
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Slučaj Dragana Veselinova, ministra koji je pod pritiskom javnosti i Vlade Srbije podneo ostavku, bio je predmet dvosmerne politizacije: i onih koji su Veselinova pritiskali i samog Veselinova koji je sve video kao zaveru protiv njega - glavom i bradom. Istraživanje "Vremena" govori o banalnim stvarima i dokazuje da se ministar i njegov vozač kršili propise. Nema prečeg razloga za ostavku političara. Kada ih biramo, verujemo da će propise poštovati. Tako nekako ih obavezuje i zakletva. Put od politikantstva do politike ne savlađuje se brzom vožnjom, već opreznošću i socijalnim učenjem
Pre mesec i po dana službeni džip Ministarstva poljoprivrede sudario se sa taksi vozilom koje se nalazilo na raskrsnici i u toj nesreći život je izgubila Beograđanka Katarina Marić, koja je stajala na trotoaru. Sat koji je imala na ruci stao je u 9.40. U policijskom uviđaju piše da se nesreća dogodila u 9.45. Po izjavama očevidaca, ministarski džip, kojim je upravljao vozač Stevan Bakalov, sa uključenim plavim rotacionim svetlom u raskrsnicu je ušao velikom brzinom i „na crveno“ dok je Dragan Veselinov, koji je bio na zadnjem sedištu džipa, izjavio da je njegov vozač „vozio bezbedno“.
Dakle, u utorak 15. aprila, u devet sati pre podne, počela je redovna konferencija za novinare u sedištu Koalicije Vojvodina, na kojoj je Veselinov bio prisutan i koja se završila dvadeset minuta kasnije. U pola deset, po tvrdnji novinara koji su bili na pomenutoj konferenciji za štampu, ministar je krenuo u Beograd, na sednicu vlade. Ekipa „Vremena“ je eksperimentalno proverila koliko taj put traje uz striktno poštovanje saobraćajnih propisa, naročito horizontalne i vertikalne signalizacije.
Po auto-karti, Pančevo je od Beograda udaljeno 19 kilometara, po putokazima sedamnaest a, ako je verovati Teleoptikovom brzinomeru-putomeru, od centra Pančeva do centra Beograda, konkretno od Trga slobode u Pančevu do Trga Dimitrija Tucovića u Beogradu ima 20 kilometara. Ta udaljenost, zahvaljujući novoizgrađenom autoputu može se preći za kratko vreme da nije saobraćajnih znakova kojima se, na skoro celoj relaciji, brzina kretanja ograničava na 60 kilometara na čas.
Polazna tačka našeg saobraćajnog istraživanja je Trg slobode broj 3, sedište Koalicije Vojvodina, u Pančevu poznato kao Zakova kuća. U kolskom ulazu te kuće, u utorak 3. juna nešto pre deset ujutru, stajao je parkiran službeni automobil Vlade Srbije. Ovaj podatak će se kasnije pokazati kao veoma značajan.
S obzirom na to da se od Trga slobode na dva načina može doći do autoputa, posle raspitivanja kod nekolicine pančevačkih taksista kojim putem da krenemo da bismo stigli u Beograd za najkraće vreme, odlučujemo se za stari put jer, tako su nam rekli, ima manje semafora.
Uključujemo štopericu i krećemo. U to doba na pančevačkim ulicama je umerena gužva, ako se nekoliko automobila uopšte može nazvati gužvom. Na semaforu kod hotela „Tamiš“, gde se uključujemo na stari put za Beograd, crveno je svetlo. Od polaska je proteklo dva minuta i devet sekundi, most preko Tamiša smo prešli minut kasnije. Od mosta do uključenja na autoput brzina je ograničena na 80 kilometara na čas. Mi vozimo malo sporije jer je ispred nas autobus koji ne možemo da preteknemo a da ne prekršimo ograničenje. Do uključenja na autoput prošlo je sedam minuta i osam sekundi.
Na autoputu ograničenje brzine je takođe 80 kilometara na čas, autobus ispred nas vozi baš tom brzinom, automobili koji su bili iza pretiču nas. Na prvoj raskrsnici posle uključenja na autoput stoji znak kojim se brzina ograničava na šezdeset kilometara na čas, pored njega stoji usamljeni policajac. Na tom mestu prolazno vreme nam je osam minuta i pedeset sekundi. Smanjujemo brzinu, iza nas nervozni vozači ablenduju, vidi se da se pitaju koji nam je đavo da tako sporo vozimo. Pretiču nas svi bez razlike. Najsporiji smo, a razlika u brzini je tolika da nam se čini kao da stojimo.
U trideset petoj sekundi četrnaestog minuta bili smo na petlji koja je, otkako je napravljena, raspetljala saobraćajni Gordijev čvor na trostrukoj raskrsnici Beograd–Pančevo–Zrenjanin. Tik ispod železničkog mosta jedna traka je zatvorena: radnici Beograd puta postavljaju metalni odbojnik, kakav po propisu mora postojati na autoputu. Saobraćaj je malo gušći, ali se odvija bez zastoja i dve sekunde pre isteka šesnaestog minuta bili smo već na mostu. Vozimo desnom trakom poštujući ograničenje brzine.
Kako se približavamo drugoj, beogradskoj strani mosta, saobraćaj je sve gušći. Sirenom opominjemo vozača ispred nas da krene jer mu zelena strelica, na izlazu sa mosta, to dozvoljava. Od polaska je prošlo nekoliko sekundi manje od devetnaest minuta. Na početku ulice Zdravka Čelara nailazimo na znak koji nas obavezuje da se, bez obzira na saobraćaj, zaustavimo što i činimo. Na semaforu kod hale Pionir crveno je svetlo. Proveravamo vreme: dvadeset minuta i petnaest sekundi. Dvadeset dve sekunde kasnije, po uključenju zelenog svetla na semaforu, krenuli smo da bismo na sledećem opet stali, zahvaljujući beogradskom saobraćajnom specijalitetu zvanom „crveni talas“.
Raskrsnicu sa Cvijićevom ulicom prolazimo u dvadeset drugoj sekundi dvadeset drugog minuta, „jurimo“ čitavih četrdeset jer brže i ne može, sve do sledećeg semafora gde se zaustavljamo ali, ruku na srce, i ne čekamo dugo. Ispred raskrsnice sa ulicom 27. marta saobraćaj se naglo zgušnjava: neki idiot je parkirao svoj „fijat punto“ ispred zgrade gradske vlade i tako smanjio protočnost ulice za trećinu. Da tako nije bilo, tu raskrsnicu prošli bismo bez čekanja. Ovako, na gubitku smo dvadesetak sekundi.
Kako se približavamo centru Beograda, oko nas je sve više nervoznih vozača. Ni nama se ne dopada da se zaustavljamo na svakom semaforu. Mic po mic, prelazimo raskrsnicu kod Pravnog fakulteta i ulazimo u Beogradsku ulicu, 26 minuta i 30 sekundi pošto smo krenuli iz Pančeva. Vozimo desnom trakom, u koloni pored nas je tramvaj, iza njega autobus. U trenutku kada smo prelazili raskrsnicu Beogradske i Njegoševe ulice, štoperica je zaustavljena. Putovali smo 27 minuta i 18 sekundi prosečnom brzinom od 43,9 kilometara na sat.
Kako smo raskrsnicu prošli, ispred nas se, niotkuda, pojavio vladin automobil s početka ovog teksta. Na zadnjem sedištu sedeo je Dragan Veselinov, ministar poljoprivrede u ostavci. Na krovu automobila stajalo je plavo rotaciono svetlo, ovog puta neuključeno.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve