereti za falsificiranje službene isprave, to jest – rješenja kojim je Koluviji dat status suradnika VOA za tajno prikupljanje podataka od fizičkih i pravnih lica. No, Vujisić je u bijegu. Nezvanično se tvrdi da je u Americi i u postupku traženja političkog azila. Ako je zaista tako, valjalo bi znati da li je Srbija tražila izručenje i šta po tom pitanju kažu američke službe. Također i da li je s njima u kontaktu „od ranije“. Ukoliko jeste, priča bi dobila i čuveni „inostrani element“.

Sve u svemu, slučaj „Jovanjica“ je manje-više mirovao tokom korone. No, kako se približavalo suđenje i izjašnjavanje optuženih, opet je dospjeo u žižu javnosti – brigu za položaj Koluvije režim više nije krio.

PRIPREMA BRIONSKOG PLENUMA

Naime, njegovim advokatima Zori Dobričanin Nikodijević i Svetislavu Bojiću (to je onaj koji je prijetio koleginici Jeleni Zorić sa N1) pridružio se Vladimir Đukanović. Položivši pravosudni ispit 2016, do sada nije imao zapaženiju ulogu u krivičnim postupcima. Zanimljivo je i da njegovom Fejsbuk profilu stoji sljedeće:

„Advokatska kancelarija koju vodim ne pruža besplatne pravne savete. Otuda, nema potrebe da mi u mejlovima ili telefonskim pozivima naglašavate kako ste član SNS-a jer je to totalno nebitno.“

foto: andrija vukelić

Međutim, bitno je nešto drugo. Đukanović je ispred SNS predsjednik skupštinskog Odbora za pravosuđe, državnu upravu i samoupravu, te po funkciji član Visokog savjeta sudstva i Državnog vijeća tužioca, a usput i parlamentarnog Odbora za kontrolu službi bezbjednosti. Vrlo uzdržano rečeno – teško da je izuzev Koluvije itko imao ovakvog advokata u bilo kakvoj istoriji Srbije; teško da je bilo koji tužilac ili sudija u ovakvom procesu ikada sjedio ispred branioca takve kategorije. Ako ništa drugo, angažman Đukanovića je znak velik kao kuća da vrh režima u slučaju nije neutralan niti na strani optužbe.

Tabloidi su to potvrdili čim je Koluvija započeo sa iznošenjem obrane: sve što je rekao uzimali su kao golu istinu, najavljivali senzacionalne preokrete, nova otkrića i slično… Da u slučaju „Jovanjica“ nisu čista posla, ukazuje i izjava Aleksandra Vučića da je prisluškivan iz policije bar godinu dana. O čemu je riječ, poslije uobičajenih najava najava i drugog dima, predsjednik Srbije je donekle objasnio u intervjuu „Večernjim novostima“:

„Neki ljudi sa kojima obično razgovaram o fudbalu, bukvalno o tome ko kako šutira loptu, označeni su da imaju veze sa drogom, da bi mogli da budu prisluškivani, a zapravo su slušani moji razgovori sa njima. Ti ljudi, naravno da nemaju veze sa drogom, niti za njih postoji optužni predlog. Oni koji su učestvovali u ovom poslu koristili su ovaj metod da bi se tobož zakonski pokrili, ali su pravili krupne faulove. Za to sada postoje dokazi i svedoci koji potvrđuju da se sve radilo bez zavođenja i da se arhiviralo, misleći valjda da će time nekoga moći da ucenjuju.“

Ovo nije prvi put da Vučić govori kako je prisluškivan. Tako je sredinom 2019. na Pinku – sa sve dokumentima označenim kao državna tajna – bez ikakve zadrške navodio ljude s kojim je bio u nadziranoj komunikaciji. Bili su to Bojan Pajtić, diplomata Oleg Dzizu, Goran Vesić, Orhan Dragaš, Marko Čadež, Vladimir Đukanović i brojni drugi.

Sada predsjednik Srbije ne otkriva imena. Javnost ne treba brinuti da je odustao od svoje uloge sveznajućeg Vrhovnog kadije – tu ideju potpuno poništavaju njegove izjave povodom posljednjih mafijaških likvidacija ili one o liderima opozicije. Zbog toga je opravdano pitanje da li je Vučić o fudbalu razgovarao sa Zvezdanom Terzićem ili Slavišom Kokezom? Ako jeste, kako su oni dospjeli „na mjere“ zbog droge? Mnogo je jasnije o čemu bi se moglo raditi ukoliko je riječ o prisluškivanju telefona vođa navijača ili fudbalskih menadžera koloritne reputacije. Ali – kako to da Vučić razgovara sa ovim ljudima i na osnovu čega je siguran da sa drogom nemaju veze?

„Meni sve ovo liči na pripremu Brionskog plenuma kada je Tito uklonio Rankovića zbog navodnog prisluškivanja“, kaže najstariji izvor.

ZNAO ILI MORAO ZNATI

Na pitanje „Sputnjika“, Nebojša Stefanović nije nedvosmisleno odgovorio da li je znao za prisluškivanje Vučića tokom svog mandata. Rekao je samo da niko ne smije bez naloga biti „na merama“, a dio tih ogrešenja vidio je i sam – predsjednik Srbije mu je na to skrenuo pažnju prije godinu dana. Kaže i da je poslije bilo određenih kadrovskih promjena „u toj službi i u MUP-u i upravo zbog određenih indicija i sumnji, koje naravno mora da dokaže tužilaštvo“. Kako ovo protumačiti?

„To znači da je Stefanović upozoravao Vučića kada god bi ga ‘upecali’ dok je s nekim razgovarao“, tvrdi izvor upućen u proceduru prisluškivanja. „Takođe i da je šef države tražio skidanje tih ljudi sa ‘mera’ i sklanjanje onih policajaca na čije su traženje odobrene. Ne verujem da bi ga itko normalan namerno prisluškivao iz MUP-a: broj ljudi sa pristupom uređajima je vrlo ograničen, a zahvaljujući strogim protokolima brzo bi ih otkrili.“

Zašto je onda predsjednik Srbije sada to potegao?

„Možda ne veruje Stefanoviću da mu je sve rekao“, nastavlja isti sugovornik. „Možda zato što svi tragovi prisluškivanja nisu uklonjeni i kad-tad mogu biti kompromitujući, ili zato što se opet ponovilo nakon njihovog razgovora. A moguće je i da je to Vučićev paravan za razvlašćivanje Stefanovića.“

Ipak, bivši ministar policije je u intervjuu „Sputnjiku“ pokazao da nije naivan. Ubacivši u igru istragu i dokazivanje, nagovijestio je da baš sve i ne mora biti onako kako Vučić i okolina predstavljaju. Pojedini tabloidi, poput ajkula kad nanjuše krv, odmah su nasrnuli na Stefanovića: em je govorio za strani medij (ovdje je rusofilija izostala), em je po komandnoj odgovornosti morao znati što rade ljudi na čijem je čelu…

Što će biti dalje?

Priča o prisluškivanju trenutno miruje. Isto vrijedi i za političku budućnost Stefanovića; navodno je ostvario dobru suradnju sa strukturama bezbjednosti iz Evropske unije i Amerike što poprilično utiče na njegovu održivost… Sigurno je samo da je Vučić sa pričom o prisluškivanju postigao sve što je htio. Standardna kuknjava kako je najprogonjeniji čovjek u zemlji, žrtva bezbrojnih zavjera „duboke države“, inostranih faktora i slično – ma koliko mu bila važna za biračko tijelo – ovog puta ima sekundarnu ulogu. Primarna poruka tiče se Koluvije. Ona glasi: kad su prljavi policajci toliko moćni da „pakuju“ šefu države, što li tek mogu da rade vlasniku „Jovanjice“…

DOBRI MOMCI

Vučićevu poruku najbolje je sažeo bivši kopač kod Koluvije, Aleksandar Vulin.

„Ne znamo mnogo stvari o ‘Jovanjici’, saznaćemo kroz istragu, zato služi tužilaštvo, zato služi policija, sud u krajnjoj liniji“, kaže novi ministar unutrašnjih poslova. „Sve ćemo mi to saznati, ali za sada znamo samo jednu stvar – Andrej Vučić nema nikakve veze sa ‘Jovanjicom’. Ali sigurno…“

Čovjek se mora zapitati čemu služi stalno spominjanje predsjednikovog brata, sa i bez povoda? Tim prije što ga Koluvija ne tereti niti jednom jedinom rječi.

„Ponekad pomislim da je potezanje imena Andreja Vučića – uz upozorenje svakom da se mane ‘Jovanjice’ – kasičan primer skretanja pažnje“, kaže jedan od izvora. „Dok traju rasprave da li ga je Koluvija zvao ili nije, sasvim je moguće da ispod radara prolaze mnogo krupnije stvari.“

Na primjer?

„Setite se kako su uvedeni notari“, nastavlja isti sugovornik. „Najpre je napravljena raspodela, pa onda donesen zakon. Moguće je da se ponavlja isti recept: kanabis bi uskoro mogao biti legaliziran po ugledu na Makedoniju, a Koluvija je instaliran da zauzme tržište – skank, zaboga, nije heroin. Ako je zaista to u pitanju, takvu odluku donose važni ljudi u državi i te kako vodeći računa o svojoj klijentističkoj mreži.“

Ova teorija kao i svaka druga ostaje mrtvo slovo na papiru dok je praksa ne potvrdi. Mada – mora se priznati – prilično dobro objašnjava ulogu optuženih pripadnika BIA, MUP-a i VOA, te Koluvijin tretman prije i poslije hapšenja, te još dosta toga što je čudno, a vezano za „Jovanjicu“.

Kako će ovaj slučaj dalje teći?

Teško je bilo što određeno reći. Vladimir Đukanović kao Koluvijin branilac, Vulinov nedostatak saznanja o „Jovanjici“ i najava nove istrage, tretman inspektora Milenkovića i Mitića, prljavi policajci koji prisluškuju Vučića, izražavanja pravog raspoloženja režima kroz tabloide, odsudna obrana predsjednikovog brata i slično, ne slute na dobro. Gotovo je izvjesno da u ovom procesu neće biti svjedoka-suradnika, ali zato hoće mnogo proceduralnih sačekuša, dijametralno suprotnih vještačenja, promijenjenih iskaza… Možda zaista i dođe do spektakularnog obrta.

I još nešto. Miješanje vladajućih struktura u slučaj „Jovanjica“ nema presedana i bolje od ičeg drugog pokazuje koliko je Republika Srbija postala privatna država male grupe ljudi. U tom smislu, sasvim je na mjestu što režim – od premijerke Ane Brnabić pa naniže, po vertikali i horizontali – ritualno proglašava Aleksandra Vučića i njegovu porodicu za nacionalno dobro zaštićeno od svake kritike.