Povratak otpisanih

Da nije Rusije, sedamdesetogodišnjica oslobođenja Beograda zabilježila bi se u Srbiji rutinskim crticama u rubrikama „Dogodilo se na današnji dan“. Međutim, visoka politika je čudo: prilikom dolaska tadašnjeg ruskog predsjednika Dimitrija Medvedova, 2009. je obnovljeno groblje oslobodilaca Beograda; uoči najavljenog dolaska Vladimira Putina, 20. oktobra, po partizanskim komandantima Koči Popoviću i Peki Dapčeviću preimenovane su dvije ulice u glavnom gradu.

Situacija je paradoksalna. Tokom svog minulog rada u posljednje dvije i po decenije, vladajuća politička garnitura činila je sve što može da u klici zatuče svako sjećanje na antifašizam (vidi tekst „Kako su se Koča i Peko vratili u Beograd“), a sada ga – poput naprasnog zaljubljivanja u Evropsku uniju – ponovo otkriva u sopstvenoj zemlji kao trajnu civilizacijsku tekovinu. Teško da može drugačije: pred Vladimira Vladimiroviča ne izlazi se na jubilej praznih šaka pa su Koča i Peko preko noći postali pozitivci pošto nije za očekivati da ruski predsjednik ima razumjevanja za srpske kvislinge kada ga već nema za Andreja Vlasova ili Petra Krasnova.

Ako je suditi po bliskim i vlastima još bližim medijima, nemoguće je izbjeći dojam da je ova afirmacija antifašizma iznuđena, neiskrena i u službi dnevne politike, odnosno – podilaženja Moskvi. Može zato „По долинам и по взгорьям“, ali ne i „Po šumama i gorama“. Pa dalje, u istom kontekstu: Crvena armija je oslobodilačka, a NOVJ „ideološka“ i, uopće, krajnje „kontroverzna“ oružana sila; pripadnici Četvrtog mehaniziranog korpusa Trećeg ukrajinskog fronta ginuli su po beogradskim ulicama, a borci „Šeste ličke divizije streljali civile po Dedinju“; general Vladimir Ždanov i maršal Fjodor Tolbuhin velike su vojskovođe, a Koča i Peko sumnjivi tipovi čiji je cilj isključivo bio da se domognu vlasti, vila, luksuza… Relativiziranje, dakle, laganje u oči i lupetanje gluposti bez kraja i konaca ne bi li se na račun partizana – kada im se već nešto mora priznati – dodvorilo Rusima. Ukratko, pravi podanički mentalitet, isti kao i onaj u odnosu prema Evropskoj uniji. Isto će, bez sumnje, biti i ono što dolazi potom: uprkos deklarativno prihvaćenim „evropskih vrijednostima“ vlast se cementira svim sredstvima čim se raziđu činovnici iz Brisela; nakon Putinovog odlaska – ako dođe – ponovo će se nastaviti sa revizijama i falsifikatima sopstvene istorije… Onoliko koliko se može.

Da bude jasno: nacizam je pobjeđen prvenstveno zahvaljujući Crvenoj armiji, nemjerljive su i njene zasluge u oslobođenju Srbije i Beograda. Ali, kada je o ovom drugom riječ, ni uloga NOVJ-a nije ništa manja. Koliko god da su neuporedivi razmjeri Moskovske i bitke na Neretvi ili Staljingradske i bitke na Sutjesci, identična je nepokolebljivost Crvene armije i partizana da po svaku cijenu izbore slobodu i opstanak svih naroda vlastitih zemalja. Obje vojske su taj cilj uspješno i ostvarile. Zato su, za razliku od većine ostalih prestolnica u istočnoj Evropi, crvenoarmejci u Beogradu doživljeni kao istinski saveznici; zato je glavni grad Srbije oslobođen, a ne zauzet; zato su Srbija i Jugoslavija u potpunosti bile i ostale punopravne članice antifašističke koalicije.

Koliko su ove jednostavne istine zaista doprle do vlasti u Srbiji? Da li će dvojica partizanskih generala konačno zauzeti mjesto koje im pripada kao istaknutim ratnim komandantima u borbi za slobodu i nezavisnost zajedno sa vojvodama Srpske vojske iz Prvog svjetskog rata?

Od ljudi čija je dugogodišnja politička praksa sravnila sa zemljom sve za što su se Koča i Peko borili, ne treba mnogo očekivati. Ipak, ako im je vjerovati da su se promjenili i da svakog dana nešto novo nauče, eto im prilike da se pokažu. Kako kada je riječ o mogućem dolasku Vladimira Putina, tako – još i mnogo više – kada njega nema.