Prošlonedeljna poseta Mišela Platinija, predsednika UEFA, bila je poslednja opomena za srpsku državu: ako se divljaštvo na stadionima nastavi, reprezentacija i klubovi će biti izbačeni iz svih takmičenja
I kada se ne igra, fudbal je ekstremno popularan u Srbiji. Nije reč samo o kladioničarskoj maniji. Najgledaniji film u novijoj istoriji ove države bavi se fudbalom, na starinski i lep način, preko dvadeset hiljada ljudi je došlo po hladnom vremenu da gleda kako igra Zvezda koju vodi Prosinečki, vest dana proteklog vikenda bilo je postignuće reprezentativca Nikole Žigića u dresu Birmingema u finalu engleskog Liga kupa.
foto: reutersPOSLEDNJE UPOZORENJE: „Njihov“ Mišel Platini i naši navijači (gore)
Pored toga, u pauzi između dve polusezone nečega što se naziva Jelen Superliga i što nikako da krene, ono što je fudbalsku javnost držalo visoko u vestima, visoko uz najznačajnije državne poslove, jesu suđenja fudbalskim „rukovodiocima“ i presude za organizaciju i učešće u smrtonosnom premlaćivanju francuskog navijača Brisa Tatona.
Februar se završio ne početkom nove polusezone, u kojoj se nastavlja monotoni „obračun“ između Zvezde i Partizana (neko bi rekao, tako je i u španskom prvenstvu), već posetom prvog čoveka UEFA Mišela Platinija, i to predsedniku Srbije Borisu Tadiću.
Kako za „Vreme“ kaže predsednik Fudbalskog saveza Srbije Tomislav Karadžić, Platini se video i sa prvim ljudima fudbalske organizacije, ali su oni tu bili usputna stanica. Umesto da se svečano rukuju sa nekada najboljim fudbalerom sveta, srpski su se „fudbalski radnici“ morali da zadovolje kratkim sastankom na kome im je predočen set mera koje zahteva Izvršni odbor UEFA u cilju konačnog zaustavljanja nasilničkog ponašanja srpskih huligana.
SA ILI BEZ DRŽAVE: „Mi smo sa zahtevima IO UEFA bili i ranije upoznati, ali ne možemo da rešavamo taj problem bez države“, kaže za „Vreme“ predsednik Tomislav Karadžić.
Zašto je Platini sada dolazio i zašto je tražio da razgovara sa brojem jedan svega u Srbiji?
Posle izricanja kazne fudbalskoj reprezentaciji Srbije zbog „incidenta“ u Đenovi u oktobru, na utakmici Italija–Srbija u kvalifikacijama za evropsko prvenstvo u fudbalu 2012. godine, upravni organi UEFA su seli, razgovarali i doneli odluku. Ako se dogodi išta nalik na „ono“ u Đenovi, biće primenjen princip „nulte tolerancije“ (zero tolerance) i reprezentacija i klubovi će biti izbačeni iz takmičenja koja su pod upravom ove krovne evropske fudbalske asocijacije. Dakle, neće biti izveštavanja, arbitraža i sličnih stvari: dogodi se incident, letite napolje, pa onda vidite šta ćete i kako ćete.
Slaba je uteha što je slična poruka preneta i predsedniku susedne Hrvatske Ivu Josipoviću. Platini je doneo spisak na kome piše šta je potrebno uraditi u cilju sprečavanja „huliganizma“ koji niko u Evropi ne želi da gleda, jer se sa tim tamo manje-više obračunalo pre dve decenije.
„Mi znamo koji su problemi i niko ne mora da nam govori šta treba da radimo“, rekao je ministar unutrašnjih dela Ivica Dačić, koji nije prisustvovao sastanku, a važi za velikog ljubitelja fudbala.
Predsednik Tadić, koji je i ranije bio uvučen u rešavanje problema koji ne ulaze u korpus najvažnijih državnih poslova prema nekom tradicionalnom razumevanju državničkih dužnosti, bio je primoran da sluša poruku koju mu donosi jedan bivši fudbaler, koji, za razliku od Maradone, koji je dobio pre neku godinu na poklon dres od tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice, ima ulogu evropskog izaslanika u čijoj torbi stoje papiri važni za dalji razvoj Srbije. Tadić je sedeo i razgovarao sa Platinijem, čuo je šta mu ovaj poručuje i obećao da će problem huliganizma biti stavljen na visoko mesto prioriteta njegove uprave.
NIŠTA, NIŠTA, PA NIŠTA: O tome smo mnogo slušali i ranije, pa ništa. Odnosno, kada je Tadić pre godinu i po dana na javnom pomenu Brisu Tatonu poručio da „oni neće biti jači od države“ to jeste zvučalo snažno, ali su ga događaji koji su usledili demantovali i prilično urušili njegov kredibilitet. Teško je verovati da će baš sada nešto „veliko“ da se dogodi što će značajno promeniti status huligana u srpskom društvu. Tadić poručuje, čitamo iz saopštenja koje je izdalo njegovo medijsko odeljenje, da smo svesni problema i da ćemo problem rešiti ne bi li sportski objekti bili vraćeni roditeljima i deci koja će sutra biti novi šampioni.
To je lepa poruka, slika može da nam zagreje srce, ali da bi se do tog cilja došlo, potrebno je videti konkretne akcije kojih nema, a ništa ne govori i da će se nešto bitno dogoditi, tim pre, što će reprezentacija igrati svoje utakmice pred praznim gledalištem, a predstavnika u Evropi nemamo. I KK Partizan je ispao iz košarkaške Lige šampiona, tako da smo osuđeni na ono što će se dešavati na lokalnim oranicama koje iz milošte zovemo fudbalskim stadionima.
Iz FSS-a odavno poručuju da oni ne mogu da reše problem huliganizma i da je potrebno da se država maksimalno angažuje, a izvor „Vremena“ iz srpskog MUP-a potvrđuje spremnost da se policija više angažuje, ali priznaje da ne postoji neki konkretan niz mera koje će biti preduzete.
Ono o čemu smo više puta pisali u „Vremenu“, mogućnost da se „viđenijim huliganima“, koji su po pravilu vođe na tribinama i van njih, zabrani ulazak na sportske događaje, jedna je od mera koje predlaže UEFA, ali nije izvesno kada i kako će biti primenjena u Srbiji.
„Da, svakako im treba zabraniti ulazak na stadione“, kaže za „Vreme“ Karadžić.
„Moramo odvojiti huligane od pravih navijača“, kaže se u predsedničkom saopštenju.
Međutim, nema „mere“, nema javno objavljenih slika na ulazima stadiona osoba za koje se pretpostavlja da su vođe huliganskog pokreta u Srba. Problem huliganizma je posle smrti Brisa Tatona bio stavljen u ravan nacionalne bezbednosti, angažovana je BIA da se bavi procenom stanja, ali konkretnih rezultata nema. Sastanku sa Platinijem prisustvovao je Saša Vukadinović, prvi čovek tajne službe, što pomalo govori da bi potencijalna akcija, ako je uopšte bude, mogla da bude nalik onoj sa „Šarićevom grupom“ gde je srpska policija bila uvredljivo odsutna.
DRŽAVNI HULIGANI: Dok se sve ovo događa „u forumima“, dok država konačno najavljuje donošenje Zakona o sportu kojim će navodno odgovoriti na pitanje ko je vlasnik klubova i šta oni imaju od imovine i kako ih privatizovati, ako to trenutni vlasnici žele, dok u Crvenoj zvezdi pregledaju sve papire, reprogramiraju dugove, lobiraju protiv novog zakona o sportu i prave planove posete ruskog premijera Putina krajem marta, dok Partizan sprovodi unutrašnju reorganizaciju kluba… Navijači su u novoj kampanji kojom poručuju državi da neće stati i da će se boriti za svoje osuđene drugove.
Kampanja pod nazivom „Borba za pravdu“ nastavak je uspešne kampanje „Pravda za Uroša“, što je verovatno bio najbolji slogan još od onog SPS-ovog iz devedesetih „Tako treba“. To su apsolutno svi videli, svi su zapamtili, a sada se ide dalje i „navijači“, oni čije delovanje treba apsolutno kontrolisati, ujedinjeni nastupaju sa jasnom porukom prema državi. „Dok Zukorlić preti, vi hapsite navijače koji pevaju“, poručili su u Beogradskoj areni na utakmici Partizan–Real Grobari. Pored toga, oni su se na tom meču koji nije imao nikakav rezultatski značaj, vratili „nacionalističkoj retorici“ pevajući pesme o srpstvu i svetom Kosovu. Njihovi drugari iz grupe Delije su na utakmici protiv borca iz Banjaluke poručili, opet Tadiću, da spasi Srbiju samoubistvom.
Ovakvo ponašanje gledamo na stadionima i u dvoranama više od dvadeset godina i ono se dešava samo onda kada nema rezultata i kada iz nekog političkog-kriminalnog centra stigne zahtev za delovanjem: kada je „sportska predstava“ toliko slaba da se normalan posetilac pita da li ima smisla to zvati fudbalom ili košarkom, onda se zatečena organizovana grupa prebaci na teren politike i koristi tribinu kao trg. O tome su verovatno nešto prozborili i Tadić i Platini, ali mi još ne znamo da li će, na primer, sa stadiona i iz dvorana biti proterana politika: dakle, nema pevanja politički motivisanih pesama, nema zastava i poruka na ogradama: tribina ima sedišta na kojima sede ljudi, gledaju „sportsku priredbu“ i aplaudiraju ili negoduju.
„Organi države“ moraju da se odrede: da li su istetovirani, nabildovani i ćeloglavi momci konferansijei predstave na tribinama bez koje „naši“ ne mogu da pobede ili su oni obični kriminalci koji treba da ostanu na margini (ako već nema dovoljno dokaza za osuđujuće presude).
To je bila poruka koju je doneo Mišel Platini, fudbaler koji je 1985. godine u Briselu izbliza i uživo gledao kako ginu ljudi na stadionu Hejsel zbog toga što se nije znalo ko je tu zato što voli fudbal, a ko zato što je došao da mlati nekoga. Sa tim „naši“ moraju da računaju. I predsednik Tadić, razume se.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!