Politika najavljenog ubistva

„U poslednjih par godina u Mitrovici smo imali preko pedeset slučajeva paljenja automobila, bacanja ručnih bombi i dva nerazjašnjena ubistva. Sve se to dešava na teritoriji od dva i po kvadratna kilometra koja je potpuno pokrivena sigurnosnim kamerama. Očigledno je da se policija boji da se ne zameri počiniocima ili su počinioci uvezani sa bezbednosnim strukturama“, rekao je u intervjuu za „Vreme“ Oliver Ivanović krajem septembra 2017.

Nažalost, tri mjeseca kasnije i sam je postao slučaj o kojima je govorio i žrtva bezakonja na sjeveru Kosova protiv koga se decenijama uporno borio: nepoznati počinioci likvidirali su Ivanovića u 8.15 sati, 16. januara, sa šest metaka na kapiji kuće gdje se u Kosovskoj Mitrovici nalaze prostorije njegove Građanske inicijative „Srbija, demokratija, pravda“. Istog jutra pronađen je i spaljeni opel astra bez registarskih tablica za koji se vjeruje da su ga koristile ubojice, a Željko Bojić, šef operative Kosovske policijske službe za sjever Kosova, kaže da se sedamdeset metara od mjesta zločina nalazila policijska patrola, ali da ništa nisu čuli ni vidjeli…

Intervju sa Oliverom Ivanovićem objavljen je u „Vremenu“ pod naslovom „Strah Srba od ekstremnih Srba“. Između ostalog, rekao je i sljedeće: „Neverovatan je osećaj ugroženosti, straha kod naroda. Od stotinak ljudi sa kojima sam razgovarao tokom prvih par nedelja na slobodi, nema nijednog koji u prvih par rečenica nije postavio pitanje bezbednosti. Da se odmah razumemo: ti ljudi se ne boje Albanaca nego Srba, lokalnih kabadahija i kriminalaca koji se voze u džipovima bez tablica. Droga se prodaje na svakom ćošku, svaki roditelj strepi zbog toga.“

Ovaj naslov i Ivanovićeve riječi veoma su indikativni. Iz njih, naravno, ne proizlazi da su ubojice Srbi – to, isto tako, mogu biti i Albanci. Međutim, jasno ukazuju na nešto drugo. A to je da su ekstremisti na obje strane – točnije, mafijaški klanovi i s njima spregnuta politička infrastruktura – spremni na sve kako bi po svaku cijenu zauvijek cementirali atmosferu straha i bezakonja kakva vlada na sjeveru Kosova. U tom kontekstu ne samo da tijesno surađuju već je i samo postojanje jednih nezamislivo bez drugih. Svojim dugogodišnjim djelovanjem, Oliver Ivanović se uporno i beskompromisno borio protiv svih njih zajedno.

HAPŠENJE, PRETNJE, PALJEVINA: Zločin u Kosovskoj Mitrovici izazvao je šok ne samo u Srbiji i na Kosovu već u dobrom dijelu regiona. Jasno je i zbog čega – sve kao da ukazuje da se opet pokrenuo mehanizam političkih likvidacija viđenih tokom devedesetih i ranih dvijehiljaditih, a ubojstvo Ivanovića je upravo to.

„Ovo je prvi politički atentat nakon petnaest godina u Srbiji i utoliko je strašniji, jer je ovo poruka da ne smete da mirno govorite i mislite i da se zalažete za razvoj društva, a da vas iz mračnih vilajeta ne stigne metak“, izjavio je predsjednik Demokratske stranke Dragan Šutanovac.

Zapravo, predsjednik Demokratske stranke ukazao je na praksu aktualnih vlasti da svoje oponente stalno proglašavaju kriminalcima, lažljivcima, odrodima, izdajnicima i slično, odnosno da vode politiku permanentnog neobjavljenog vanrednog stanja i kampanju zastrašivanja. Kako to konkretno izgleda, osjetio je na svojoj koži i sam Ivanović kada se našao u opoziciji Srpskoj listi, produženoj ruci Srpske napredne stranke na Kosovu. Na zajedničkoj konferenciji za štampu povodom njegovog ubojstva liderâ stranaka okupljenih oko kandidature Dragana Đilasa na beogradskim izborima, predsjednik Pokreta slobodnih građana Saša Janković iznio je dva jezgrovita primjera:

„Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju (Marko Đurić) usudio se da kaže da je glas Olivera Ivanovića glas za razbijanje srpskog jedinstva, glas protiv očuvanja državne veze sa srpskim institucijama na Kosovu. Predsednik Srpske liste (Goran Rakić) rekao je da je Oliver patološki samozaljubljen i da gradi program na paranoičnom uverenju da mu neko preti. Da ne čitam dalje…“

Navedeno nije bilo sve: prethodno je u junu 2017. zapaljen Ivanovićev automobil u Kosovskoj Mitrovici čim je najavio da će se kandidirati za gradonačelnika; počinioci nikad nisu pronađeni.

„Nemam nikakav lični sukob ni sa kim. Nemam nikakav nelegalni biznis, nemam ništa što bi me dovelo u sukob sa ljudima, jedino što može da se desi jeste to da imam političke neistomišljenike, ali to ne sme da bude razlog za ovako nešto“, rekao je tada Ivanović. „Oni koji ovo rade moraju da shvate da ovakvi pritisci i pretnje deluju samo kod slabih ljudi, a ja ne mislim da sam slab čovek i ovo me neće promeniti ni najmanje.“

Ivanovićev politički rad nije smetao samo određenim krugovima u srpskoj vlasti, već i u albanskoj. Po optužnici tužioca Euleksa da je u sastavu srpskih paravojnih formacija u dva navrata 1999. i 2000. organizirao maltretiranje i ubojstva albanskih civila u Mitrovici, uhapšen je u januaru 2014. Gotovo tri i po godine proveo je pritvoru da bi poslije montiranog procesa i osude na devet godina robije, kosovski Apelacioni sud poništio presudu i naložio novo suđenje…

Uglavnom, svega četiri dana prije smrti, Ivanović je za agenciju Srna izjavio da se plaši za ličnu bezbjednost. Njegova supruga Milena tada je dodala: „Sve su nam učinili, jedino još da nas jedno po jedno ubijaju.“

Mnogi danas ocjenjuju da je Ivanović predstavljao rijedak autentični glas razuma u političkom životu na prostorima gdje je djelovao, uz isticanje njegove spremnosti na dijalog i borbu za vladavinu prava.

„Potpuno je neverovatno da neko na ovakav način ubije čoveka koji se uvek zalagao za mir, stabilnost i bezbednost“, kaže za „Vreme“ Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije od 2008. do 2012; Oliver Ivanović je u tom periodu obavljao dužnost državnog sekretara u istom ministarstvu.

foto: marija janković

MUČAN OSEĆAJ: Zbog atentata u Kosovskoj Mitrovici, srpska delegacija je prekinula pregovore sa predstavnicima Kosova u Briselu pod okriljem Evropske unije. Istog dana zasjedao je u Beogradu i Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije.

„Kažite nam ko je ubio Olivera Ivanovića, to je vaš posao, i iste sekunde smo mi za stolom u Briselu. Četiri godine nisu mrdnuli po pitanju formiranja Zajednice srpskih opština, a mi smo sve obaveze, sem energetike, ispunili. Oni nisu ispunili ništa“, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na konferenciji za štampu reagirajući na izjavu premijera Kosova Ramuša Haradinaja da je Beograd „zloupotrebio tragičan događaj u svrhu dnevne politike“.

Nije, dakle, nimalo čudno što se promptno postavilo pitanje stabilnosti na sjeveru Kosova i šire.

„Upozorili su me da krenem jer pada mrak“, kaže Bogdanović u razgovoru za „Vreme“ sat vremena nakon povratka iz Mitrovice u Leposavić. „Svuda je teška tišina, osećate strah u vazduhu, atmosfera je kamena.“

Bogdanović kaže da je u Mitrovici tako još od lokalnih izbora 2013: ljudi su apatični, boje se da kažu što misle, izbjegavaju političke teme u strahu od ekstremista i sa srpske i sa albanske strane. Ipak, naglašava da je atmosfera na sjeveru Kosova napeta već gotovo dvije decenije i da u danima pred smrt Olivera Ivanovića nije bila bitno drugačija nego prethodnih godina.

„Užasnut sam nad tim kako su pojedine televizije izveštavale u prvim satima nakon Oliverove smrti. Razni sagovornici su već sigurni da je ovo međuetnički sukob. Sa Oliverom sam radio petnaest godina i ne želim da prejudiciram ko je mogao da ga ubije“, kaže Bogdanović.

Tko stoji iza atentata na Ivanovića, manje-više nije htio da špekulira ni Vučić. Ali na svoj način:

„Ko god da je ubio Olivera Ivanovića nije Srbin, pa makar imao srpsko ime i prezime. A ako nije, onda će sve biti jasno. Srbi u severnom delu misle da je sve došlo sa južne teritorije. Namerno je automobil ostavljen u južnoj Mitrovici. Neko je sve ovo dugo osmišljavao“, rekao je na konferenciji za novinare.

Ipak, teško se oteti dojmu da je predsjednik Srbije bio prilično nedorečen i proturječan. Na primjer, više puta je ponovio da se ubojstvo desilo na teritoriji gdje srpski organi nemaju efektivnu vlast, ali i najavio da će oni pokrenuti paralelnu istragu; da li možda misli da su zločinci došli iz Srbije? U istom kontekstu, zaista je teško razumjeti sljedeću njegovu izjavu uprkos tome – kako je rekao – što je može shvatiti svatko sa završenim prvim razredom osnovne škole:

„Početnih indicija imamo, ali neću o tome govoriti dok nadležni organi ne budu govorili. A kome bi odgovaralo? Mislim da je svakome sve jasno i kome bi na Kosovu odgovaralo, kome u međunarodnoj zajednici, kome na Kosovu ne bi, a kome bi odgovaralo ili ne bi u Beogradu.“

Vučić je, u stvari, govorio sa punom sviješću o okruženju u kome se nalazio Ivanović u Kosovskoj Mitrovici, aktivnostima mafijaških donova i drugih moćnika sa sjevera Kosova bliskih, da se tako kaže, Srpskoj listi i režimu u Srbiji, te sopstvenoj hiperemotivnoj politici stalne agresije uperene protiv neistomišljenika u cjelokupnom javnom životu. Kada je riječ o ovome posljednjem, ne treba zaboraviti i da su za vrijeme kampanje na kosovskim lokalnim izborima odbornički kandidati Građanske inicijative „Srbija, demokratija, pravda“ odustajali uslijed čitavog niza pritisaka i prijetnji. Također i da je na TV Pinku, gdje se inače prati bukvalno svako Vučićevo slovo i gest, u tom periodu emitiran propagandni spot u kome je Ivanović optuživan da nije pustio suzu za ubijenim srpskim mladićem Milošem Šćepanovićem, ali da je petnaest dana plakao za svojim spaljenim folksvagenom… Sve u svemu, predsjednik Srbije je nastojao da poruči kako se zbog teških riječi nitko ne smije optuživati da stoji iza nečijeg ubojstva ilustrirajući to primjerom da se eto protiv njega svaki dan vodi kampanja, ali da bi bila glupost – kada bi se njemu nešto dogodilo – optuživati za to Sašu Jankovića, Dragana Đilasa ili mitropolita Amfilohija…

Ipak, ako je netko očekivao da će Vučić makar na konferenciji za štampu povodom atentata na Olivera Ivanovića malo spustiti gard, pogrešio je. Uvjeren, valjda, da su agresija i napad najbolja obrana od preispitivanja odnosa vlasti prema Ivanoviću, odmah je optužio političke oponente da su izdajnici i da rade protiv interesa Srbije:

„Za razliku od političkih pilićara u Srbiji, ja sam dovoljno ozbiljan i odgovoran čovek za razliku od njihovih medijskih satrapa. (…) Oni koji su opljačkali i upropastili državu i sve rade protiv Srbije, i danas koriste u svoje svrhe i ubistvo Olivera Ivanovića i lažu i izmišljaju. Sram vas bilo! To je malo reći za to kakvu štetu pravite svojoj državi i šta radite protiv svoje države. (…) Bednici jedni, jadnici jedni. (…) Svi znaju kakvi su to lopovi i prevaranti…“

Bilo je ovoga još, ali jasno je. Čak i ovako traumatičan događaj predsjednik Republike morao je iskoristiti u svojoj konstantnoj političkoj kampanji. Zato je, poslije njegovog obraćanja, ostao posebno mučan osjećaj. To ništa nije moglo ublažiti, uključujući i činjenicu da ni pojedini opozicioni prvaci – drugo je pitanje koliko su relevantni – često ne biraju riječi kada govore o njemu. Jer, u Vučićevim rukama je apsolutno sve: potpuna koncentracija političke moći, potpuna dominacija nad medijima, potpuna vlast po vertikali i horizontali u zemlji. Zajedno sa svojim trabantima, njegov neumorni obračun sa oponentima i neistomišljenicima odavno je prestao biti zabrinjavajući. Sada djeluje vrlo opasno.

„MOŽE DA SE DESI DA ISCURIMO„: Kako će se ubojstvo Olivera Ivanovića odraziti na ukupne srpsko-albanske odnose? Teško je to u ovom trenutku procijeniti, a u tom sklopu će svoju ulogu imati i aktualni pokušaji ukidanja Specijalnog suda za zločine Oslobodilačke vojske Kosova u Prištini. U svom obraćanju, Vučić je spomenuo zapaljive izjave sa Kosova i različite scenarije na štetu Srbije, ali o njima se govorilo i ranije… Po svemu sudeći, novo zatezanje odnosa je neizbježno, ali i povećanje pritiska Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država na obje strane.

Ono što se čini izvjesnim nešto je drugo. Na dio toga ukazao je Oliver Ivanović u već pomenutom intervjuu „Vremenu“:

„U Beogradu kao da ne shvataju da Srbi na Kosovu, bez obzira na unutrašnje razlike, nisu i nikada ne mogu da budu opozicija vlasti u Srbiji. Ako nastave da nas tretiraju kao do sada, može da se desi da iscurimo, pa ćemo svi biti u Srbiji, a Srbija će imati mnogo ozbiljniji problem sa Kosovom. Krajnje je vreme da prestanemo da se igramo sa ozbiljnim stvarima.“

Drugi dio problema koji teško opterećuje sadašnjost i kancerogeno kontaminira budućnost, sažeo je u razgovoru za „Vreme“ Goran Bogdanović:

„Do 2012. odavde niko nije odlazio, a onda je i sever počeo da se prazni kao što se od 1999. naovamo praznio jug. Ja živim u okolini Leposavića i samo odavde se u poslednjih pet godina odselilo mnogo porodica, a sada će ih biti još više. Strah je veliki, ali ja ne mislim da je on izazvan međuetničkim sukobima. Ovde postoji strah za decu i za bezbednost, strah od ekstremista svih nacionalnosti.“

Dok nastaje ovaj tekst, građani pale svijeće za Olivera Ivanovića u Hramu Svetog Save u Beogradu. Bez njega, Kosovo i Srbija svakako nisu bolje mjesto ni za koga. Naprotiv.