Napori zlikovačkog kartela da relativizuju i podriju sudske procese protiv svojih članova nešto su izgubili na upornosti. Mora biti da je to zbog nespornih činjenica, tako da su sada na redu apsurdni i očajnički pokušaji da se javnost uveri kako su Legija i ekipa nevini
BEZ SPEKTAKULARNIH OTKRIĆA: Aleksandar Simović (hapšenje)
„Ako nije istina da je Đinđićev ubica odleteo istoga dana iz Beograda u London avionom bez oznaka, onda nije istina ništa od onoga što je Legija izjavio u megaintervjuu“, izjavio je Đuro Bilbija u čuvenoj TV emisiji „Upitnik“ na RTS-u, kod Olivere Jovićević, onda kad su imali i Ivu Pukanića iz zagrebačkog „Nacionala“. Ta je izjava tipična za trenutno stanje stvari u medijskoj kampanji za odbranu Ulemeka i ostalih zaverenika za ubistva premijera Đinđića, Ivana Stambolića i ostale zločine. Ta kampanja je dočekivala priliku za prilikom i obećavala brda i planine, „istinu“ i otkrovenja; nismo dobili ništa osim uporno ponavljanih laži i kleveta.
Da se podsetimo: još letos je „Pravda“ gromopucatelno objavila intervju sa Zvezdanom Jovanovićem, „visokim oficirom elitne jedinice“, pod naslovom „Nisam ubio Đinđića“. Jovanović nije rekao ništa osim uopštenih optužbi protiv „politički korektno“ uobičajenih sumnjivaca Čede i Bebe, ali je dodao i omiljene „strane službe“. Onda se „NIN“, po običaju, nadovezao sa „dve potpuno nove tvrdnje“: o „misterioznom stranom diplomati“ koji je „iznuđivao iskaz“ od Zvezdana; i o tome da je premijer „ubijen pucnjem iz unutrašnjosti zgrade Vlade“. Nijedna od tih tvrdnji nije ni nova, niti se dade dokazati, ali obe su vruće i seksi, mada su prozivoljne i upravo stoga zgodne za dalje unošenje zabuna u javnost. Naime, od početka suđenja krajem 2003. javnost se uporno zatrpava lažnim i povremeno sasvim apsurdnim teorijama zavere. Vrhunac je „megaintervju“ Legije Ulemeka u „Kuriru“ i „Kuriru lajt“ („Glas javnosti“): ta gomila besplatnih budalaština vukla se mesecima i proglašavana je „konačnom istinom“. Tu je Đuro Bilbija na kraju bio u pravu: ako taj „avion bez oznaka“ nije istina – onda ništa nije istina. Pošto „avion bez oznaka“ nikada nije mogao da leti po Evropi, a naročito ne posle septembra 2001. (osim kroz one podzemne pećine između Moskve i Petrograda) – ništa od Legijinih priča nije istina. Q.E.D.
Cela ta dosadna i tupa kampanja išla je – koordinirano i organizovano – po dve linije: svaliti krivicu na Đinđićeve najbliže saradnike (Čeda, Beba, Zoran Janjušević), a po doktrini sudski uglavljenog lažova Dejana Mihajlova; i po svaku cenu kompromitovati svedoke – saradnike koji su još na životu (Čume, Bagzi, Đura Mutavi). Pa su tako tabloidi i slične štampane stvari imale mesecima naslove tipa: „Čeda/Beba na robiju!“, „Čume i Bagzi na robiju!“, „Prpa!“ (ne Branka, nego strah), „Beba sledeći!“ (za robiju), „Nova istraga o Đinđiću“, „Strana zavera“, „Đinđića su ubile velike glave koje su bile oko njega“, „Bagzi ubio Gavru!“ itd. Onda se pojavio onaj hadžija iz Kuršumlije (Andrej Milić od „Garde cara Lazara“) da obeća: „Oslobodićemo Legiju“.
Poslednji trzaj te lažljive harange bila je odbrana Aleksandra Simovića u predmetu „Zemunski klan“: on je, između ostalog, izjavio da zna gde je zakopan neki Crnogorac koga je, navodno, ubio Čume, pa su opet svi vrisnuli „Čume na robiju“. Ispalo je da Simović to ne zna baš iz prve ruke, nego da je čuo, pa su tužioci i policija kopali po periferiji Beograda gde ih je Simović vodao, ali do ovoga trenutka (utorak, 6. novembar, uveče) nisu ništa iskopali. Umesto toga, sada se očekuje još jedna, nova, optužnica protiv Zemunaca koji su se ugruvali optužujući druge.
Suočenja Zemunaca sa svedocima – saradnicima nisu donela ništa novo, ali je bilo zanimljivo porediti izveštavanje raznih medija o istoj stvari. Po jednima, „Legija zakopao Bagzija/Čumeta/Đuru“; po drugima pak obrnuto. Pošto je sve to propalo – kao i sve ostalo do tada – dolazi do naglog smirenja kampanje. Odjednom se više ne piše o Legijinim „epohalnim“ megaotkrićima, nego o njegovoj lirskoj poeziji koju će Ceca, udovica Ražnatović, sa uživanjem pevati, ljubi ga kuma.
Čak je i sednica Vrhovnog suda Srbije, koji po treći put treba da odlučuje po žalbama tužilaštva i odbrane u predmetu „Ibarska magistrala“ propraćena upadljivo malokrvnim najavama „preokreta“ i „istine“. Sada je na Vrhovnom sudu da konačno već jednom, a na osnovu nepromenjenog činjeničnog stanja, završi tu stvar jednom za svagda.
Za to vreme, policija i tužioci kopaju li kopaju, prekopavajući nebo i zemlju pod rukovodstvom Aleksandra Simovića.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Represija po pravilu pojačava reakciju kolektiva, u našem slučaju, pobunjenih građana. No, ne znamo koliko se ljudi u poslednjih godinu i po dana umorilo i povuklo, koliko pregorelo u žaru borbe, ali ni koliko novih se priključilo. Neki su, poput autoprevoznika Milomira Jaćimovića, izdržali sve. Kako se sve to izdržava psihologija daje odgovor: iz traumatičnih iskustava neku ljudi izađu jači, pogotovo kad strahote preživljavaju u političkom kontekstu
Represija i dirigovana anarhija (II): Izbori na Medicinskom fakultetu u Beogradu
Činjenica je da postoje dva različita zapisnika i dva različita rezultata. Tu je i upad privatnog obezbeđenja u Medicinski fakultet i intervencija policije. Zato se postavlja pitanje da li su sledeći na udaru režima izbori za đačke parlamente srednjih, pa i osnovnih škola
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem
Režim je pozvao građane da iskažu bunt zbog “policijske torture”. Usput i da policija hitno obustavi “blokadersko nasilje”, odnosno da hapsi, bije, ako treba i ubije (da parafraziramo ministra informisanja) svakoga ko digne glas protiv režima. Ukratko – uz nešto naprednjačkih aktivista, protestvovali su Miloš Vučević, Maja Gojković, Žarko Mićin i niko drugi
Istorija srpskog višestranačkog sistema daje vrlo jasne smernice kako se igrač na političkoj sceni mora postaviti da bi bio delotvoran: bio levičar ili liberal, on ne sme da zanemari desne sentimente, koji su 36 godina ako ne dominantni, a ono makar jednako živi kao i oni drugi
Ovih dana se prelama sudbina N1 i drugih medija “Junajted grupe”. Ako budu upodobljeni, novinari neće imati kuda da odu, a publika će ostati bez jedine dve velike kritičke televizije. Sada Brent Sadler, direktor-urednik ovih medija, za “Vreme” prvi put javno iznosi neke odgovore
Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj
Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!