Pristajem da stradam zbog svog istorijskog idealizma

Mada novinske intervjue doživljava kao uslugu sabirnom centru Velikog Brata koji voli da se poigrava dezinformacijama, Emir Kusturica nije demantovao baš sve što je o njemu napisano. Dakle, ponešto nije poteklo sa smetlišta informacija. U tom delu njegovog „dosijea“ može se pronaći podatak da je do sada snimio sedam igranih filmova, dobio najznačajnija priznanja u svetu, da svira gitaru u bendu Emir Kusturica & The Non smoking orchestra, da četiri godine piše knjigu, a da se na repertoarima beogradskih bioskopa upravo nalazi njegov novi film Super osam priče. Vrednost ovog filma demantovaće ili potvrditi sama publika, ali će to ovaj put reditelj moći da prati u krupnom planu, budući da odnedavno živi u Beogradu.

„Nisam došao ovdje samo zbog toga što se porez koji plaćam na Zapadu troši na ‘vaspitne’ bombe koje su padale na različite dijelove Beograda i drugih gradova u svijetu, već je povod za tu odluku skriven duboko u mojim emocijama“, kaže reditelj. „Ali, ako pokušam da te motive racionalizujem, mogu reći da sam internacionalno dijete odgojeno u univerzalističkom, a ne parohijalnom duhu. Beograd je uvijek za mene bio simbol nečega univerzalističkog.

Ali nije samo to u pitanju, jer je moja vezanost za Beograd višestruka. Ovdje je prije svega živjela tetka koja je mom ocu bila ideja-vodilja, kako u pogledu njegovog odlaska u partizane, tako i u mnogim drugim stvarima. Kako je vrijeme proticalo, tako su i moji rani dolasci u Beograd i penjanja uz Balkansku ulicu do Terazija, gdje je ona živjela, učinili da ovaj grad postane nezaobilazna stanica prema Zapadu, jer sam zahvaljujući tetki otišao na studije u Prag.

S druge strane, Beograd je jedini grad na Balkanu koji, kao velika raskrsnica naslonjena na dvije reke, ima protok žestokih ideja ali i neku vrstu sposobnosti da prihvati ljude koji odluče da se tu nastane, i to mnogo prije od Zagreba ili Ljubljane. Beograd ima domaćinsku atmosferu koju nemaju drugi gradovi.

Ako se zna koliko pod ljudsku kožu može da stane težine, ljepote i svega drugog što podrazumeva življenje na ovom jeziku i ovoj kulturi, Beograd je grad-odluka, a odluka je uvijek nešto ozbiljnije od samog naslijeđa. Promjena nacije i vjere mnogo je krupniji korak od prihvatanja onoga što vas genetski određuje. Za to je potrebna i neka vrsta talenta, jer nije lako odlučiti da budeš nešto drugo u odnosu na ono što se od tebe očekuje, da ne živiš tamo gdje pripadaš po mjestu rođenja i odrastanja, već da promijenjaš naciju i zemlju.

Kada se sve to sabere i oduzme, preostaje još i moja sposobnost da, kao i za sve druge stvari u životu, gradovima i ljudima dodajem i ono što nemaju“, kaže Emir Kusturica.

„VREME„: Kako se donosi ta vrsta sudbinskih odluka?

EMIR KUSTURICA: Kod mene se motivi uvek ispostavljaju sa malim kašnjenjem. U ovom slučaju, najpre sam uradio nešto nošen intuicijom i potrebom da negdje pripadam. Prirodna inteligencija dio je moje ličnosti, ali u meni postoji i nešto evoluciono neusavršeno. Nemam tu vrstu discipline i odgovornosti koja je potrebna za život na Zapadu.

Beograd je nešto čemu pripadam, ako ne po ličnoj karti a onda po ideji da je moje mjesto tamo gdje su nastajali romani Miloša Crnjanskog, Meše Selimovića, Ive Andrića, gdje su poeziju pisali Vasko Popa i Matija Bećković. Oni su gravitaciona sila mog kretanja.

S druge strane, ne može se reći da ste proteklih godina živeli u harmoničnoj ljubavi s ovom sredinom.

Nije se lako pomiriti da vas ne vole svi, ali je sigurno lakše kad shvatite da je ljubav opšte prakse predvorje prostitucije.

Ni u Parizu nisam mnogo bolje prolazio zato što je moja priroda takva. Ja sam jedinac, neko ko je dovoljno razmažen da radi ono što želi, a anarhičnosti sarajevske sredine čak su i Ivu Andriću skidala nivo slave. Kao što moja priroda nije mogla da se pomiri s tim, tako mi ni u Parizu ili Njujorku nije odgovaralo da idem na partije gdje se sreću slavni i poznati. Želio sam samo da proizvodim neku vrstu uzbuđenja, da budem voljen, a usput sam izražavao odnos prema svom okruženju, što mi je često donosilo raznorazne neprijatnosti.

Ovdje mi odgovara što publika u mojim filmovima pronalazi dovoljno materijala za identifikaciju, ali s druge strane postoje stalni sukobi s različitim elitama, mada mislim da su to poluelite, bilo da je reč o julovcima, nedićevcima ili nekom trećem. Miri Marković je smetalo što ne perem kosu svaki dan i ne nosim namirisanu odeću, kao što nedićevcima nije bilo drago što se zovem Emir.

Ali, ako su između mene i ovdašnjih elita prekinute veze, postoji kontakt sa širokim narodnim masama koje u metaforama i likovima koje gradim u filmovima nalaze povod za identifikaciju. Prema tome, postoji sukob, ali i jaka harmonija.

Koliko vi sami proizvodite te sukobe?

Ja imam onaj crnogorski sindrom da ne idem u kafane jer ne mogu da izdržim poglede koji mi ne odgovoraju, ali osim prenaglašene osjetljivosti ima tu još nečega.

Razvijao sam se u dvije različite sredine. Beograd je bio gravitaciona, emocionalna sila, a Sarajevo sredina gdje sam fizički odrastao. I uspeo sam da proizvedem sukobe i tamo i ovdje, mada sam uvijek imao šansu da postanem neprikosnoveni heroj. U Sarajevu da sam podržao Aliju Izetbegovića i ideju u koju nisam vjerovao, a koja se na kraju pokazala kao neostvariva. Ako se republika pretvori u protektorat, postavlja se pitanje da li je to moglo da se izbjegne. Sigurno da je moglo, ali nije, i ja ne mogu da se hvalim da sam to anticipirao. Bio mi je dovoljan jedan susret. Kad mi je Alija Izetbegović na jednom sastanku, jer sam mu vjerovatno trebao kao jedan od poznatijih Bosanaca, rekao da je Ivo Andrić bio podvorničko kopile puno mržnje, pomislio sam, „ovo ne može biti moj predsjednik“. Kad nemaš druge oslonce, onda podršku tražiš u Andriću.

U velikom lomu bivše Jugoslavije, za koju mi je trebalo dugo vremena da prežalim, moj istorijski idealizam stavio me je u vrlo neugodnu poziciju: Sarajlija i Bosanac koji živi u Americi i Francuskoj postaje najomraženiji lik u svom rodnom gradu, a svoje internacionalne ideje koje nije moguće ispuniti tamo prenosi na teren u kome vlada Slobodan Milošević.

Da li je to bila neka prećutna vrsta podrške njegovoj politici?

Nije, mada je kod mene postojala neutralnost ili neverovanje da je Milošević babaroga u onoj mjeri u kojoj su Slovenci i Hrvati to znali od početka. To su možda odmah vidjeli i pojedini intelektualci koji se ni za šta ne vezuju emocionalno, već uvijek imaju distancu prema svemu. Na kraju, sa tom distancom i umru. Ja nisam taj tip. Milošević je u početku bio dio produženog vremena stare Jugoslavije, jer njega možemo posmatrati kao ishod parole „i posle Tita Tito“. On je pokušao da se ponaša kao Tito, samo što više nije bilo hladnog rata niti podjeljenosti u svijetu sa kojom bi on mogao da igra igru koju je zamislio.

Bio sam stavljen u tešku poziciju: mogao sam da biram između toga da postanem nacionalni heroj u sredini gdje sam rođen, ili da budem omražen kod jednog dijela svijeta koji je želio da čuje od mene ključnu rečenicu da je Milošević fašista i gad, a koju ja nisam izgovorio.

Za mene je ipak najznačajnije što sam tih godina pravio filmove koji me brane i uspostavljaju preciznu sliku svijeta koju sam gradio. Moja legitimacija na Zapadu nije Sjećaš li se, Dolly Bell, kao moj najintimniji i najiskreniji film, već Underground. Underground je tačka u kojoj se presjecaju moje istorijske, psihološke i umetničke ideje i koji je u Americi, za razliku od Beograda, dobio kritike koje nemam smelosti da citiram.

To navodi na pomisao o paradoksalnosti mog života koji postaje predmet i mojih filmova, pa se moja lična priča može posmatrati u raznim paradoksima prepunim neočekivanih obrta. Utoliko je i moj poslednji filmić Super osam priče jedna mala autodemistifikacija.

Niste hteli da kažete da je Milošević fašista zato što to niste mislili?

Nisam želio da govorim o redu veličina u kojima njega stavljamo na prvo mjesto, a Tuđmana i Izetbegovića amnestiramo od krivice zato što su počinili manje zla. Mislim da njihova uloga nije ista, ali da Milošević, Tuđman i Izetbegović moraju da uđu u istu zonu krivice. To se, kao što vidimo, sada i dešava. Mislio sam da je Jugoslavija trebalo da dobije nekog Srbina za predsjednika, i to je moj istorijski idealizam zbog koga pristajem da stradam.

Tomas Man je glasao za Prvi svjetski rat. Čitava intelektualna elita Njemačke i Austrije kliktala je Prvom svjetskom ratu, ali ja to nikad nisam radio. Kratko vrijeme sam vjerovao da čovjek koji, poput Miloševića, pokazuje neku efikasnost može nešto da uradi, ali nikad do kraja nisam shvatio koliko je on bio loš, a koliko je Zapad bio dobar prema nama. Na toj vagi odvijala se naša nesreća.

S jedne strane, Miloševića sam video kao čovjeka koji lošim sredstvima, ishitreno, ljuto i nediplomatski pokušava nešto da uradi, ali s druge strane stoji činjenica da brza tranzicija bivših socijalističkih zemalja služi da ljudi u njima prestanu da budu vlasnici bilo čega.

Bojao sam se da bi moj univerzalistički koncept svijeta bio narušen činjenicom da sam povjerovao kako je jedini problem ove planete Slobodan Milošević. Nisam govorio protiv njega zato što ne vjerujem u slijepu podelu u kojoj su jedni dobri a drugi loši. To je malo složenije. Nisam povjerovao u tu podjelu ne zbog pozitivnog odnosa prema Miloševiću, već zbog negativnog odnosa prema onome što veliki, moćni svijet radi malim narodima.

Ako bih koristio jezik Zapada, da li je onda trebalo da se angažujem da se svi izraelski predsjednici tuže jer su sprovodili genocid nad Palestincima, ili da ustanem protiv onih koji su njegovali fašističke režime u Latinskoj Americi?

Da li ste imali bilo kakvih moralnih dilema oko angažovanja RTS–a tokom snimanja Undergrounda, s obzirom na ulogu koju je ta kuća imala u ratu?

Ne. Kao što sam mogao da izaberem pasoš zemlje u kojoj ću živjeti, tako sam mogao da biram i one sa kojima ću sarađivati. Mogao sam da biram gdje ću i kako raditi taj film, i jedini razlog zbog čega je on sniman ovdje je što se fasade Beograda, njegove ulice i reke ne mogu napraviti na drugom mjestu. Drugo, tadašnji gradonačelnik Beograda Nebojša Čović dao je dozvolu da mogu da se grade srušeni objekti i koristi crni dim koji ne smije da se upotrebljava u svijetu.

Televizija Srbije pomogla taj film zahvaljujući mom prijateljstvu sa Miloradom Vučelićem, ali je bih se osjećao loše da je Underground glorifikovao tadašnju vlast. A nije. Taj film je bivšu vlast, kao i sve druge vlasti, stavljao u pomalo metafizičku poziciju kad je politika u pitanju. Underground je govorio o zloupotrebi propagande i bio je protiv svega onoga čega je RTS bio simbol u to vrijeme, mada oni koji su vladali nisu ni bili svesni o čemu film govori. Neću da se pravdam riječima kako je to film o Slobodanu Miloševiću. Moja veza sa Miloševićem nije bila toliko jaka da bi trebalo da je se stidim, niti je ona u slučaju Undergrounda igrala bilo kakvu presudnu ulogu. Nemam od čega da budem amnestiran. Underground nije bio bijeg od stvarnosti niti eskapizam, već najsnažnija slika o predvorju velike katastrofe koja je dolazila. I to je svijet prepoznao, za razliku od Beograda.

Ne shvatam zašto bi bio problem malo učešće RTS-a, par rasklimatanih kombija i scenografija, kad je ta kuća u prvom dijelu rata pružala usluge svim mogućim svjetskim stanicama. Ako bih se moralno određivao prema takvim stvarima, onda ne bih mogao da uđem ni u jedan američki bioskop pošto je Amerika udomila šezdeset posto preživjelih nacista i gestapovaca koji su poslije Drugog svjetskog rata dobili pasoše i postali dio njihovog sigurnosnog sistema, niti bih mogao da kupim neki proizvod u svijetu zbog pokolja koji su zemlje koje ih proizvode činile u ime humanih principa.

Ako živiš jednom nogom u svojoj zemlji a drugom na Zapadu, onda je nemoguće mjeriti moral provincijalnim kriterijumima. Da li radiš za Miloševićevu televiziju ili za IBM koji je sarađivao s Hitlerom? Pisac može da zadrži distancu prema svemu, ali ako si odlučio da radiš filmove, moraš da gajiš određenu vrstu kooperativnosti jer su potrebne dozvole za snimanje i sve ono što film, kao teška djelatnost, podrazumeva.

Da li zbog svega toga osjećam moralne probleme? Ja ih osjećam uvijek, ali je određena reletivizacija neophodna kad životni koncept postaje univerzalistički. Kada bih bio parohijalni režiser, onda bi mi verovatno smetalo što je Milošević imao pod punom kontrolom Radio-televiziju Srbije, koja je učestvovala u snimanju filma. Po tim mjerama ništa ne bi moglo da se radi. Da je ova zemlja dio svijeta, takva pitanja nikome ne bi padala na um…

… Ali su zbog toga i određeni krugovi na Zapadu prihvatili tezu o vama kao režimskom čoveku…

… Jesu, ali to je isti sloj korumpiranih šezdesetosmaša koji se presvukao u trku. To su oni koji su se od komunista i maoista pretvorili u pudlice da bi naplatili svoju umiljatost.

Zašto vam je onda baš sada zasmetalo da vas povezuju s Miloševićevim režimom, zbog čega ste podneli tužbu i sudu?

Mogu da propustim pet, deset ili petnaest napada znajući da je to krik provincijskih giganata čiji je uticaj na ono što se dešava u svetu minoran, ali kada to postane teza koja se neprestano vrti, onda preostaje da se to dokaže i na sudu.

Ja sam sve drugo samo ne neko koga je finansirao Miloševićev režim. Meni se može prigovoriti zbog istorijskog idealizma, ali se ne može reći da me je ovde bilo ko finansirao, jer sam od stranih finansijera mogao da dobijem novca koliko mi je trebalo. To je jedna ideološka naljepnica koju ne želim da nosim.

To sam shvatao i kao neku vrstu prezira prema sebi. Ne može čovjek biti intelektualac, a da cijepa moral na tri dela. Na planeti vlada jedan moral, on se ne može podijeliti na srpski, muslimanski, palestinski… ili bilo koji drugi moral. Ne želim da pristajem na to cijepanje, jer bih se osjećao loše.

Ako živim u Parizu, kako da pokrećem samo pitanje Miloševićevih zločina? To je nemoguće jer su zločini bili vezani. Uostalom, to se sada pruža na uvid i u oficijelnoj svjetskoj politici. Srbi su bili ubijani po Sarajevu kao što su Srbi ubijali Muslimane u drugim djelovima Bosne, a mi to nismo znali. Zašto se nije znalo? Zato što postoji precizna strategija u odnosu na Balkan o pretvaranju država u regione, gdje bi se njihov značaj mjerio količnom McDonald’sa koju mogu da konzumiraju.

Zbog čega ste se uopšte sretali s političarima? Bili ste u gostima kod raznih – od Miloševića do Košutnice.

Bio sam previše efikasan i efektan sa svojim filmovima da bi me političari zaobišli. Nekako me je eho nagrada i uspjeha koje sam postizao stavljao u rang raznih sportskih pobjednika koji su se vraćali sa trofejima. Po prirodi stvari, i kod mnogih većih naroda takvi se sreću s ljudima iz političkog miljea.

Činjenica da sam sreo jednog, drugog i trećeg leži u prirodi stvari kojom se bavim. Da li bi bilo nešto drugačije da se nisam sretao s tim ljudima? Ne bi. Ništa se ne bi promijenilo. Poslije svega i iznad svega ostaju moji filmovi. Oca na službenom putu snimio sam zahvaljujući intervenciji Cvijetina Mijatovića, i uopšte me nije stid što sam preko Mire Stupice došao do njega. Da nisam to učinio, taj film nikada ne bi nastao. S obzirom na to da postoji tendencija da se države sve više pretvaraju u preduzeća, ne vidim nijedan razlog zašto se čovjek ne bi sreo s onima koji ih vode. Bilo bi ponižavajuće da se o pojedinim političarima prave apologetske priče, ali moji filmovi dokazuju da to nisam radio. Nikome od njih nisam duvao u jedra.

Smeta li vama ta vrsta stalnih nesporazuma dok snimate filmove? Činjenica je da u njima nema onoliko referenci na okruženje koliko bi se moglo očekivati s obzirom na vaše reakcije na ono što se dešava u društvu.

Ne smeta, mada sam i ovdje i u Francuskoj bio žrtva nove svjetske propagande, jer sam stavljen na optuženičku klupu zbog onoga što nisam rekao. Ne može jedan čovijek biti odbačen zato što nije ispunio neka očekivanja, niti on može biti bačen na smetlište zato što se nije uklapao u očekivani akord. Svijet postaje vrlo vulgaran, više nema mjesta za nijanse. Ako nisi s nama, odmah si protiv nas.

Ali, ako želiš da stvaraš elitu koja je protiv vlasti, ta elita ne može da traži utočište u nevladinim organizacijama, već u svojim vrednostima koje se mogu izmjeriti na zapadnom tržištu. Pitanje razmijene sa Zapadom nije pitanje nevladinih organizacija, već primjer tržišne utakmice. Uostalom, šta će domaći intelektualci kada više nema Miloševića? Ako se neko koncentriše na kritiku komunizma i postane profesionalni disident, kad komunizam propadne – ni njega više nema. Ako si sociolog, psiholog ili intelektualac koji sve gradi na činjenici da postoji Milošević, a onda jednog dana njega odvedu u Hag, ti ostaneš bez štiva. Šta može da radi profesionalna žrtva bez dželata, osim da se prepusti nostalgiji za prošlošću?

Oni koji me stavljaju u kontekst nacionalizma pogrešno koriste jezik. Ja sam samo protiv načina na koji se globalizam primjenjuje u svijetu, jer je to novi vid kolonijalizma. Mislim da je globalizacija neizbežna, ali ja samo govorim da je njena primjena nešto što se čini bez pravila. Po starom kolonijalnom principu, stradaju oni koji ne mogu da učestvuju u postavljanju tih pravila. Najjače oružje globalizma su naučna dostignuća, ali naučna dostignuća koja pretvaraju čovjeka u mašinu ne služe čovjeku nego otuđuju ono što je najbolje u njemu. Nije suština borbe da rušiš simbole tog svijeta među kojima je i Holivud, već da nađeš svoje mjesto u njemu. Tražeći mjesto, praviš neke drugačije filmove.

Da li su i holivudski filmovi deo tog globalističkog projekta?

Holivud je direktna inspiracija terorističkih napada, duhovno beznađe i đubrište ideja. Oni koji su obrušili avione na zgrade u Americi napajali su se iz tih filmova. Njima je Rambo bio glavni uzor, mada se teroristička djeca uvijek na kraju okrenu protiv svojih roditelja.

Otkud uopšte ta fascinacija holivudskim filmom?

Ti filmovi izgledaju impresivno. Nisu džabe još u vrijeme cara Hadrijana ljudi iz provincije išli u velike gradove da gledaju njegova nova arhitektonska zdanja, i vraćali se u svoje zabiti otvorenih usta. Sada je dovoljno otići do prvog bioskopa gde na platnu žderu i podriguju dinosaurusi. Nije se mnogo toga promenilo. Car Hadrijan je znao kako da impresionira svoje provincijalce, ali postoje ljudi koji ne veruju u to, i koji osjećaju da duša traži nešto složenije od podrigivanja i ždranja plastičnih figura u studiju.

Oni su vaša ciljna grupa?

Svirajući gitaru vidio sam da ima dosta tog svijeta. Oni koji dolaze na koncerte Zabranjenog pušenja uglavnom su moja filmska publika.

Ali se i ta vrsta estetike može pretvoriti u manir.

To se teško može desiti jer ne radim mnogo. Kada bih izbacivao po jedan film svake godine, onda bi postojala opasnost da se to pretvori u manir. Ali, ja sam duboko ukorenjen u prošlost filma, a ne u njegovu budućnost. Iako mogu da budem savremen u meri u kojoj je to moguće, dio sam devetnaestovijekovne iluzije i svaki put osjetim strašan adrenalinski šok i dječiju radost nad lijepom scenom, koja mi postaje jedino mjerilo tokom snimanja filmova. Filmovi uspevaju da iscrtaju nešto što ne znamo o sebi, i to publika mjeri očima djece koja vide ono čega ni mi nismo do kraja svjesni; to je ono što ih plijeni ili odbija.

Koliko je u tom smislu film Gladno srce koji spremate „povratak na mesto zločina“ i zatvaranje jednog kruga s obzirom na to da se radnja odvija u Bosni?

Mada nisam želio da povlačim bilo kakve paralele između početaka i onoga što sada radim, to je ipak povratak na temu i govor koje već dugo nosim u sebi. To je priča o jednom stvarnom događaju iz posljednjeg rata, ali njena istinitost nije dovoljna da od toga nastane film. Film nije realnost, i upravo pogrešno tumačenje da je on nešto „realno“ odvelo ga je tamo gdje se danas nalazi. Ono što treba da se nadgradi na tu nesrećnu ljubavnu priču, nešto je što već dugo nosim pod kožom. Dakle, vraćam se na isti teren, ali naoružan iksutvom i snagom da to što je postojalo dobije krov od novog neba.