Radnicima Tekstilnog kombinata "Raška" podeljena je jednokratna pomoć u visini od po 30.000 dinara. Najpoznatiji radnik ove propale fabrike Zoran Bulatović, koji je odsekao sebi prst, kaže za "Vreme" da je pre letošnjeg štrajka glađu zamoljen da ćuti o tome kako se ne bi još na stotine hiljada radnika pobunilo i okupilo ispred zgrade Vlade Srbije
Na stotine zaduženih, osiromašenih i istrošenih radnika tiskalo se protekle nedelje na vratima opštinske zgrade u Novom Pazaru da podignu jednokratnu pomoć. Gotovo niko od njih se ne seća kad je poslednji put držao u rukama 30.000 dinara, koliko iznose dva minimalca. Većina njih priča isto – da će da vrate dugove za struju, vodu, komšijama i po prodavnicama.
Stariji bračni par Šefkija i Hana Džanković jedni su od 1634 radnika Tekstilnog kombinata „Raška“ koji nisu primili platu od 1995. Prvo što planiraju jeste da izmire nagomilane račune za struju i komunalne usluge. Roditelji troje dece kažu da se pod stare dane muče štrajkujući kako bi dobili zarađeno. „Svaki dan prinuđeni smo da idemo od kuće do kuće imućnijih građana Novog Pazara i tamo radimo da bismo preživeli. Dobili smo ovo malo socijalne pomoći od koje moramo da izmirimo dugove, i opet nemamo ‘leba da kupimo“, priča Šefkija glasom težim od radničkog života.
POSLE DRAMATIČNOG ŠTRAJKA U „RAŠKOJ“: Zoran Bulatović,…
Na račun ovih radnika Ministarstvo finansija pustilo je iz trezora oko 49 miliona dinara. Vođa štrajkačkog odbora, „čovek sa četiri prsta“ Zoran Bulatović, kaže da uopšte nisu tražili socijalnu pomoć, ali da nisu hteli ni da je odbiju, kad im je već ponuđena. Otvorili su i namenski račun pošto nisu imali poverenje da im se isplaćuje preko ovdašnjeg Centra za socijalni rad.
„Osnovni zahtev je bio isplata 36 minimalnih zarada. Nismo tražili socijalnu pomoć, već naše zarade, ali nismo videli razloga da to odbijemo. Rečeno mi je na sastanku sa ljudima iz Ministarstva ekonomije da moram da ćutim, da ne smem da podržavam radnike u štrajku po Srbiji, i da ne pominjem 30.000 dinara pomoći da se ne bi drugi radnici pobunili“, kaže Bulatović i sumnja da je sve to bacanje prašine u oči kako bi se odradio „prljav posao“ oko stečaja Tekstilnog kombinata „Raška. „Da su nam isplatili ono što je naše, ne bi bilo potrebe za socijalom“, dodaje on.
Bulatović kaže da nema nameru ništa da krije, već ako je i nekim drugim radnicima u štrajku širom Srbije isplaćena ista suma, i ako je njihovim vođama rečeno kao njemu da ćuti, da bi trebalo i oni to da kažu javno: „Radnici treba da se ujedine, i vođe da budu poštenije, a ne da sindikalci potpisuju političke dilove sa partijama samo oko izbora.“
U štrajkačkom odboru pokazuju papire kao dokaz da im je banka odbijala proviziju na socijalnu pomoć u visini od skoro 470.000 dinara. „Prvo nisu odbijali proviziju na socijalnu pomoć za dvesta pedeset radnika, a posle jesu. Zvao sam razne ljude iz Narodne banke, neki su govorili da to jeste poslovna politika, drugi da nije. U jednom trenutku su nam blokirali račun, pa smo odneli da uplatimo 81.000 dinara da bi banka zadovoljila svoje potrebe“, kaže Bulatović raspoređujući po stolu gomilu papira.
Mnogi radnici su u toku podizanja novca častili članove štrajkačkog odbora, ko je koliko hteo da ostavi. Senada, koja je radila na podeli socijalne pomoći, kaže da će prikupljeni novac biti podeljen socijalno ugroženim radnicima koji nisu na spisku, a proveli su radni vek u ovom preduzeću. „To su uglavnom samohrane majke, jedan od naših radnika ima sedmoro dece. Takvih na našem spisku ima trenutno jedanaestoro, i ti ljudi su zaslužili da im pomognemo“, kaže Senada.
…isplata pomoći radnicima i priznanice (velika slika gore)
Ova podela socijalne pomoći u visini od dva minimalca polako je počela da pokreće lančanu reakciju. Radnici iz novopazarske Holding kompanije „Vojin Popović“ već su poslali u Vladu Srbije sličan zahtev, a isti takav pripremaju i radnici Fabrike obuće „Ras“, takođe iz Novog Pazara. Svi oni godinama nisu primili lične dohotke.
Emira Kurtović, radnica „Rasa“, kaže da osam godina nije primila platu, petsto evra treba da plati dug u prodavnici, a za struju ne zna više koliko duguje. „Spremni smo da idemo na proteste, došli smo do toga da uzmemo maramice, da ih prostremo na stepenice opštinske zgrade i da prosimo. I mi smo ugroženi, nama je fabrika zapaljena, otišli smo u stečaj, a trideset i šest ličnih dohodaka niko ne daje“, kaže Kurtovićeva uz napomenu da su sva vrata već obišli.
Predstavnik sindikata Džemo Graca kaže da nije siguran koliko je sam čin amputiranja prsta Zorana Bulatovića uticao na to da se radnicima isplate dva minimalna dohotka. „Godinama su ovde radnici u teškom položaju, a to je samo jedan detalj koji je doveo do toga da se krene u pomoć ovim radnicima“, kaže Graca i dodaje još da u Novom Pazaru ima dvadeset hiljada nezaposlenih, te da je jednokratna pomoć radnicima „Raške“ data da bi odjeknulo da se ovde nekome pomoglo, a zapravo i nije, jer „šta će da rade sa po 30.000 dinara“.
Graca smatra da je ova pomoć presedan, pošto država nema novca, a kamoli Ministarstvo za socijalnu politiku i socijalni rad. „To su ogromne svote novca. Možda se može napraviti još neki ustupak, ali sumnjam“, kaže Graca.
Poredeći radnike iz Novog Pazara sa onima iz Kragujevca, Graca smatra da Kragujevac jeste socijalno ugrožen, ali da je dobio trista miliona evra od Zastave, a da se nije digla prašina oko toga. „Diže se prašina oko toga što je Rasim Ljajić pomogao svoj grad, pa šta je uradio Velja Ilić sa Čačkom? Mislim da Rasim Ljajić izuzetno malo pomaže svoj grad, i da treba da učini više. Ovo je samo kap u moru. Mislim da on radi korektno i pošteno svoj posao“, zaključuje Graca.
Narodni poslanik Munir Poturak kaže da Novi Pazar prednjači u siromaštvu i da svaka pomoć u bilo kakvom vidu mnogo znači.
„Fabrike su išle u stečaj, prodavani su delovi tih fabrika sumnjivim privatnicima i tajkunima, a radnicima nije isplaćeno ništa, i eto problema“, kaže Poturak.
On smatra da je odsecanje prsta bilo najgore po Zorana Bulatovića i da on zna dobro da to nije bio način iznude takve pomoći, te da su odavno pripremane te aktivnosti. „To što se nema para dovoljno, pa se kalkuliše i pokušava da se pokriju očajnički potezi radnika, to je sudbina ove države“, kaže Poturak i dodaje da nikom ne bi bilo u interesu da svoje građane i svoj narod na taj način drži kao taoce.
Najave premijera Mirka Cvetkovića da će se ubuduće odrediti tačne lokacije za radničke proteste, radnici iz Fabrike obuće „Ras“ ocenjuju jednodušno rečima „mi nemamo šta da izgubimo, i baš nas briga“. Čule su se i pretnje tužbama Međunarodnom sudu pravde u Strazburu.
Zoran Bulatović iz Tekstilnog kombinata „Raška“ kaže da od premijera nije ništa drugo ni očekivao. „Neka priča šta hoće, ali kad krenu radnici, neće nikome pomoći ni radna ni ratna grupa. Sigurno nećemo štrajkovati po livadama i njivama. Gde treba da štrajkujemo? U Prizrenu?“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije
Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna
Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori
U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Uklapajući se u trend i preuzimajući kormilo pomahnitalog desničarenja, Plenkovićeva je vlada, uz podršku raznih braniteljskih udruga, dijela čelnih ljudi Katoličke crkve u Hrvata, te sveprisutnu korupciju, kriminal, bezakonje i svu silu drugih deformacija, potaknula i eskalaciju nasilja, pri tomu redovito licemjerno optužujući žrtve
Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra
Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare
Pored sitnih kriminalaca i vucibatina za jednokratnu upotrebu postoji jedna kasta koja je na samom dnu naprednjačkog lanca ishrane. Nazovimo ih jadnici, mada njihov opis više odgovara stenicama
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!