
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Tribina „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“ održana je 28. aprila u Studentskom kulturnom centru u organizaciji nedeljnika „Vreme“ i fondacije „Friedrich Ebert“. Ovo je druga u nizu tribina iz ciklusa tribina „Vreme izazova“. Prva tribina sa temom „Civilna kontrola policije“ održana je u februaru, a planirano je da do kraja godine budu organizovane još četiri tribine. I teme narednih tribina obrađivaće probleme koji su od najvećeg značaja za razvoj demokratskog društva u Jugoslaviji i najaktuelnija pitanja sa kojima se naše društvo suočava.
Učesnici tribine „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“ bili su Aleksandar Vlahović, ministar privrede i privatizacije u Vladi Republike Srbije, Nebojša Medojević, direktor Centra za tranziciju u Podgorici, Branislav Čanak, predsednik Ujedinjenih granskih sindikata „Nezavisnost“, Milić Milovanović, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, i Tamas Bauer, profesor univerziteta Johan Wolfgang Gete u Frankfurtu na Majni i poslanik u mađarskom parlamentu. Tribinu je vodio Dimitrije Boarov, novinar „Vremena“.
Ministar Vlahović je govorio o problemima sa kojima se Vlada Republike Srbije suočava, o načinima i modelima koji će biti primenjeni u privatizaciji srpske privrede. Branislav Čanak je o privatizaciji govorio iz ugla radnika, koji mogu biti najosetljiviji i najproblematičniji deo ovog procesa, a Nebojša Medojević i profesor Milić Milovanović analizirali su privatizaciju iz ugla dosadašnjih iskustava istočnoevropskih zemalja i bivših repulika SFRJ. Tamas Bauer je učesnicima i publici govorio o modelima privatizacije koji su primenjeni u mađarskoj privredi, o zamkama i pozitivnim stranama mađarskog tranzicionog iskustva.
U svojim izlaganjima i u međusobnoj razmeni mišljenja učesnici tribine su razmatrali tip tržišnog privrednog sistema koji je potreban ili moguć u Srbiji. Izneta su mišljenja o glavnim slabostima važećih zakona o „svojinskoj transformaciji“ i o različitim pravcima njihovog otklanjanja usvajanjem novog zakona. Potražen je odgovor na pitanje da li i neki novi modeli privatizacije kriju opasnost da se privatizacija izvede prema nekom novom pojedinačnom, a ne opštem interesu? Ministru Vlahoviću je postavljano pitanje ko gubi, a ko dobija ovim ili nekim drugim modelom privatizacije. Ko će određivati načine privatizacije pojedinih preduzeća, da li će dobitnike i gubitnike u privatizaciji određivati tržište, država ili političke stranke? Veći deo razgovora govorilo se o tome koji model privatizacije u Srbiji ima najviše šansi da privuče strane ulagače.
Tribinu „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“ pratili su brojni novinari i publika, a bilo je i mnogo pitanja.
U narednom broju nedeljnika „Vreme“, od 10. maja, izaći će podlistak „Koji je model privatizacije potreban Srbiji“, koji će preneti sve ono o čemu je na tribini govoreno.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve