Pritvor kao dvostruka kazna

Za one bivše nam i zajedničke države, kad smo dijelili i krivično zakonodavstvo među inim stvarima, tadašnji je zakonodavac bio smislio način kako nekoga držati u pritvoru kad baš svi drugi razlozi otpadnu: uznemirenje javnosti. Aktualna su krivična zakonodavstva tu odredbu spremila gdje joj je mjesto – u „ropotarnicu povijesti“ – ali se, kako već nekoliko godina gledamo u Srbiji, našao supstitut za takvo često kršenje prava pojedinca, u zakonskoj odredbi da bi okrivljeni, u slučaju da se nađu na slobodi, mogli utjecati na (nesaslušane) svjedoke i tako ometati postupak.

Najsvježiji je primjer od prije nekoliko dana: prošloga je tjedna Vrhovni sud Srbije ukinuo treće po redu produženje pritvora bivšim funkcionarima Crvene zvezde Draganu Džajiću, Vladimiru Cvetkoviću i Milošu Marinkoviću i vratio predmet prvostepenom, Okružnom sudu na ponovno odlučivanje, jer taj sud – stoji u odluci Vrhovnog suda – u svom rješenju nije naveo razlog o odlučnim činjenicama koje bi ukazivale na to da bi njih trojica doista, kad bi se našli na slobodi, ometali postupak utjecanjem na nesaslušane svjedoke.

No, prije no što je Okružni sud i stigao ponovo odlučiti o produženju pritvora, još je jednom „ispostavljen“ zahtjev za proširenje istrage, zbog navodno kriminalnog transfera još jednog nogometaša; tu smo dobili nove svjedoke koji trebaju biti ispitani i još jedno produženje pritvora od početka februara, kad je cijela ta istražna trakavica započela. Okružnom sudu, u toj situaciji, i nije ostalo mnogo za razmišljanje, nego potvrditi da Džajić i drugovi ostaju iza rešetaka bar još neko vrijeme.

Taj posljednji primjer nije jedini: sjetimo se uhapšenih i pritvorenih u „aferi indeks“ ili „stečajnoj mafiji“, slučaju u kojem je većina optuženih u pritvoru već gotovo dvije godine. Svim tim slučajevima je zajedničko da su uhapšeni pritvorske dane služili s obrazloženjem mogućeg utjecaja na neispitane svjedoke, a da se onda događalo da danima i tjednima niti jedan svjedok nije bio ispitan, jer je nadležni sudac npr. otišao na zaslužene dane zaostalog ili „pravog“ godišnjeg odmora…

U Srbiji je uobičajena praksa određivanja sudskog i policijskog pritvora, često bez valjanih razloga – jer pritvor nije jedina mjera osiguranja prisustva okrivljenoga u sudskom postupku – što je utjecalo na povećanje zahtjeva za naknadu štete zbog neopravdanog lišavanja slobode, zaključak je prošlotjednog okruglog stola Centra za mir i razvoj demokratije, čije je istraživanje pokazalo da je nadležna komisija Ministarstva pravde od početka 2002. do kraja 2006. godine primila 3450 zahtjeva za poravnanje izvan sudskog spora. Jedan dio tih zahtjeva odnosi se na dio privedenih za vrijeme akcije „Sablja“ 2003. godine, od kojih su neki – ne pristajući na ponuđenu naknadu – odlazili pred sud i u pravilu uspijevali dobiti prilično velike iznose, veće od predviđenih tri hiljade dinara po pritvorskom danu koje dodjeljuje Ministarstvo. No, nakon 2003. godine trend spektakularnih hapšenja i „viđenih“ pritvorenika se – po istom istraživanju – uvećava.

I prva presudu Evropskog suda za ljudska prava od 19. septembra 2006. godine ticala se upravo pritvora: Srbija je, po njoj, povrijedila Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, njen član koji kaže da će se svatko tko je optužen za krivično djelo smatrati nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Presudom je Srbija obavezana da obešteti građanina koji je u pritvoru bio odlukom Okružnog suda u Novom Sadu, a višekratno produžavanje pritvora je potvrđivao i Vrhovni sud. Odluke su bile pravdane time što je podnosilac predstavke više puta osuđivan, da ni nakon ranije izdržane kazne zatvora nije promijenio svoje ponašanje i „da je nakon toga počinio krivična dela koja su predmet optužbe, a koje okolnosti po nalaženju tog veća ukazuju na osnovanu bojazan da bi okrivljeni u slučaju da se nađe na slobodi mogao nastaviti sa vršenjem krivičnih dela“… Beogradski centar za ljudska prava citira žalbu advokata žalioca Vladimira Beljanskog, u kojoj se kaže da je novosadski Okružni sud tek nakon provedenog krivičnog postupka trebao odlučiti da li je Matijašević stvarno kriv, a ne da mu polazište bude to da je optuženi počinio krivična djela za koja se optužuje. Ništa nije pomoglo što je Vlada Srbije tvrdila da je riječ o „grešci“ i „nepreciznoj formulaciji“, jer da se mislilo na osnovanu sumnju da je pritvorenik počinio krivična djela za koja je optužen, kao i da je potom i osuđen na osam godina zatvora u postupku u kojem je pritvor bio određen, ali je Evropski sud zaključio da osuda ne može negirati prethodno pravo okrivljenog na pretpostavku nevinosti.

Od 2006. godine u Srbiji smo se nagledali svakakvih „mafija“ i hapšenja dotad uglednih ljudi, sve sa lisicama i pred kamerama, kojima kasnije u toku postupka nisu prihvaćani niti zahtjevi za polaganje jemstva; za razliku od „gospode“ kriminalaca, koji su za koju stotinu hiljada eura na slobodi, mnogi od tih mirnih građana, bez obzira na fazu u kojoj je postupak protiv njih, gule pritvorske – kazne. Beogradski advokat Rajko Danilović za „Vreme“ kaže: „Kod nas je pritvor često dvostruka kazna, i po neizvesnosti i po uslovima koji vladaju u pritvoru“, dodajući da su kod pritvora u problemu i oni koji ga određuju i oni koji ga izdržavaju, jer je najveći problem dužina pritvora u našoj praksi. Suprotno zakonskoj intenciji da pritvor traje najkraće moguće, on kod nas traje – najduže moguće.

Na spomenutom okruglom stolu, sudac Vrhovnog suda Srbije Sretko Janković iznio je mišljenje da se u Srbiji mjera pritvora primjenjuje „više nego što je potrebno“, da se u nekim slučajevima određuje po automatizmu i bez davanja adekvatnih razloga za njegovo određivanje i produžavanje. „Ako se pritvor primenjuje u velikoj meri, veća je mogućnost da se primeni naknada štete za lišavanje slobode“, upozorenje je suca Jankovića, o kojem bi nadležni trebali misliti.